Rečenica kojom se žene generacijama uče voljeti je: „Šuti, strpi se, proći će.“
Od majki i baka do romantičnih komedija i suvremenih self-help videa, žene su učene da je ljubav nešto što se izdržava, popravlja, njeguje – često same, tiho i bez negodovanja. Kada sam ulazila u svoj posljednji odnos, vjerovala sam da u njega ulazim svjesno, ravnopravno i feministički. Danas, kada pogledam unatrag, pitam se koliko je taj izbor bio moj, a koliko naslijeđeni scenarij?
Koliko sam puta čula glasove: „Žena daje prilike.“, „Žena zna kada treba šutjeti.“ i možda najopasniji: „Ženina ljubav može promijeniti muškarca.”
Dok sam mislila da biram njega, zapravo sam reproducirala ono što je društvo izabralo za mene mnogo prije nego što sam ga upoznala. U ovom članku želim proći put između osobnog iskustva i šireg društvenog konteksta. Istražiti kako su rodni stereotipi utkali svoje niti u odgoj, bajke, filmove i intimne odnose, kao i što se događa kada ih donesemo u ljubav misleći da smo od njih imune.
Dobre, mudre i tihe
Kao djevojčice nismo bile odgajane samo riječima, nego i tišinom. Vidjele smo majke i bake koje nose teret odnosa kao nešto prirodno; muškarce kojima se prašta nezrelost, impulzivnost, emocionalna nepismenost. Generacijama su žene učene da se njihova vrijednost mjeri u sposobnosti izdržavanja. „Žena drži tri kuta kuće“, govorile su starije žene.
Ta se „mudrost“ prenosila kao strategija preživljavanja u svijetu u kojem ženski glas nije imao jednaku težinu. Kroz desetljeća se ta emocionalna inteligencija – sposobnost anticipiranja, smirivanja i amortiziranja tuđih stanja – pretvorila u nevidljiv rad.
U oblik neplaćenog emocionalnog rada koji se i dan danas naziva „ženskom snagom“. Čak i kada znamo da nije na nama mijenjati druge, u nama živi naučena ideja da će prava ljubav izvući ono najbolje u njemu. Ipak, rijetko tko kaže da će nas to najprije iscrpiti. U mojem odnosu vjerovala sam da ljubav liječi. Da će granice koje rastežem, strpljenje koje nudim i razumijevanje koje pružam „pokazati njemu da vrijedi“.
Dogodilo se suprotno: što sam ga više spašavala, to je on manje pokušavao sam.
Mit spašavanja: romantični ideal koji uništava
Od „Ljepotice i zvijeri“ do „Male sirene“, od klasičnih bajki do najnovijih Netflix serija, žene se već stoljećima hrane istom pričom: izdrži, voli dovoljno, i on će se promijeniti. Ženski likovi u tim pričama daju sve – glas, vrijeme, tijelo, slobodu – da bi zaslužile ljubav koja je unaprijed uvjetovana. U književnosti, kako piše Sandra Gilbert, žena je često „zrcalo“ koje reflektira mušku veličinu, bol ili iskupljenje. Virginia Woolf je, prije stotinu godina, taj mehanizam već jasno imenovala:
„Žena je bila zrcalo koje reflektira muškarca dvostruko većim nego što jest.“ I tako, od najranijih priča pa do suvremenih scenarija, žene uče kako voljeti, ali ne i kako biti voljene.
I ja sam mislila da sam iznad tog narativa. Nisam željela brak, djecu, heteroromantični predložak života. Ali postojala je jedna tiha, gotovo neugodno skrivena želja: da me netko izabere ne kao projekt, nego kao (ravnopravnu) partnericu.
Cijeli život slušala sam pitanje: „Kako tako pametna, lijepa i zgodna žena nema muškarca?“ Poruka je jasna: nije važno tko si – važno je čija si. To je teret koji žene nose cijeli život, čak i kad svjesno odbacuju njegove premise.
Sukob s identitetom „osviještene žene“
Kada sam napokon shvatila da izdržavam, trpim i spašavam – prvo sam krivila sebe.
To je prva lekcija koju žene nauče kad nešto pukne: „Što si TI mogla učiniti drugačije?“ Ljudi oko mene govorili su: „Kako to baš tebi, feministkinji?“ Kao da znanje neutralizira podsvijest. Kao da teorija briše ranjivost. Kao da osviještena žena više ne može pogriješiti u ljubavi.
Ali nitko nije pitao njega kako je on, navodno osviješten muškarac, dopustio da povrijedi partnericu? Gdje je njegova odgovornost? Zašto njegova djela nisu predmet analize? Žene i kad su žrtve – ostaju odgovorne. Muškarci i kad su uzrok problema – ostaju opravdani. To je rodni obrazac koji u psihologiji nazivamo rodno uvjetovana emocionalna odgovornost: žena preuzima teret odnosa kao moralnu obavezu. A razlika između onoga što znamo i onoga što živimo ponekad je bolnija od samog prekida. Esther Perel piše da „intimnost ne slijedi logiku, nego povijest“.
A naša povijest je, generacijama, bila tiha.
Suvremeni trenutak: zašto je teško, zašto je konfuzno?
U vremenu formalne ravnopravnosti, događa se paradoks. Muškarci i žene su načelno jednaki po pravima, ali ne i po emocionalnom odgoju. Žene se uče introspekciji, empatiji, emocionalnoj pismenosti. Muškarce se uči tišini, izbjegavanju i prebacivanju odgovornosti.
Rezultat je jednostavan: „moderna žena“ traži partnera, „moderni muškarac“ traži skrbnicu. Jedni žele iskrenost, drugi mir od odgovornosti. Jedni grade, drugi izbjegavaju. I zato danas istovremeno raste i broj razočaranih žena i broj muškaraca koji tvrde da su „preopterećeni očekivanjima“. Ali problem nije u ženama ni u muškarcima kao pojedincima. Problem je strukturalan.
Ovo nije kritika žena. Nije ni demonizacija muškaraca. Ovo je poziv da vidimo obrasce koji nas drže taocima – i da ih napokon počnemo mijenjati.
Ni šutnja, ni spasenje nisu ljubav
Ako išta trebamo preispitati, onda je to uvjerenje da vrijednost žene raste s količinom tereta koji može iznijeti. Da je ljubav mjesto šutnje i žrtvovanja. Da se odnos spašava „strpljenjem“ koje uvijek nekako pripadne ženi.
Ljubav koja traži šutnju – nije ljubav.
Ljubav koja traži spašavanje – nije odnos, nego radno mjesto.
Možemo birati drugačije. Možemo voljeti drugačije. Ali samo ako prvo priznamo: da mnogo toga što mislimo da biramo – zapravo smo naslijedile. A nova ljubavna priča možda počinje upravo tu, u trenutku u kojem odbijemo šutjeti.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
