Spoj iz snova pomalo je nespretan i nepotrebno sladunjav prijevod drugog filma kanadske redateljice Celine Song, u originalu, puno prikladnije temi i radnji, naslovljenog – Materialists.
Celine Song široj je javnosti postala poznata nakon uspjeha njenog dugometražnog redateljskog prvijenca Prošli životi (2023.), indie filma kojem su i kritika i publika bile istinski naklonjene i koji je dobio dvije nominacije za Oscara (najbolji film i najbolji originalni scenarij). Premda su ta dva filma sasvim različita i gotovo posve neusporediva, možemo primijetiti da Song ima teme koje je zaokupljaju i koje su utkane u njen rad, a to su usamljenost, odnosi, povezanost, egzistencijalne krize pojedinca u modernom kapitalističkom svijetu i ljubavni trokuti.
Moderna romansa i ljubavni trokuti
Spoj iz snova, film koji neki smatraju romantičnom komedijom, a drugi romantičnom dramom, riječima same redateljice moderna je romansa. Glavni lik je Lucy (Dakota Johnson), posrednica cijenjene njujorške elitne agencije za upoznavanje Adore. Lucy je u srednjim tridesetima, sama i kako u razgovoru s kolegicom iz agencije otkriva, nimalo motivirana to promijeniti. Uspješna je u svom poslu, što otkrivamo odmah na početku filma kada se priređuje slavlje povodom vjenčanja devetog para čijem upoznavanju je posredovala.
Kako smo već spomenule, jedna od tema koje Song unosi u svoje filmove su ljubavni trokuti. Ako je Lucy jedan njegov kut, tko su onda ostala dva? Jedan je Harry (Pedro Pascal), bogati poduzetnik uspješan u svijetu financija, kojeg Lucy upoznaje na vjenčanju svoje klijentice. On je galantan džentlmen, uspješan, zgodan, šarmantan i u svakom trenutku kaže savršenu stvar. No, kako bi se stvari malo zakomplicirale, Lucy na istoj svadbi, susreće i svog bivšeg dečka Johna (Chris Evans), koji na svadbi radi kao konobar. Biva joj drago drago što ga je srela, a iz flashback scena saznajemo da je s njim provela pet godina, da je John tridesetsedmogodišnjak koji još nije odustao od svog sna da postane kazališni glumac.
Brojke i svijet dejtanja
Saznajemo i da su besparica i nedostatak ambicioznosti bili razlozi koji su doprinijeli okončanju njihove veze. I to je jedna od važnih tema filma. Kriteriji, liste, želje i prohtjevi, sve ono što vidimo u scenama razgovora između Lucy i njenih klijenata. Brojke, brojke i brojke. Bilo da se radi o visini, težini, dobi ili neto zaradi.
Ideja redateljice (koja je i sama kratko vrijeme radila kao matchmaker bila je prikazati svijet dejtanja kao igru koju svi igraju kako bi kroz nju jednoga dana pronašli ljubav.
Ono što je primijetila i što je htjela prenijeti u film je da je jezik te igre često orijentiran na brojke jer se fokus stavlja na dob, kilograme, visinu, obrazovanje, društveni status, zaradu, dok s druge strane samu ljubav smatra vječnom misterijom koja nije mjerljiva u brojkama.
Klijenti pred Lucy stavljaju razne prohtjeve, od toga da muškarci u četrdesetima ne žele dvadeset jednogodišnjakinje jer su nezrele, ali ni slučajno ne žele ni žene starije od dvadeset i sedam godina, pa do toga da klijentice ne žele potencijalne partnere niže od 180 centimetara. Neki imaju zahtjeve u pogledu religije, rase, zanimanja, a svima je zajedničko da su u zahtjeve uključene brojke. Propituje se koji sve kriteriji neku osobu čine ”manjkavom”, prikazuje se nemilosrdnost etiketiranja, potreba da potencijalni klijent, ako već ne ispunjava željene kriterije, ima neku karakteristiku kojom se ističe.
Svatko ima odgovarajuće mjesto na tržištu
Film ne da zaboraviti da živimo u vremenu nemilosrdnog kapitalizma i svakome se traži ”odgovarajuće” mjesto na tržištu. Objektivizacija je također jedna od tema koja se iz viđenog nameće. Provlači se tu i uvriježena floskula da pojedinci/ke nisu ružni/e, samo nemaju novaca. I tu se fokus stavlja na neprestano ”popravljanje”. Estetske intervencije samo su jedan od načina, od malih korekcija, iznimno popularnih zahvata presađivanja kose pa sve do operacija za postizanje veće visine, tj. operacija produljenja nogu – bolnih, skupih i rizičnih, koje zahtijevaju dug oporavak. Je li sve to doista potrebno? Rješava li išta? Donosi li željene rezultate? I što je u svemu tome s osobom, s nutrinom?
Veliko, možda i najvažnije pitanje koje ovaj film provocira je tko su ljudi zaista, u svojoj srži, ispod slika koje brižljivo o sebi grade i prezentiraju drugima i što zaista žele.
U jednoj od scena s početka filma možemo svjedočiti rijetkom trenutku istinske ranjivosti i otvorenosti, sceni kada Lucina klijentica Charlotte doživi slom netom prije svadbe pitajući se što čini i zašto kao moderna žena koja može birati što želi, ona bira udati se. Lucy je ohrabruje govoreći da je brak ionako samo poslovni ugovor i da uvijek može otići ako taj ugovor za nju nije dobar. Charlotte shvaća da odgovor leži u osjećaju vrijednosti, a koju joj muškarac i brak daju, osjećaju vrijednost koji joj priznaje i društvo. Trenutak te iskrenosti proizlazi iz iskustva same redateljice tijekom njene kratke matchmaking karijere, koja tvrdi da je u tom razdoblju naučila više o ljudima neko u bilo kojem drugom razdoblju svog života.
Nedostižno savršenstvo
Vratimo se ljubavnom trokutu. Lucy se nalazi između dvije naizgled dijametralne suprotnosti, Harrija i Johna. Harry je po svemu sudeći savršen, a ona ga pokušava uvjeriti da ona nije za njega i da on može pronaći po svemu bolju odabranicu, mlađu, ljepšu, obrazovaniju i bogatiju. Govori mu da muškarce poput njega u agenciji smatraju prvoklasnim ulovom koji zovu ”jednorog”, nedostižno savršenstvo, koje otežava stvari za druge, samom mogućnošću da zaista postoji. S druge strane, njen bivši partner John i dalje vozi isti auto, sanja isti san i živi istim životom kao i kad ga je ostavila. I dalje joj je privlačan, podsjeća je na to da je i sama nekad imala snove od kojih je odustala. Snove o glumi, snove o ljubavi koje je zamijenila brojkama, statistikama, znanjem o dejtanju, igrama koje se igraju i jeziku kojim se u igrama govori.
Seksualno zlostavljanje kao „rizik“
U tom osobnom previranju, zbiva se nešto što Lucy izbacuje iz ravnoteže. Njena klijentica Sophie na spoju doživi seksualno zlostavljanje, od osobe koju je za nju Lucy sama odabrala. No, šok biva još veći kad joj šefica agencije potvrdi da se to nije dogodilo prvi put, naprotiv, to je ”rizik” koji se očekuje. Upravo je Sophie najsnažniji lik u filmu, njene rečenice upućene Lucy dojmljive su i moćne. Svakako treba napomenuti da je Zoe Winters u ulozi Sophie zabljesnula, njena gluma u filmu je najdojmljivija.
Sophie je slika rastućeg, kompleksnog problema usamljenosti u suvremenom svijetu. Ona stalno napominje kako nije roba za trgovanje, već osoba, osoba koja zaslužuje ljubav.
Upravo je to bila namjera Celine Song, prikazati da ljudi nisu roba za trgovanje, već ljudska bića. I samo kao ljudska bića mogu ostvariti povezanost, zaljubiti se i voljeti.
Što utječe na naš osjećaj vrijednosti?
Slijedi još jedan preokret, u vezi ljubavnog trokuta, kada Lucy otkriva Harrijevu ”slabu točku”. On je, naime, jedan od muškaraca koji se podvrgnuo bolnoj operaciji produženja nogu kako bi dobio dodatnih petnaest centimetara visine. U tom priznanju joj govori o promjeni načina na koji ga ljudi gledaju i prema njemu se ophode, promjeni koja se dogodila promjenom njegove vanjštine. U tom razgovoru njih se dvoje vraćaju na svoju početnu temu, pri čemu jedno tvrdi da je ljubav laka, a drugo da je najteža stvar na svijetu. Taj razgovor i svoj odnos završavaju priznanjem kako među njima nema ljubavi, već ih zajedno drži samo osjećaj vrijednosti koji jedno od drugog dobivaju.
U filmu se postavlja pitanje zašto se ljudi uopće udaju, zašto je udaja cilj za kojim čeznu? Ponuđeni odgovori ne otkrivaju ništa novo. Jer su usamljeni. Jer se nadaju. I jer žele učiniti nešto bolje i drugačije od svojih roditelja.
Predvidivo, površno i neozbiljno
Spoj iz snova u sebi nema humora da bismo ga mogli nazvati romantičnom komedijom, teme su prilično predvidivo i plošno predstavljene i bilo bi pretenciozno smatrati ga dramom. Nije ponudio ništa novo, radnja je predvidiva, dijalozi su plošni i često prepuni klišeja. Ni gluma nije ostavila neki značajniji dojam, s izuzetkom već spomenute Zoe Winters. Lik Sophie i priča oko tog lika najveći je potencijal ovog filma i šteta što je protraćen. Rasplet situacije s likom Sophie površan je, neozbiljan i uvredljiv. U jednoj od posljednjih scena šefica obavještava Lucy da je Sophie bila na novom spoju koji je odlično prošao te dodaje da je taj klijent želio ”samo običnu curu”.
Ne pomaže ni mlak i patetičan završetak filma, koji najviše govori u prilog bezidejnosti Hollywooda. Sam kraj filma donosi prilično očekivan i predvidiv rasplet. Lucy, često kontradiktorna i neuvjerljiva, odabire svog bivšeg dečka i dalje poprijeko gledajući na sve ono zbog čega ga je i prvi put ostavila. A nakon moralnih dvojbi i preispitivanja odlučuje dati i otkaz. Film završava scenom kojom je i počeo, scenom praljudi u pećini, iz koje iščitavamo ljubav, tu vječnu misteriju.
Teme koje je film zagrebao su važne, ali površno i mlako odrađene, bez dubine i ozbiljne posvećenosti. Nema snagu niti emotivni naboj, nema autentičnosti. Celine Song ima ogroman potencijal za odlične priče i moćne intimne prikaze pojedinaca, njihovih odnosa i njihovog svijeta u suvremenom društvu, to znamo iz Prošlih života. Šteta što taj potencijal i u ovom filmu nije došao do svog izražaja.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
