Iskustvo poroda, usprkos medicini koja neprekidno napreduje, i danas je problematično. Više nego ikad, naročito uz dostupne informacije i svjedočanstva, porod je postao feminističko pitanje.
Autorica Sarah Bregel u članku naslovljenom If You Don’t Support Women’s Rights in Birth, Don’t Call Yourself a Feminist donosi pregled glavnih problema s kojima se rodilja potencijalno može susresti, potkrijepljeno autoričinim vlastitim iskustvima.
Iako je većini (svima?) primaran cilj da se pri porodu iznese zdravo dijete, nerijetko se zaboravlja psihofizičko stanje same rodilje koje može rezultirati traumatičnim iskustvom i/ili postporođajnom depresijom.
Kako autorica navodi, porod je nešto za što se pripremate najmanje devet mjeseci trudnoće, a neke rodilje o njemu razmišljaju i ranije, no u jednom danu, u činu samog poroda, sve pretpostavke i znanja lako se mogu pretvoriti u čistu anksioznost. Da se rodilja i pomiri s činjenicom kako neće proživjeti idealan porod, problem predstavljaju postupci na koje je primorana, a koji su najčešće – nepotrebni. Na kraju ostanu suočene s nepotrebnim intervencijama koje mogu naštetiti njima samima, ali i njihovim potomcima. Kvaliteta poroda još uvijek ovisi o bolnici u kojoj se obavlja, odnosno o mjeri koliko će rodilja biti primorana prihvatiti postupke koji se mogu pokazati kako nisu najbolji izbor (poput rutinskog nadzora monitorima za koji ne postoje dokazi kako pomaže smanjenje smrtnosti novorođenčadi). Određena istraživanja pokazuju kako usprkos uznapredovaloj medicini nije smanjena smrtnost žena pri porodu.
Većina žena provede više vremena u planiraju vjenčanja nego što provedu planirajući rođenje prvog djeteta.
Sarah Bregel u članku piše o dvama iskustvima i dvama sasvim različitim porodima. Tvrdi kako je za ženu bolje da se prethodno dobro raspita i prouči sve vezano za porod, kako ne bi ostala iznenađena, te da odgovaranje žena od takve prakse informiranja ne može biti više anti-feministički nego što jest. Sve što rodilja prolazi neposredno prije poroda, uključujući ginekološko savjetovanje i/ili trudnički tečaj, nije dovoljno za ono što je čeka. U najmanju ruku, a to se tamo rijetko može naučiti, rodilja bi trebala znati svoja prava.
U trenutku kada uđe o rađaonu, u ovakvim uvjetima, žena gubi nadzor nad vlastitim tijelom i postaje tek statistički podatak.
“Mislila sam da znam što radim, no kada sam ušla u bolnicu shvatila sam da moj porod ne pripada meni”, iskustvo je s njena prva poroda. Osim forsiranja poroda pri kojem žena leži na leđima (što je najčešća praksa većine bolnica), problem je i s postupkom epiziotomije (rezanje perineuma – tkiva između vagine i anusa, op.a.) kako bi plod lakše izašao, a koji se nerijetko izvede prije nego što rodilja uspije odbiti takav postupak. Ovakav ne-nadzor nad vlastitim porodom jednak je porodničkim praksama koje su prošle naše majke i bake, iako je između tih dvaju vremenskih segmenata prvenstveno medicina napredovala, a i porodu se posvećuje više pažnje u medijima. “Zašto se žene još uvijek nazivaju moralnim nakazama ako žele reći nešto o tome što se događa njihovim tijelima?”
Žene se imaju pravo educirati o porodu i izraditi vlastiti plan poroda bez da im se liječničko osoblje u najmanju ruku iščuđava i imaju pravo sudjelovati u samom postupku kako bi odbile pojedine zahvate koje smatraju nepotrebnima ili štetnima. Iako se svaki invazivan postupak opravdava terminom ključan da bi se na svijet donijelo zdravo dijete, time se apsolutno zanemaruju potrebe same rodilje. “Imala sam pravo odbiti vaginalne preglede tijekom poroda na leđima, koji su daleko najbolnija stvar koju sam ikada doživjela u svom životu. Imala sam pravo na porod bez epiziotomije od koje sam se mjesecima oporavljala”.
Sljedeći problem kojim se autorica pozabavila je alternativna vrsta poroda koju je iskusila četiri godine kasnije s drugim djetetom. Rodila je u vlastitu domu, uz dvije babice i doulu uz sebe. Oporavak nakon takva poroda bio je neusporedivo lakši od onoga nakon bolničkog, kao što je bila i sposobnija da se u prvim tjednima više brine za dijete jer nije trpjela neizdržive bolove izazvane epiziotomijom. Iako naglašava kako ovakva vrsta poroda nije za svaku ženu, problem nastaje kada se takav tip poroda smatra nekonvencionalnim i kada se žene koje se za njega odluče ismijava (jer u našoj kulturi još uvijek nije dovoljno prihvaćen). Današnje se društvo posebno čudi ženama koje odaberu prirodan porod, jer takav ipak uključuje određen stupanj napora i boli, kada imaju dostupne olakšivače poput epiduralne analgezije i dripa sintocinona.
Ono što je bitno naglasiti sada kada su prezentirani neki od problema s kojima se rodilje suočavaju jest činjenica kako je očita potreba za promjenom prakse u rodilištima. Jedno od iskustava, primjerice hrvatskih rodilišta, jest da pri porodu može prisustvovati samo jedna osoba koju rodilja odabere, kao što je prisustvo partnera/ice, iako se, poput iskustva autorice teksta s početka ovog članka, rodilja pri porodu može bolje osjećati kada uza sebe ima partnera, dvije babice i doulu.
Termin doula ne postoji u rječničkoj bazi Hrvatskog jezičnog portala.
RODA, udruga roditelja u akciji, navodi važnost uloge doula. Riječ je o osobi koja prati ženu od pojave trudova preko poroda i nastavlja i nakon poroda, čime osigurava da rodilja dobije emocionalnu utjehu, fizičku potporu i da joj se olakša komunikacija s osobljem pri samom porodu. Ženama je porod oduzet kao intimno iskustvo s obzirom da se ponekad, zbog trajanja samog poroda, oko nje promijeni sastav medicinskog osoblja. Nerijetko porodu prisustvuju studentice/studenti medicine ili učenice/ci na praksi, što je problem koji se tek treba analizirati (jesu li rodilje baš svaki put pitane za dopuštenje). Sigurnost je temeljno pravo i potreba žene koja rađa. Nadalje, u našim se bolnicama zbog ograničenog prostora događaju situacije u kojima je rodilja u predrađaoni smještena duže nego je potrebno, a kako se tamo istovremeno nalazi više rodilja nije omogućena prisutnost bliske osobe (partnera/ice, majke, nekog drugog). Carski rez također je postupak koji može imati fatalne posljedice, iako mu je svrha spašavanje života majke i/ili djeteta, a na koji su žene nerijetko prisiljene.
“Nemojte ženama govoriti da njeno iskustvo poroda nije bitno, ili da je glupa/sebična ako se brine za sebe. Možda ćemo jednog dana živjeti u svijetu u kojem je porod siguran. Nemojte kritizirati ženu koja se bori za svoja prava, stanite uz nju i borite se s njom”, zaključak je Sarah Bregel.
