Ivana Perić započela je pisati ponešto drugačije komentare za našu rubriku Sa stavom. Iako su teme one kojima se i inače na ovom mjestu bavimo, ovi komentari su niz kratkih priča/crtica iz života stanovnika i stanovnica jedne zagrebačke zgrade. Radi se o ljudima koji žive u istoj zgradi i pričama svakoga od njih, a ideja je prikazati samopercepciju i percepciju drugih, sve ono što često ne vidimo kada osuđujemo druge i donosimo zaključke van konteksta. Cilj je prikazati raznolikost života i ljudi, i neke velike sličnosti kojih ljudi nekad nisu ni svjesni i kojima ne daju priliku, kaže Ivana. Priče ćemo donositi vikendima koji dolaze. Uživajte.
U osam ujutro u zgradi je sve mirisalo po dinstanom luku, kupusu i vegeti. Dizao joj se želudac kao vodostaj Save u dugim kišnim jesenjim danima, kad od Sidra i Brazila ostanu tek vršci krovova.
Ona baba sigurno opet sprema ručak nakon što je u šest ujutro uhvatila prvi tramvaj za Dolac. Nikada nije razumijela gdje žure svi ti starci ranom zorom i zašto žure uopće. U penziji su, ne rade ništa, zar je zbilja potrebno u osam ujutro dinstati kupus? Možda ih pritišće smrt, kao maleni lift u kojem ponestaje zraka, možda samo žele još ponešto utrpati u usta prije negu zauvijek izdahnu. Možda samo žele još jednom podrignuti dinstani kupus, gledajući kako se grad budi, naslonjeni na okno prozora. Svi su ti starci bili prikovani za prozore, nasadili se kao pijanci o najbliže zidove, kao da ih je netko zalijepio drvofiksom, gledali su i gledali, i sve im je bilo poznato: prvi automobili koji ujutro pale motore na putu prema poslovnim zgradama na drugom kraju grada, žene i muškarci u njima, djeca s ogromnim školskim torbama i tužnim pospanim licima, psi koji ostaju zavijati u njihovim stanovima, mačke koje se penju po ormarima i grebu po skupom tepihu za koji je dama štedila pola godine, tinejđeri koji klipsaju u čoporima, kao prebijeni konji, penjući se uglavnom prema obližnjem bircu, a ponekad i prema školi.
Sve su to starci iz njene zgrade znali, sve su to njihovi prozori kao magneti skupljali i uvlačili u staračka četiri zida. Nije im zamjerala. Nekad su im dolazili drugi starci i starice i ako je bilo sreće ne bi se umorili nakon pet rečenica i sve bi pažljivo prodiskutirali – od žene koja se u deset navečer, kad joj je muž bio na putu, odvezla negdje automobilom i vratila se tri sata kasnije, raščupane kose i velikog osmijeha, a inače se nikad nije smijala, do male Hane, uzorne učenice koja svira violinu i jaše samo najbolje konje na hipodromu, s roditeljima često odlazi u Pariz, koji zove Pari, inzistirajući na francuskom naglasku kojemu su je naučile potplaćene radnice njenog oca, i koja se u haustorima strastveno drpa sa Stipom, koji sluša narodnjake, jede parizer i želi postati ne toliko dobar, koliko slavan nogometaš.
Starkelje su znale sve, vjerovatno su i o njoj često razglabali. O njoj pogotovo. Možda su znali da je sinoć sanjala prljavo ružičasto cvijeće i govna, možda su starci već bili na tom nivou spoznaje. Nema veze, njene su se ljepote ionako uvijek rađale u prljavštini. U njena četiri zida, jedna vrata, jedan prozor, jedan krevet, dvije stolice, jedan stol, jedan štednjak, dvije knjige… Stao je život neprihvaćanja i boli. Bila je stara romantičarka, bila je sanjiva, onako ranjivo i tužno, kao što se sanjari na zadnjem brodu ka nigdje. Voljela je Antićeve poeme i sada, u kasnim tridesetima. Arka je bila od onih sanjara što su već odbacili sve, pa od sanjarenja i nostalgije žive i dišu. I u svemu tome bila je nekako lijepo tužna, barem joj se tako činilo.
Oblačila je usku haljinu boje senfa, lagano navlačila preko ožiljaka na leđima. Njeni su ožiljci bili poredani preko čitavih leđa, pomalo zaobljeni, kao kosti dinosaura. Nisu je više boljeli. Čovjek brzo zaboravi na stare rane na leđima, ne viđa ih često, ne dodiruje često. Uvijek su bili negdje iza. Boljelo ju je samo kad bi ju drugi dodirivali, svi njeni dinosauri tada bi oživjeli i opet se gubila u prapovijesti.
I dalje je smrdilo po dinstanom kupusu. Legla je prije tri sata, izmorena, mrmljajući neke ljubavne stihove, koji su težili dobrih deset kila patetike, i svo joj se lice izobličilo, usne objesile. Zaspala je teško i zaslinila čitav jastuk. Hodala je bosa po sobi. Opet se jutros sjetila kako su je u osnovnoj školi zvali Orka, namjerno. Zašto se toga sjeća još uvijek, svakih nešto sitno i krupno kišnih dana? Plakalo je u njoj još uvijek, to prokletstvo unikatnosti njena imena koje su joj dali roditelji umjetnici, otac koji je uvijek pričao o prisutnosti umjetnika, ali nije puno mario za prisutnost roditelja i majka koja je od svega poludila i spotaknula se u bunar kad joj je bilo dvanaest godina, i to prokletstvo okrutne djece iz njene škole, koju su roditelji učili da različitost treba razapinjati i šibati i pljuvati, ko Isusa u trideset i trećoj. Neke dječje bolesti vječno su gonile odrasle ljude.
Sve se vraćalo, kiša je izvlačila govna na površinu, plivala su svugdje, i u njenim snovima, među prljavo ružičastim cvijećem. Toplim je stopalima dotaknula hladni pod. U ramenu joj je krckalo, glavu je pomicala u stranu već po navici, ne samo u rana jutra i razbuđivanja radi.
Legla je na pod ispod prozora i njušila zrak izvana. Ispod vrata je ulazio miris dinstanog kupusa, a ispod prozora je mirisalo po cinku, po friškoj krvi, onako suptilno, onako kako promatramo čudake kada više nije pristojno upirati prstom. Negdje je netko ginuo, životinje su cvilile u stanovima, pokoji vuk je zavijao zazivajući mjesec.
Zvali su je Orka. Nije čak bila ni nešto inteligentna, nije bila ni brižna, ni ubojita, ni majka. Nije ni sada, ništa od toga. Bacali su na njenu malu školsku torbu, s velikim suncokretima, koju joj je sašila njena majka kako ne bi bila kao sva druga djeca, bacali su raznorazno cvijeće, štapiće premazane medom, kako bi primamili pčele s obližnjih stabala badema, tek rascvjetanih, svibanjskih. Čini se nevjerovatno kada danas razmišlja o tome, sva ta zloba, i pitanje zašto i dalje joj visi iz svakog kutka sobe nasilno se njišući pri naletu iole jačeg vjetra. Udara ju u glavu, zašto, zašto, zašto.
Već se trebala izdignuti iznad toga, već je trebala usvojiti sve one savjete iz priručnika za samopomoć, već je trebala shvatiti kako se radi o kompleksima drugih, a ne o njenim manama, već je trebala shvatiti da to što joj se to događalo ne znači da je to i zaslužila. Ali u svojim je torbama Arka vukla i majku koja se spotaknula u bunar, oca koji je otišao, valjda kako bi istinski spoznao pitanje prisutnosti i neprisutnosti, i diljem Europe oduševljavao elitističku publiku, muškarce i žene koji su pili šampanjac i u skupocjenoj odjeći razglabali o dubini očevih djela, o preispitivanju umjetnosti, o pomicanju granica umjetnika i interakciji s publikom, kao da se radi o najvećem svjetskom problemu, pa valjda i najvećem postignuću. Pjenile su im se usne kao Žižeku u gorljivim raspravama o Titaniku, obrazi su im se crvenjeli, ubrazno su otpuhivali dim finih cigareta, koje su mnogi nataknuli na cigaršpice, čiji smisao još uvijek, u kasnim tridesetima, nije baš razumjela. Ali većinu očevog svijeta ionako nitko nije razumio, samo su se dobro pravili da jesu, koji bi inače bio smisao njihovih ispraznih, izmišljenih života.
Već se trebala izdignuti iznad svega toga, trebala je sebe uvjeriti kako je više od onoga što joj se događa, kako je sve stvar perspektive. U stanu iznad svađali su se roditelji one male Hane, koja se u haustorima drpa s malim Stipom, nogometašom. Vjerovatno je žena danas kupila krivo maslinovo ulje, ono za sto, a ne sto pedeset kuna. Muž je vjerovatno vrištao: “U pičku materinu, sad si sve usrala, zar ne znaš da je okus tisuću puta drugačiji, pa kako da jedem jebeni biftek s kaplljicom ovog ulja?! Zar ne znaš da je upravo ta kapljica presudna za okus?” Vjerovatno je prijetio i rastavom, ali se pola sata kasnije, kada je sve prožderao i fino podrignuo, malo primirio.
Hodala je bosa po stanu. Uvijek je voljela doticati tlo golim stopalima, osjetiti hrapavost parketa i poneku rupicu, osjetiti kako se toplina mijenja kada se približava otvorenom prozoru. Bila je rana zima i kišilo je kao da su nebu ubili i oca i majku. Arka je suosjećala. Vani je po kontejneru kopala žena u napuhnutoj plavo-ljubičastoj jakni, koja je malo zamaskirala izgled njena izuzetno krhkog tijela. Ne, zapravo nije bila krhka, bila je mršava, kost i koža, kopala po kontejnerima nakon što je dobila otkaz u firmi u kojoj je radila petnaest godina, kopala po kontejnerima jer ju nitko nije htio primiti na posao s njene pedeset i tri godine, kopala po kontejnerima jer živi u društvu koje tvrdi da je samo nesposobna i ‘traži posao, a nada se da ga ne nađe’, kopala po kontejnerima jer društvo tvrdi da ljudi više vole kopati po smrdljivom smeću i jesti hranu s otiscima tuđih usana nego čisti ujutro odlaziti na posao i zarađivati za život, kopala po kontejnerima jer je za sve kriva sama, i za firme u stečaju, i kradljive poduzetnike, i svoju starost i nekonkurentnost, i iznenadnu smrt muža kojeg je pokopala prije dva mjeseca, i za čiji je pogreb, nakon silnih novaca za mise, pop tražio još dodatnih tristo kuna. Za sve je kriva sama, pa neka joj je, i treba kisnuti i prljavimm prstima u usta trpati kroasan koji je mala Hana jutros bacila jer je bio premastan, a ona pazi na unos zasićenih masnih kiselina.
Arka je skrenula pogled, profesionalno, po navici. Nalila je vodu u mali crveni lonac i stavila da se kuha. Popit će kavu, jaku, crnu, tursku. Popit će gutljaj, pa još jedan i još jedan, rastjerati sve kiše i isprati kaljužu u prsima. Mora smoći snage za još jedan dan, ne može više vući sve te šivane torbe, mora ih odbaciti ili se pak prevariti kako se varala čitavo vrijeme i kako zapravo nikada nisu bile teške i odmah će joj postati lagane kao perce friško očerupane patke, dok se vijori na svježem jutarnjem zraku, pleše svoj veseli ples dok ne sleti u štalska govna, pomiješana s kukuruzom koje u jutro klanja nisu stigle pojesti ni blebetave kokoške.
Toliko je jednostavno, Arka, zar ti nije jasno. U stanu nasuport njenog cura je jecala jer je sterilizirala mačku. Cvilila je čitavo jutro jer joj je oduzela pravo na majčinstvo, majčinski zov toliko snažan u svoj prirodi, a navodno i u svim ženskim bićima, nije ni pitala mačku za njeno mišljenje i njene želje, i sad joj je bilo stvarno žao, i nikad to više ne bi uradila. Osim što bi, jer joj se neda zajebavati s hordom mačića nakon svake sezone parenja. Pa je zato žrtvovala majčinske osjećaje svoje mačke i sada rida čitavo jutro. Jer će to promijeniti ništa. Ali će pokazati da joj je stalo, iako ne dovoljno stalo da postupi drugačije nego što je postuspila. Stalo joj je točno onoliko koliko teži samosažaljenje i licemjerje. Arka je stvaljala sve na imaginiranu vagu u glavi i zaključila kako je najbolje rješenje, umjesto plakanja, da mački kupi šesto pedeset pakiranja viskasa ‘Nježna kuhinja’ od pirjane ribe, u kojem su nježne trake mesa i ribe prvo posebno skuhane te potom lagano prepečene na grillu ili pirjane, sve izrazito nježno i ponajviše pogodno za situacije u kojima su mačke sterilizirane, ostavljane same dva tjedna dok se vlasnici brćkaju u Jadranu, i općenito dosadne u zahtjevanju priznavanja prava na postojanje van situacija u kojima ih se drpa kod krahova ljubavnih veza, boli u trbuhu i napadaja sindroma ‘Pale sam na svijetu’.
Popila je kavu i zagledala se u fundać. To je bio njen život, bogami. Crni, crni fundać iz kojeg ju je izvlačio Mika Antić i zdrav vid. Iako je profesionalo okretala glavu u stranu, Arka nije bila slijepa, i iako je kritizirala ljude u sebi, ponajviše sve svoje susjede, nije propuštala proviriti iza kulisa svih njihovih predstava. I njihovi su životi uglavnom bili fundaći. Ili fundać ili mućak, teško nešto treće. Svi su uglavnom htjeli više od života, jurišali prema cilju koji je netko drugi postavio, jurišali prema svemu, budili se prerano, lijegali prekasno, i bivali progonjeni osjećajem kako ne žive istinski, kako ne žive potpuno. Netko im je rekao da mogu sve, ali svi su shvatili da moraju sve.
Arku to nije mučilo, mučile su je tek torbe sa suncokretima, brižni kitovi, kliski bunari, umjetnici koji propituju prisutnost na vlastitoj djeci, poneki kišni dani i probuđena bol u leđima. Njeni su se dinosauri komešali i trnci su joj prolazili niz čitavo tijelo. Bilo je još prerano za spremanje na posao. Što će danas raditi, koga će danas raditi, od koga će danas okretati glavu i možda lažno stenjati? Nije mrzila svoj posao, smatrala je, na neki kontruktivan način, da je to ono što zaslužuje. Nije plakala nad tom spoznajom i nikada se nije jadala, tužno je tek nekom promatraču izvana, koji vidi Arku onako kako se nikada nije vidjela sama. Tužno je onome koji moralizira ili pak onome koji ne krivi nju, kao ni ženu u plavo-ljubičastoj jakni koja kopa po kontejnerima, tužno je onome koji vidi dvanaestogodišnju djevojku potpuno samu, kako mijenja udomitelje, prelazi iz zidova u zidove, udarajući se svaki puta i bivajući udarana od strane onih koji su silno htjeli djecu, ali ne djecu za koju treba strpljenja, ne djecu koja dolaze s majkama u bunarima, već djecu slatku i milu koja će ih nakon tri dana zvati majčice i tatice i smijati se s njima kao u reklami za Nutelu.
Arki je samo trebalo vremena, malo vremena i prisutnosti. Postala je kurva jer je upoznala svodnika koji je sjedio s njom satima, slušao njene priče i pružio joj osjećaj doma u malenom kafiću koji je smrdio po pijancima koji piju Lavov i nasađuju se o svaki zid, po pišalini i vlazi i lošim šalama i hvatanju za masne naborane guzice. Prihvatila je posao jer svoje tijelo ionako nikada nije smatrala hramom, blagom koji samo rijetki zavrjeđuju, prihvatila je jer nikada nije moralizirala i ponajviše od svega – voljela je raditi noću. Noću je sve bilo dozvoljeno, starci su nestajali sa prozora hraktajući u škripavim krevetima, djeca su sanjala zmajeve i slatkiše i ukidanje škola, a bogataši su pod plahtama u toplim prdcima ispuštali fina maslinova ulja i bifteke.
Arka je bila tu za potrebe drugih, izgledala je gotovo kao svetica primajući sve te očajnike u svoje naručje, stavljajući ih na svoja topla prsa dok se nad Zagrebom spuštala hladna magla. Pošteno je radila svoj posao, nije nikoga varala, svi su znali po što dolaze i što od nje mogu dobiti, sve su karte uvijek bile na stolu. Ponekad je razmišljala kako zbilja obavlja izuzetno važnu dužnost, ponekad je čak mislila kako voli svoj posao, ponekad je ponosno hodala ulicama koje su se budile iz sna, pozdravljajući žene koje su otvarale dućane i radnike koji su istovarali kašete s kruhom ispred pekarni. Ponekad je mislila kako je njen posao jedan od rijetkih plemenitih zanata preostalih na svijetu. Ipak, nije mogla izbjeći one dane kada je pak bila toliko prazna, vukla teške Antićeve stihove na usnama, školske torbe na leđima, dinosaure na leđima, plakala zbog sterilizirane susjedine mačke, sramila se pogleda staraca s prozora dok je ranom zorom u kratkoj haljini boje senfa ulazila u zgradu.
Odlučila je da će danas čitati knjigu i izići vani tek navečer. Kiša je i dalje padala, dinstani kupus zamjenio je miris svježih kapi, koje su kroz njen prozor ulazile iznenadno, jurišajući kao Križari na Jeruzalem.
Navečer je počeo padati snijeg. Snijeg nakon kiše, ništa više nema smisla, pomislila je. Odlučila je ipak malo prošetati. Navečer se ono malo sunca nad Zagrebom rušilo zimski, kao blještavobijeli komet, umirući tamo gdje oko još nije moglo potrčati. Od pogleda na snijeg su je boljele oči i neprestano je škiljila. Škakljao ju je neki nevidljivi sitni pijesak pod kapcima. Ruke su joj drhatale u tankim džepovima, prsti se presvukli u crveno. Već je razmišljala o boli odmrzavanja kada uđe u svoju toplu sobicu. S druge strane ulice je hodala neka fina zagrebačka gospođa. Veliki crni šešir, mala crna torba, kožne crne rukavice, crni predimenzionirani kaput ispod kojeg je virila topla asimetrična crna suknja i ulaštene crne čizmice na petu. Izgledala je skupo. Njena je pojava bila pomalo nadrealna, bila je slika nekog drugog svijeta, scena krivo smontirana, pogrešno ubačena na ovu prljavu ulicu koja je za Arku bila kraljevstvo siromašnih, odbačenih, slomljenih stvari. Bilo je nešto toliko perverzno u tom trenutku, i iako to nije bio prvi put, Arka je uvijek ostajala u malom čuđenju nekoliko minuta nakon što bi gospođe i gospoda iščeznuli iz vidokruga.
Kao da je nekad zaboravljala da bogataši i bogatašice postoje. Da postoje ljudi koji kupuju dizajnersku odjeću, lete s jednog kraja svijeta na drugi, troše tisuće kuna na večere u restoranima. Znala je da postoje, tamo negdje gdje se bogatstvo drugih neizostavno prebija na leđima radnika i radnica s kojima se družila, ali oni su uvijek bili tamo negdje, zli i daleki, vidljivi tek u odsjaju očaja iskorištenih i potlačenih.
Trebala je biti tužna, tužna zbog te spoznaje, tužna zbog svog tužnog života, tužna zbog hladnoće. Ali Arka je gledala suton. I kao uvijek za vrijeme sutona, ostajala je nijema, udisala duboko. Makar blijedi zimski, suton je uvijek bio svjedočanstvo postojanja, ljepota podarena svima.
