Prije nekoliko godina, ako ste poput mene bili cijelo vrijeme online, vjerojatno ste naletjeli na heštagove #killallmen ili #banmen. Ti ironični potpisi uglavnom su cirkulirali u feminističkim krugovima, a na njih se još uvijek referiraju alt-rightovci (poznati po svom iznimnom razumijevanju ironije, poštovanju oštrog humora i čitanju s razumijevanjem) kao na simbol zle feminističke namjere: dakle one koja želi, i to prilično ozbiljno, izbrisati sve muškarce s lica zemlje. Međutim, većinu feministkinja, i uvijek je bilo tako, zadovoljava “brisanje” muškaraca isključivo na riječima. Alt-rightovci će se možda šokirati, dok se koprcaju u svojoj izmišljenoj opresiji, ali mi monstruozne feministkinje 21. stoljeća ustvari ne planiramo nestanak polovice čovječanstva. U najboljem slučaju #killallmen i njegove varijante znače “ubiti toksični maskulinitet”; u najgorem slučaju, radi se o ružnim, zločestim šalama koje su naposljetku bezopasni izrazi frustracije.
Ova šala ili misaoni eksperiment ima mnogo stariju povijest nego što možda znamo. U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću imali smo procvat feminističkih utopijskih romana u kojima se muškarci, u većini slučajeva, nisu pojavljivali. Neke feminističke utopije bile su stvorene kao direktna reakcija na mušku utopijsku fikciju, posebno na iznimno popularan utopijski roman Edwarda Bellamyja Looking backward (1888.). Bellamyjev roman zamišlja veličanstvenu socijalističku budućnost u kojoj su razotkrivene sve društvene boljke, a lažne hijerarhije izokrenute – osim rasizma i opresije žena. No, korijeni feminističke potrebe za utopijskom fikcijom sežu daleko prije reakcije na Bellamyja.
Knjiga City of Ladies (1405.), Christine de Pizan je katalog intelektualnog doprinosa žena zamišljenog u formi grada, predstavlja jasnu prethodnicu feminističke utopije, kao i Millenium Hall (1762.), vedar roman o ženskoj komuni, ili buntovna satira Man’s Rights, or how would you like it? (1870.). Zajednička svim feminističkim utopijama – od raspršenih ranih djela do iznenadne eksplozije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, sve do rijetkih, ali izvanrednih reinterpretacija žanra iz 1970-ih – je posvećenost zamišljenim svjetovima u kojima su žene tretirane s potpunim ljudskim poštovanjem kakvo zaslužuju.
Ponekad to poštovanje možemo pronaći u misterioznom i nežaljenom nestanku muškaraca, a ponekad u sarkastičnim opisima civilizacija u kojima su muškarci oni koji su podvrgnuti opresiji. No, ove dvije prve vrste utopija nikada nisu “ozbiljne”, u smislu da ne predstavljaju stvarno, doslovno planiranje budućnosti u kojoj muškarci nestaju ili postaju opresirana klasa. Tek u nekim kasnim utopijama 1970-ih i nakon toga, feminističke spisateljice teže opisati treću, moguću, čak i dostižnu vrstu utopije, utemeljenu na premisi da je rodnu hijerarhiju i druge lažne društvene strukture moguće premašiti.
Rani feministički utopijski romani nisu imali namjeru biti proročanski ili “projekti”. (U većini utopija u kojima postoje samo žene one se reproduciraju partenogenezom, što premda zabavno, nije baš neka reproduktivna strategija za ljudska bića). Svrha ranih feminističkih utopija obično je uvjeriti, putem satire, drame ili poštene polemike da je opresija žena 1) stvarna, te 2) da ju je neophodno eliminirati za boljitak cjelokupnog čovječanstva. Kao što objašnjava Lady Florence Dixie u predgovoru svog romana Gloriana, ili snu o revoluciji 1900. (roman je objavljen 1890.), njezina knjiga ima “jedan jedini cilj… govoriti o zlu koje POSTOJI, proučiti činjenice koje bi bilo zločin zanemariti, skicirati umjetnu poziciju navodno prirodnih zakona koji ne kreiraju nepravdu i patnju”.
Mnoge feminističke utopije kritiziraju “argumente” o “prirodnoj” inferiornosti žena koji su bili popularni u nekom vremenu, pokazujući da navodno ti logični zaključci nemaju veze s prirodom, a također su i potpuno besmisleni. Kada se radi o tvrdnji da muškarci zaslužuju dominirati nad ženama zbog njihove veće fizičke snage ili većih mozgova, lik iz romana Begum Rokheye Sakhawat Hossain Sultana’s Dream (1905.) napominje, “Lav je snažniji od muškarca, pa mu to ne omogućuje da dominira ljudskom vrstom… A slon ima veći i teži mozak od muškaraca”. Slično tome, satira Man’s Rights drsko izokreće (još uvijek popularne) znanstvene argumente o glavama:
“Frenološki, žene imaju veći organ govora [jezik] od muškaraca. Dakle, što nam to govori? To nam govori (a svaki muškarac bi to trebao znati): žena je prirodna oratorica; znači, žena, a ne muškarac bi trebala biti predavačica, govornica, oratorica. To nam govori da bi žene trebale biti senatorice i zastupnice, predavačice i govornice, da im je priroda to namijenila. Osim toga, to nam govori da, budući da muškarci imaju manji jezik od žena, njegovo je područje kućanstvo; to je mirna, tiha, nenametljiva sfera na koju može utjecati netko tko je tih, a ne sklon javnom istupanju i demonstrativan poput žene”.
Ne bojte se, gospodo: ovo nije ozbiljan argument o muškoj prirodnoj inferiornosti i ženskoj političkoj dominaciji, kao što #killallmen nije ozbiljan hešteg i argument za uništenje muškaraca. To naprosto pokazuje kako su besmislene pretpostavke o ženskoj prirodnoj inferiornosti zasnovane na frenologiji (ili njezinoj nasljednici – evolucijskoj psihologiji). Odluke o tome kako se muškarci i žene “moraju” razvijati, te za koje su poslove prema tome prikladni, mogu se obrazlagati praktički u bilo kojem smjeru zasnovano na takozvanim dokazima.
‘Kućni anđeo’
No, mnogi feministički utopijski romani, posebno iz 19. stoljeća, iskreno tvrde da su žene superiornije muškarcima u nekoliko stvari: moralnost, urednost, krepost (virtue). To proizlazi iz popularnog mita zapadnog buržoaskog društva, koje je ukorijenjeno u viktorijanskoj slici “kućnog anđela”. Iznimno cijenjen (i intelektualno iscrpljen) “kućni anđeo” služio je suprugu i djeci kao njihov strpljiv, samozatajni moralni čuvar pun ljubavi. To je bio toliko prevladavajući i štetan trop da je Virginia Woolf 1931., govoreći o spisateljicama svoje generacije, izjavila da je “ubiti kućnog anđela bio dio posla spisateljica”. Utopistice koje su prethodile Woolf nisu ubile kućnog anđela, no izvele su ga van iz kuće i pustile ga da upravlja civilizacijom.
‘Anđeli izvan kuće’ koji su predstavljali građanke najranijih feminističkih utopija bili su miroljubivi, sretni, fizički zdravi, posvećeni odgoju djece, svijetu prirode i vlastitim talentima. Sljedeći klasičan utopijski žanr u kojemu narator-stranac nekim čudom upadne u savršeno društvo, ti ‘anđeli-izvan-kuće’ uvijek su strpljivo, pedantno vodili stranca uokolo i objašnjavali mu/joj kako funkcionira njihov kanalizacijski sustav. U romanu Herland (1915.), grupa muškaraca avanturista nabasa na legendarnu utopiju u kojoj žive samo žene. “Sve je bilo lijepo, uredno, savršeno čisto, u najugodnijem smislu doma.” Žene u Herland su imale kratku kosu, bile su fizički snažne i nosile su praktičnu odjeću, a kao dodatak tom estetskom rodnom obratu, živjele su u djevičanskoj kreposti. Reproducirale su se partenogenezom i bile su toliko viktorijanski “čiste” da se nisu čak ni međusobno seksale.
Narator primjećuje s divljenjem: “Znate, njihova je religija bila majčinska; njihova etika zasnovana na potpunoj percepciji evolucije, pokazujući načelo razvoja i ljepote kulture mudrosti. Nisu imale teoriju esencijalne opozicije dobra i zla; za njih je život bio rast; rasli su i njihov i užitak i njihova dužnost”.
Svaki element zemlje Herland je harmoničan – od etike do drveća i odjeće. Svi su sretni, zdravi i opušteni poput žena u reklami za neku turističku destinaciju. Život je ponešto dosadan, no to je dio fantazije utopije: čitatelj/ica treba zamisliti svijet u kojemu su svi veliki problemi magično riješeni, dok u feminističkoj utopiji žene zamišljaju svijet u kojemu su potpuno slobodne od maskuline kontrole i zlostavljanja.
Svijet romana Mizora (1890.) također je u potpunosti ženski, te na sličan način ugodan i raskošan: “Posvuda je bilo bogatstvo i obilje. Predivna klima kakvu i najzahtjevniji mogu poželjeti. Nemoguće je opisati te plodove voćnjaka i vrtova”.
U Ladylandu (zemlji iz romana Sultana’s Dream), domove je gotovo nemoguće razdvojiti od vrtova. Protagonist se divi: “Kuhinja je bila smještena u predivnom povrtnjaku. Svaki biljka penjačica, svaka rajčica bili su ornament sami za sebe. Nigdje u kuhinji nisam vidio niti dim niti dimnjak – a bila je čista i blistava; prozori su bili ukrašeni cvijećem. Nigdje ni znaka ugljena ili vatre”. Nepostojanje dima i vatre je u Ladylandu znakovito: u svim ovim utopijama, ljepota, obilje i red ne postoje zahvaljujući isključivo ženskoj (navodnoj) superiornoj moralnosti, već značajnim znanstvenim postignućima.
{slika}
Ovi “[ženski] anđeli izvan kuće”, sa svom to moralnom i seksualnom represijom 19. stoljeća, razbili su viktorijansku konvenciju bivajući potpuno oslobođene kao radnice, intelektualke, umjetnice i znanstvenice. Teza svih tih romana je ista: kada bi ženama bilo dopušteno potpuno sudjelovanje u društvu i istraživanje njihovih talenata bez prepreka (a u mnogim feminističkim utopijama, i starim i novim, to znači “bez prisutnosti muškaraca”), svjedočile/i bismo rođenju ne samo superiornih upravljačkih i obrazovnih struktura, već i znanosti koja spašava rad. Ladyland posjeduje raskošne vrtove i ne koristi ugljen zato što su žene na isključivo ženskim sveučilištima “uspjele iscrpsti vodu iz atmosfere i koristiti sunčevu toplinu”. Ove tehnologije (ugljično-neutralne, dodala bih) daju energiju cijeloj civilizaciji Ladylanda, a mogu biti korištene i u kontroliranju vremenskih prilika. U romanu Man’s Right vidimo “čudesnu mašinu koja može kuhati, prati i peglati za stotine ljudi odjednom”, a u Mizori “težak i jednoličan rad ne postoji, onakav kakvog poznajemo – služinski, degradirajući i mukotrpan. Znanost je već sve to riješila. Znanost, moćna i odbojna našim nepodučenim umovima, bila je dobrohotna prema tim iskrenim bićima i otvorila vrata najokultnijim tajnama prirode”.
Štovanje znanstvenog napretka
Ovo je središnje načelo socijalističkog znanstvenog utopizma – svi su slobodni od rada za nadnicu i od zadrtosti koja zatire mogućnosti, svatko tko želi može slijediti znanost, što će rezultirati tehnologijom koja će eksponencijalno napredovati, stvarajući još naprednije uređaje koji će osloboditi još više vremena za napredak i razvoj znanosti. Stephen Jay Gould jednom je napisao: “Nekako me manje zanimaju težina i vijuge Einstenovog mozga od toga što su gotovo sigurno jednako talentirani ljudi živjeli i umirali na poljima pamuka i izrabljivaonicama (sweatshops)”. Na neki način, socijalistički znanstveni utopizam zamišlja što bismo imali da ti talentirani ljudi nisu bili robovi i naposljetku umrli.
Naravno, postoji mračnija strana štovanja bezgraničnog rasta i znanstvenog napretka, ako je on povezan s uvjerenjem u superiornu moralnost, što je još jedan razlog zašto ne bismo trebale/i tumačiti starije feminističke utopije kao doslovne političke smjernice. Starije feminističke utopije, kao produkt svoga vremena, prilično su entuzijastične oko eugenike. Teorije društvene higijene koje su zajedničke kasnom 19. i ranom 20. stoljeću smatrale su da bi svaku lošu značajku trebalo istrijebiti iz populacije, te da su određene značajke, naravno, “prirodno” poželjnije od drugih.
Rasizam feminističkih utopija
To znači da su rane feminističke utopije imale velik problem s rasizmom. Sve žene u Mizori su plavokose i plavooke; u Herlandu, unatoč tome što se nalazi u Africi, žive samo žene “Arijevke” koje su , uvjerava nas narator, još uvijek “bijele”, premda su “nešto tamnije od naših sjevernih rasa zbog stalne izloženosti suncu i zraku”. Sultana’s Dream je jedna od tek nekolicine starijih feminističkih utopija koju je napisala ne-bijela žena i/ili koja uključuje ne-bijele žene; u većini tih romana, raskošna ljepota i smireni pejzaž hladnokrvno predskazuju bijelu supremaciju i eko-fašizam.
(Ova tendencija je stalno prisutna referenca u novijem distopijskom romanu N. K. Jemisin The Stone Sky (2017.), koji opisuje povijest drevne, dražesne, tehnološki napredne eko-utopije koja se u potpunosti oslanja na zastrašujuću eksploataciju rasne manjine).
Mnoge starije feminističke utopije zvuče poput dražesnih fantazija dok ne spoznate cijenu te jednakosti, koja, utemeljena na vrijednostima 19. stoljeća, nije nikakva jednakost. U Mizori, djevojčice koje se rode s genetskim oštećenjima su eliminirane. U Novoj Amazoniji (New Amazonia – 1889.) mentalno bolesni su otrovani. Zahvaljujući iznimno snažnom prihvaćanju eugenike i iznenađujuće mračnom završetku, New Amazonia je posebno zanimljiv primjer feminističke utopističke književnosti i preteča kasnijeg razvoja žanra. U Novoj Amazoniji, strankinja-naratorica je Engleskinja koja se nađe u feminističkoj utopijskoj budućnosti. U društvu je s Englezom svoga vremena, “Cijenjenim Augustusom Fitz-Musicusom“, dokonim, samozadovoljnim zanovijetalom koji odbija prihvatiti i shvatiti realnost i pravila feminističke budućnosti u kojoj su se našli. Cijenjeni Augustus uglavnom ima funkciju komičnog olakšanja i ironične jukstapozicije, no na kraju, preko dva metra visoke, potpuno plave stanovnice Nove Amazonije odluče da njegova tvrdoglava mizoginija mora da je simptom ludila te da ga moraju eutanazirati, zbog čega naratorica s Cijenjenim Augustusom napušta utopiju. Dakle, nije odlučila ubiti jednog muškarca, a kamoli sve muškarce. Utopijska fantazija života bez muškaraca ili onoga gdje žene dominiraju nad muškarcima, naposljetku je samo fantazija: stvarnost pravog nasilja koje se mora dogoditi kako bi takav svijet postojao završava uništenjem toga sna i ogorčenom šalom.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
