Kada je objavljeno da književnik Milko Valent dobiva Goranov vijenac za sveukupni pjesnički opus, dio domaće književne scene reagirao je šokom. Ne zato što Valent desetljećima provocira – nego zato što to nikada nije predstavljalo problem institucijama koje su ga nagrađivale. No, nakon što je u medijima i na društvenim mrežama objavljen njegov tri godine star intervju iz časopisa Artkulacije u kojemu gorljivo brani pedofiliju, Odbor nagrade Goranovo proljeće odlučio je opozvati svoju odluku o njegovom nagrađivanju.
Tek kada je odluka o opozivu i oduzimanju nagrade postala javna, otvorilo se pitanje koje je kulturna scena godinama uspješno izbjegavala: što zapravo nagrađujemo kada nagrađujemo jednog autora?
Boem, provokator, osobenjak – poželjne titule za muške autore
Ljudi poput Milka Valenta prototip su buntovnog lijevog intelektualca, anarhista i beskompromisnog umjetnika koji se još uvijek nalazi na – doduše klimavom – pijedestalu kanona. Takve se autore valorizira i nagrađuje, u njihovu se čast organiziraju tribine i književni festivali, a njihova se biografija s vremenom pretvara u niz anegdota o boemstvu, ekscesu i navodnoj umjetničkoj slobodi.
Ne čudi da Valentov rad pozitivno valoriziraju ljudi poput Velimira Viskovića, jednog od nekada najmoćnijih književnih kritičara i leksikografa. Visković je prije nekoliko godina sam bio protagonist književnog skandala kada je na društvenim mrežama vrijeđao kritičarku Jadranku Pintarić, diskreditirajući je, između ostaloga, i zbog njena “nemajčinstva”.
U tekstu objavljenom u časopisu Književna republika, Visković Valenta naziva “anarhičnim individualcem” i “enfant terribleom” hrvatske književnosti. Takve etikete – boem, provokator, osobenjak – kulturna scena rado dodjeljuje muškim autorima. One istodobno romantiziraju i neutraliziraju njihove ispade. Umjesto da se ozbiljno shvate, incidenti postaju dio mitologije umjetničke ekscentričnosti.
Kulturna povijest puna je takvih primjera. Mit o geniju funkcionira kao svojevrsni zaštitni štit: ekscesi postaju dokaz autentičnosti, provokacija znak umjetničke hrabrosti, a kritika se proglašava nerazumijevanjem umjetnosti.
Feminističke kritike kanona već su desetljećima pokazivale da taj pojam nikada nije bio neutralan. On je nastajao unutar institucija koje su stoljećima privilegirale određene glasove, prije svega muške. U tom smislu figura “barda” nije samo književni kompliment nego i simbol jednog dugotrajnog kulturnog poretka.
Kulturne institucije nisu neutralni arbitri vrijednosti
Ono što je iznenadilo mnoge kulturne insidere jest da se ovog puta u misiji nagrađivanja jednog notornog seksista i apologeta pedofilije našao ni manje ni više nego jedan od najuglednijih lijevo orijentiranih književnih festivala – Goranovo proljeće. U žiriju koji je odlučio dodijeliti Goranov vijenac Milku Valentu sjede literarni profesionalci_ke: profesor i teoretičar Tomislav Brlek, pjesnikinja, kritičarka i aktivistkinja Andrijana Kos Lajtman, pjesnik i kritičar Marko Pogačar, profesor Branislav Oblučar, te pjesnikinja Dorta Jagić. Sve odreda ljudi koji u kulturnim krugovima neformalno glase za “dobre ljevičare”, osobe bez mrlje u biografiji. Upravo zato je odluka izazvala toliku nelagodu. Od takvih ljudi očekujemo književnu kompetenciju, političku osviještenost i transparentnost u odlučivanju.
Dinamika njihova glasanja i odlučivanja još uvijek je nepoznata. No, javna je tajna da žiriji književnih nagrada nerijetko ne čitaju sva djela koja se nalaze u konkurenciji. Razloga za to ima više: većina ljudi na kulturnoj sceni radi nekoliko poslova istodobno, često za skromne honorare. Ipak, takve okolnosti ne mogu biti opravdanje – pogotovo kada je riječ o festivalima s tradicijom i simboličkim kapitalom kakav ima Goranovo proljeće. U kulturu je teško vratiti zdrava načela ako nismo spremni u potpunosti stajati iza vlastitih odluka.
Mačizam, seksizam i mizoginija u ljevičarskim organizacijama već su odavno apsolvirani fakt, no nitko se još nije domislio učinkovitom cjepivu. Ista ta ljevica već dugo pokazuje nelagodu kada feministička pitanja ulaze u prostor kulturnih institucija. Dok se klasna i politička kritika često smatra legitimnim dijelom javne rasprave, pitanja rodne moći nerijetko se proglašavaju pretjerivanjem, moralnom panikom ili pokušajem cenzure.
Takva reakcija nije specifična samo za hrvatski kontekst. Feminističke teoretičarke već su više puta upozorile da se unutar progresivnih pokreta rodna pitanja često tretiraju kao sekundarna, iako upravo ona razotkrivaju duboko ukorijenjene obrasce moći. U feminističkoj teoriji odavno postoji svijest o tome da kulturne institucije nisu neutralni arbitri vrijednosti. One su, kako piše Sara Ahmed, mjesta u kojima se društvene hijerarhije reproduciraju kroz naizgled rutinske procedure – od zapošljavanja i dodjele nagrada do oblikovanja kanona.
Institucije rijetko otvoreno brane problematične pojedince. Mnogo češće ih štite kroz sporost reakcije, proceduralne izgovore ili pozivanje na autonomiju umjetnosti. U takvom sustavu odgovornost se lako razvodnjava. Nitko pojedinačno nije kriv, ali rezultat je ipak kolektivan.
Rasprava o odnosu djela i autora jedna je od najdugovječnijih u modernoj teoriji književnosti
Još od Barthesove ideje o “smrti autora” književna teorija pokušava pokazati da tekst nadilazi biografiju svojega tvorca. No, feminističke i postkolonijalne kritike odavno su upozorile da se taj princip u praksi primjenjuje selektivno. Kada je riječ o privilegiranim autorima, pozivanje na autonomiju djela često funkcionira kao zaštitni mehanizam. Autor nestaje iz interpretacije onda kada njegovi stavovi postanu problematični, ali se ponovno pojavljuje kada treba učvrstiti njegov status genija ili barda. U slučaju Milka Valenta ta je napetost osobito vidljiva. Njegovi tekstovi ne samo da sadrže problematične motive nego se oni podudaraju s javnim izjavama autora.
Valentovi stavovi postali su širem krugu ljudi vidljivi tek nakon intervjua koji je 2022. godine dao za koprivnički časopis Artikulacije. U njemu je, između ostalog, pedofiliju opisao kao “prirodnu seksualnu orijentaciju”. Situacija je utoliko poraznija što je intervju vodio pjesnik i kritičar Franjo Nagulov, predstavnik mlađe generacije autora koji se u javnosti često percipira kao politički osviješten i angažiran.
Tu ponovno nastupa poznati mehanizam kulturne scene: ljudi za koje mislimo da razumiju strukture moći i u svojem ih radu preispituju, odjednom postaju sudionici procesa koji te iste strukture reproducira.
Treba pritom biti pošten i reći da Goranovo proljeće nije prvi put nagradilo Milka Valenta. Kulturni establišment to čini već desetljećima. Bez većih kontroverzi prošle su nagrade poput Tina Ujevića za zbirku *Otvorena rosa*, nagrada Vladimir Nazor za roman *Umjetne suze*, kao i priznanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Drugim riječima, upisivanje Milka Valenta u suvremeni hrvatski književni kanon nije rezultat jedne odluke nego dugotrajnog kolektivnog procesa.
Netko je tiskao njegove knjige.
Netko je sjedio u žirijima nagrada.
Netko je pisao hvalospjeve.
Da pojedinci i pojedinke s aktivističke i književne scene nisu javno iskazali svoje protivljenje, nagrada vjerojatno ne bi bila opozvana. No, opoziv sam po sebi nije dovoljan. On može biti prvi korak, ali ne i kraj rasprave. Nije dovoljno samo uzeti nagradu i posuti se pepelom. Ako smo zajednica kojoj je doista stalo do kulture i pisane riječi, moramo biti spremni preispitati mehanizme koji su ovakav rezultat omogućili.
Kulturni establišment stoljećima proizvodi vijence za zaslužne autore – često bez ozbiljnog preispitivanja njihovih javnih stavova i ponašanja. Vrijeme je da se zapitamo ne samo koga nagrađujemo nego i zašto. Ako nagrada simbolizira vrijednosti zajednice, onda je legitimno pitati kakvu zajednicu želimo graditi.
Na posljetku, Bardovi i kanonski pisci ne nastaju sami, iz vakuuma. Zajednice ih stvaraju, a institucije održavaju.
