Potresne aktualne demonstracije žena zaposlenih u zagrebačkom DTR-u ukazuju na katastrofalnu sudbinu čitavog jednog industrijskog sektora u Hrvatskoj. A zaposlenice i danas o prošlosti te grane govore s ponosom.
Petrinjska ulica, centar Zagreba, malo prije podneva. Radnice tekstilne industrije DTR upravo su završile svoju redovnu dnevnu štrajkašku akciju i još se rijetke od njih zadržavaju ovdje, u blizini njihova dućana. Kao što je poznato, one već tjednima marširaju po gradu zahtijevajući isplatu zaostale četiri plaće. Ali, firma je pred stečajem, a novi vlasnici još nisu preuzeli upravne ovlasti.
“Svi nam tako isto tvrde, da oni ne mogu pomoći. Ni vlasnici, niti država”, objašnjava Marina Posavec, dok sjedimo pod užarenim suncobranima jednog od kafića ispred DTR-a. Zagrepčani ubrzano promiču, bježe od žege. Vjerojatno malo njih još primjećuje udes ovih tekstilki. Kao i sudbinu stotinu tisuća njihovih kolegica diljem Hrvatske, koje su izgubile posao, od predratnih oko 130 tisuća u branši. Ljudi se naviknu na tuđu muku, kad joj neko vrijeme svjedoče.
Specifično ženska nevolja
Marina radi u istom poduzeću 19 godina, sve od srednje škole. Uglavnom u peglaonici, ali i šiva po potrebi. A peglanje ne dolazi isključivo na kraju procesa izrade košulja, kao što bi pomislio kakav neupućeni novinar. Postoji i ono međufazno, između šivanja dijelova. I tako na 350 košulja dnevno, svaka prijeđe preko njezinih ruku. Računamo zajedno: to je barem nekih 75-80 tisuća košulja godišnje, ili preko milijun i pol dosad.
Do prošlog desetljeća u firmi je radilo oko 1.200 žena. Taj se broj zatim prepolovio, no šira zajednica nekako bolje podnosi specifično žensku radničku nevolju. Valjda ni smibolički nije isto kad bez posla ostane ženska osoba, ili pater familias. Tako njihova mjesta iščezavaju u razmjernoj društvenoj tišini: u DTR-u ih je preostalo samo oko 100.
Kako su tvornice postale nekretnine
Svi bi željeli vjerovati novim vlasnicima, Milanu Cariću i Anti Nobilu, da će sačuvati i unaprijediti proizvodnju. Ali, malo tko im zaista vjeruje. Privatnici su ovu industrijsku granu u Hrvatskoj već otpilili, svakako pazeći da pritom na njoj ne sjede oni sami. Pogone su mahom progutale raznolike financijske i nekretninske makinacije. “Puno smo izvozile, uglavnom u Njemačku. Sad bih samo još željela da sve završi, ovako ili onako. Da, željela bih opet u tvornicu, ali nisam sigurna koliko je to izvjesno. Umorna sam od svega”, kaže Marina Posavec, samohrana majka troje maloljetne djece.
Njezina kolegica Štefica Pale Valjak, majka jednog djeteta, opisuje nam svoju svakodnevicu, a svima im je približno jednaka. Sve su radnice u ozbiljnim minusima po tekućem računu i kreditima. Prosječna plaća tu je ionako iznosila sramotnih dvije i pol tisuće kuna. Pomažu im roditelji, prijatelji, rodbina sa sela. “Teško je preživjeti s takvom plaćom i kad stiže”, govori ona, “no užasnu paniku zbog kašnjenja više njih, teško je predočiti onome tko to nije sam doživio”.
Preživljavanje na crno
Nemoguće se pripremiti na takav egzistencijalni pritisak, doznajemo. Na dane i noći koji se vrte oko istih briga – kako prehraniti djecu, kako platiti struju i kredit. Na iole duže staze, psihička iscrpljenost postaje krajnje opasna po zdravlje. Pale Valjak ističe da je uza sve i ljudski veoma razočarana, dok razmišlja kako su svi od radnica u pogonu uvijek tražili izuzetno mnogo, a zauzvrat davali mizeriju.
Pitamo obje sugovornice može li se naći posla sa strane, povremeno, dok čekaju. “Tako i preživljavam, pečem kolače za razne prigode, ali ne bih smjela o tome”, smije se Marina Posavec. Obavlja svoj sitni biznis na crno i zna da se ovim priznanjem izlaže državi koja ne podnosi sitne utajivače poreza, jer netko mora platiti za one krupne i utjecajne. “Pečem obično za krizme i pričesti, no to je sad već prošlo. A za svadbe u principu trebaju papiri, pa to ne mogu.”
Pljačka uz pomoć države
Strašno je što je radnik ostavljen od svih, zaključuju. I strašno je znati da država koja zahtijeva respekt, ustvari služi nekome i nečemu drugom, a tebi i sličnima kao što si ti, i vašim obiteljima – ne. “I znati da tu ne možeš ništa. Vidjele smo kad je zlo krenulo na nas, znajući što se dogodilo drugima, i nismo bile iznenađene. Ali, nismo znale što učiniti, kako se snaći”, riječi su Štefice Pale Valjak.
Danas tako već samo u Zagrebu postoji čitav arhipelag uništenih tekstilno-industrijskih pogona. Počelo je s “Nadom Dimić”, stiglo je dosad i DTR, a između njih najbolje pamtimo “Kamensko”. U njegovu je slučaju državna politika najbolje pokazala na strani čijeg je interesa. Namirili su se u toj jasno dokumentiranoj pljački, privatno, toliki znani i neznani, od najvećih medijskih tajkuna do predsjednika države, a da državni odvjetnik faktički nije ni trepnuo.
Svi su na strani jačeg
“Kamensko” je utoliko paradigmatski slučaj, primjer što se može izvesti – i to posve transparentno – kad je u pitanju materijalna korist uglednika i moćnika. Priča o devastiranoj hrvatskoj industriji tekstila i kože te obuće i o 100 tisuća zgaženih, odbačenih, prezrenih radnica, možda ne završava s DTR-om, ali se zaokružuje na logičan način.
“Propast naše industije počela je još prije 20 godina, s procesom privatizacije. Tada nismo slutili što se sprema, a danas je kasno za spas”, rekla nam je Danica Radošević iz “Kamenskog”. Nju smo tek nakratko nazvali telefonom, da je priupitamo kako živi danas, par godina nakon poznate socijalne i ekonomsko-političke katastrofe u kojoj su svi koje se pita, ukratko rečeno, bili na strani jačeg.
Radošević tumači kakav je efekt imala činjenica da je sve izvedeno pred očima nadležnih institucija; mnogostruke kriminalne radnje nad njezinom tvrtkom, također eksportno uspješnom. Ali, kao i u slučaju “Nade Dimić”, nekretnine su bile preblizu metropolskom centru i stoga tržišno preatraktivne za namnožene lovce u mutnom. “Pokažu ti da mogu što god žele i na koncu se osjećaš generalno bezvrijedan, nevažan, nesposoban”, veli Danica Radošević.
Nema rješenja na vidiku
Kao i ona, većina njezinih kolegica živi od pomoći najbližih, nakon što im je istekao rok za primanje naknade za otpuštene radnike, i one kojima je propalo poduzeće. Neke se snalaze na crno, neke skupljaju plastične boce, prinuđene pabirčiti. Najveći je problem, kaže ona, što mnoge naglo obolijevaju, usljed depresije i brige za puki opstanak.
Pored svih tih jada, lijepo izgledaju vijesti o aktiviranju dijela njih, kao što je slučaj s nekolicinom biših radnica “Kamenskog”. Udružile su se i dobile prostor od Grada Zagreba te prave odjeću i druge tekstilne proizvode, reklamirajući se na Facebooku. Ali, to je rješenje za manji dio, nipošto za ogroman broj upropaštenih tekstilki u Hrvatskoj, za kompletnu uništenu industriju i podjednako snemoćalo tržište. A to valjda neće zadugo nitko riješiti.
