Sa stavom

Je li povratak silovatelja u društvo nova prilika ili nova opasnost?

Sprječavamo li ili zataškavamo seksualno nasilje nad ženama?

Prosvijed_pravda_za_djevojčice

Foto: Petra Domaćinović (#pravdazadjevojčice)

Pojam femicida kao najtežeg oblika nasilja nad ženama Hrvatska je prepoznala ratifikacijom Istanbulske konvencije 2018. godine, a od 2021. godine u izvješćima Ministarstva unutarnjih poslova i pravosudnih institucija počele su se voditi statistike o ubojstvima žena koje su počinili partneri ili drugi članovi obitelji. Iako ne kao femicid, u Hrvatskoj je kazneno djelo definirano kao teško ubojstvo ženske osobe na snagu stupilo zakonom iz 2024. godine, kada su i postrožene kazne za djelo silovanja na pet do 12 godina.

Statistike pokazuju 129 evidentiranih počinitelja kaznenog djela silovanja u 2024. godini, dok se u izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2024. navodi da je u prošloj godini najveći broj evidentiranih kaznenih djela silovanja u posljednjih devet godina:

„U ovom izvještajnom razdoblju došlo je do značajnijeg porasta od 33,5 posto u ukupnom broju kaznenih djela silovanja (sa 194 u 2023. – na 259 u 2024.), te je broj evidentiranih kaznenih djela silovanja u 2024., najveći u zadnjih devet godina (razdoblje 2016.-2024.). Silovanje je u 54 posto slučajeva bilo počinjeno među bliskim osobama, i to najčešće između bračnih drugova (27,6 posto).Pritom je samo jedna žrtva ovog kaznenog djela bila muškog spola, a što dodatno ukazuje na nužnost primjene rodno senzibilnog pristupa ovoj problematici.“, piše u izvještaju.

Događaju li se silovanja češće ili se češće prijavljuju?

Sve to nagnalo me na pitanje –  povećava li se broj evidentiranih silovanja jer se ona češće događaju? Jesu li žene osnaženije da partnerima kažu ne? Jesu li osnaženije da kažu dosta nakon inih prisila na seksualni odnos s nasilnim partnerima ili drugim članovima obitelji (naročito ako govorimo o silovanim maloljetnicama)? Također, pitam se koliko žena i dalje trpi seksualne odnose „jer se to mora“ ili „iz straha“ sa službenim ili neslužbenim intimnim partnerom ili drugim članom obitelji?

Ono što mene prestravljuje jesu profili silovatelja, nasilnika koji kolaju neprimijećeni našim društvom zbog neprepoznavanja čina silovanja, zbog straha i doživotnog osakaćivanja žrtve, zbog preniskih kazni i društvenog aplaudiranja „muškarčini“ koji ima pravo na zadovoljenje svojih „bazičnih potreba“. Ili ih se ne smatra krivima jer su „žene provocirale“.

Nemoguće je ne primijetiti da nekoga siliš na seksualni odnos. Na stranicama Ženske sobe jasno se navode fizičke i psihičke posljedice silovanja za žrtvu koje su dugotrajne te mogu završiti, između ostalog, i smrću – posljedično zbog infekcija, ali i samoubojstvom.

Kazna za teško ubojstvo ženske osobe iznosi najmanje deset godina, a za silovanje pet do 12 godina. Što će se točno dogoditi nakon maksimalne kazne od 12 godina? Hoće li se nakon tog razdoblja počinitelj „popraviti“ ili će ponoviti zločin?  

(Samo) jedan primjer ohrabrivanja silovatelja na ponavljanje kaznenog djela

Vrhovni kazneni sud 2021. godine odbio je žalbu jednog optuženika i potvrdio je prvostupanjsku presudu. Osuđen je na tadašnjih maksimalnih 10 godina. Radi se o silovatelju koji je „već dva puta osuđivan zbog istovrsnog djela i to na dulje zatvorske kazne (osam godina zatvora zbog kaznenog djela silovanja dvije žrtve te jedinstvena kazna zatvora deset godina zbog kaznenog djela silovanja maloljetne kćeri i kaznenog djela rodooskvrnuća).“ Pri čemu se javno navodi da „te kazne očito na njega nisu utjecale“. Ta će osoba na slobodi ponovno biti za (u najboljem slučaju, u obzirom na uračunato vrijeme u istražnom zatvoru) šest godina – 2031. godine. Hoće li nova maksimalna kazna na njega utjecati?

Slava neetičkom „novinarstvu“ i mizoginiji

Nedavno je i glavni urednik Hrvatskog tjednika na Facebook-u „proslavio“ vlastito oslobađanje „od odgovornosti za objavu identiteta malodobne djevojke žrtve seksualnog napastovanja i za ugrožavanje njezinih prava kao malodobne osobe“ pritom ponovo aludirajući da se uopće nije radilo o grupnom silovanju već o „patologiji druge vrste“.

U objavi navodi da je općinski sud u Zadru zaključio: „da ne postoji ni jedan dokaz kojim bi se utvrdilo da je njegov tekst utjecao na psihičko stanje malodobne djevojke, otkrio njezin identitet i ugrozio njena prava.“ Nadalje, kazuje da je njezino stanje uvjetovano tekstovima koje su drugi mediji objavili prije HT.

Radi se o ponovljenom postupku kojeg je DORH u Zadru prvotno pokrenuo 2020. godine.  Ivicu Marijačića najstrože je opomenulo i Hrvatsko novinarsko društvo (HND) za tekst pod naslovom „Šokantna istina: slučaj silovanja kod Zadra izmišljen“ objavljen 2019. godine.

Za Slobodnu Evropu Hrvoje Šimičević, tada član Vijeća časti HND-a, kazao je: „Otkad sam novinar i član Vijeća časti, moram priznati da vjerojatno nisam naišao na teži oblik kršenja univerzalnih etičkih i novinarskih načela i narušavanja ljudskog dostojanstva osoba o kojima se piše u javnom prostoru.“

Šest godina kasnije, očito je potpuno u redu i kod objave informacija ovako teškog zločina ponovo sekundarno viktimizirati žrtvu na Facebooku, slaveći oslobođenje glavnog urednika aludirajući pritom ponovo da se uopće nije radilo o silovanju i da je ova presuda dokaz točnosti samog teksta.

Da podsjetimo, radi se o silovanju maloljetnice od strane sedmorice mladića koje je trajalo od kolovoza 2018. do srpnja 2019. godine. Žrtvu su ucjenjivali snimkama čina silovanja kako bi si osigurali ponavljanja silovanja. Grupno je silovana više puta, a uz snimke, kako bi šutjela i trpjela, prvoosuđeni (navodno bivši dečko)za svaki ju je slučaj i pretukao. Osumnjičeni su nepravomoćno osuđeni 2022. godine na što su podnijeli žalbu. Pravomoćnost presude čekala se do 2024. godine, navodi Zadarski list.

Šest godina od prvog grupnog silovanja žrtva jednih od najokrutnijih činova zlostavljanja čekala je da kazna za one koji su joj oduzeli svako pravo i priliku na dostojanstveno odrastanje budu pravomoćna.

Hoće li se što nakon odsluženja kazne promijeniti?

Iako je javnost u startu bila zgrožena samim kaznenim djelom te prvotnim puštanjem mladića da se brane sa slobode uz zabranu približavanja žrtvi pa su pod pritiskom javnosti i prosvjeda pod sloganom „Pravda za djevojčice“ vraćeni tada u istražni zatvor, izricanje nepravomoćne presude optuženi su čekali na slobodi. Nakon izricanja nepravomoćne presude prvoosuđenog su uhitili u Grazu. Za sedam kaznenih djela osuđen je na sedam godina zatvora. Uz njega, trojica su osuđena na kazne između tri i jedne godine zatvora, dvojica koja su tada bila maloljetni prošli su uz humanitarni rad i tri godine uvjetnog maloljetničkog zatvora, prenijela je 2022. HINA. Jedan je mladić tijekom procesa suđenja smrtno stradao u prometnoj nesreći.

Njihova žrtva cijeli će život trpjeti posljedice seksualnog iživljavanja dok će oni za par godina nastaviti hodati istim ulicama kao i prije. Nečije će kćeri tada navršiti 15 godina. Hoće li struka prilikom odsluženja kazni odraditi poslove resocijalizacije i osigurati sigurnost žena u njihovoj blizini? Jesu li godine odsluženja kazne za brutalna ponavljajuća kaznena djela silovanja garancija da se ista po izlasku neće ponoviti?

Kako od osoba koje su grupno u više navrata ponovile činove silovanja nad istom osobom možemo očekivati da budu resocijalizirani članovi društva? Mogu li osobe koje su, kako bi zadovoljile vlastitu seksualnu želju koristile fizičku nadmoć, prisilu, neke bile spremne pretući žrtvu i ucjenjivati snimkama silovanja pa to sve ponavljati, a pritom bježati od odgovornosti sve do Graza ikada biti na slobodi kao da se ništa nije dogodilo?

Hoće li Hrvatski tjednik pozdraviti njihov izlazak na slobodu? S obzirom da u istom statusu piše: „kasnije su mladići pravomoćno osuđeni na relativno minorne zatvorske kazne, a dojam je da su neki i te kazne dobili više pod pritiskom javnosti, a manje zbog argumentacije u spisu. Da je doista bila riječ o tzv. grupnom silovanju, dobili bi teške višegodišnje zatvorske kazne“.

A tu je i „slavlje“ njihove publike u komentarima.

Silovanje ima razorne posljedica na adolescentice

Ženska soba navodi strahove, fobije, noćne more, depresiju, anksioznost, probleme s koncentracijom, nisko samopouzdanje, kronične psihičke i fizičke smetnje, seksualne probleme, suicidalne misli te post-traumatski stresni poremećaj kao psihološke posljedice i promjene u ponašanju adolescenata/ica izloženih seksualnom nasilju.

Psihologinja Senka Sekulić Rebić za Telegram je još 2019. godine izjavila: „Poznato je da silovatelj uglavnom nije netko tko nepoznatu žensku osobu u mraku zaskoči iz grmlja, nego je to najčešće osoba iz najužeg žrtvinog kruga pri čemu je posebno strašno što djevojčice u najvećem broju doživljavaju silovanje upravo od bliskih muških figura koje bi ih trebale štititi – očeva, stričeva, skrbnika, kumova, trenera, djedova ili prisnih prijatelja.“ 

Te iste očeve, stričeve, skrbnike, kumove, trenere, djedove i prijatelje društvo par godina kasnije vraća u tu istu obitelj i sredinu. Žrtva je i dalje viktimizirana i lišena prava na ikakvu sigurnost ili normalan život.

Stava sam da bi se silovanje trebalo kazneno tretirati slično kao i femicid, s obzirom na posljedice koje trajno ostavlja na žrtvama. Možda bi se tada poslala muškarcima jasna poruka da žena nije „sredstvo zadovoljenja potreba ni igračka“, te da korištenje sile i moći s ciljem seksualnog i/ili drugog tipa rodno uvjetovanog zlostavljanja nije prihvatljivo niti će se tolerirati.

Stvarna prijetnja za uništavanje još jednog života

Silovateljima nije mjesto u društvu. Nije im mjesto u obitelji. Ne smatram da je pravo budu očevi važnije od prava zaštite djeteta da ne bude silovano ili na bilo koji drugi način zlostavljano od strane člana obitelji. Teško mi je vjerovati da je povratak silovatelja u društvo prilika za resocijalizaciju. Smatram da je to opasnost za ponavljanje kaznenog djela i, na žalost, stvarna prijetnja za uništavanje još jednog života (koji je tek počeo).

Ovom prilikom zahvaljujem svim žrtvama koje su smogle snagu, bez obzira na sve što ide protiv njih, prijaviti kazneno djelo i time pokušati zaštiti neku novu potencijalu žrtvu.

Jedan od posljednjih takvih slučajeva dogodio se nedavno nad tražiteljicom azila u zagrebačkom prihvatilištu Porin od strane zaštitara. I taj je slučaj trebao biti zataškan, no žrtva je pronašla način da dođe do javnosti. Uz sve posljedice silovanja čija je žrtva postala u stranoj državi od koje je tražila međunarodnu zaštitu, shvativši koliko ju marginaliziraju, ustrajala je na tome da ne bude ušutkana i da silovatelj ne dobije priliku ponoviti kazneno djelo. Osumnjičeni je u istražnom zatvoru, suđenje tek slijedi, no mene zanima (ako bude kažnjen) gdje će biti po izvršenju kazne i kako će živjeti?

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.