The more the merrier!
Zapravo mi je najviše žao što smo završili pregovore. Ti pregovori su bili super stvar. Vlade (posebice one tri desne) su morale raditi sve ono što im nikada ne bi palo na pamet. Vikali su Hristos se rodi, naučili što znači rodni identitet, barem forme radi s vremena na vrijeme organizirali javne rasprave o zakonima, jačali institucije za zaštitu ljudskih prava, identificirali, locirali, uhitili, i transferirali optužene za ratne zločine, a na kraju su čak i sami svoje počeli trpati u zatvore. Ne može me nitko uvjeriti da bi se išta od toga dogodilo da EU birokrati nisu na Hrvatskoj odlučili trenirati standarde o kojima i neke članice Unije mogu samo sanjati. Možda to nije fer, ali dugoročno je za nas dobro da je bilo tako, ma kakva odluka u nedjelju bila.
Ja ću izaći na referendum i glasovati ZA. Ne zato što će poteći med i mlijeko i strogo kontrolirani sir i vrhnje našim ulicama. Niti zato jer mislim da nam treba novi kišobran pod koji ćemo se sakriti, niti novi gospodar koji bi nama upravljao. Kao što primjeri poput država članica EU – Mađarske, Italije, Španjolske, Finske, Švedske ili Estonije – pokazuju, odgovornost za naš život u Hrvatskoj ponajviše je u našim rukama, pameti i sposobnosti. Istovremeno je realnost naše geopolitičke pozicije i ta da nas se odluke Europske unije dotiču na mnogo načina – ako želimo poslovati sa zemljama EU moramo poštivati određene standarde, ako se želimo školovati u EU moramo zadovoljiti neke kriterije. U globaliziranom svijetu otok se može biti samo sa golemim zalihama nafte, plina te bankarskim rezervama, a i tada je bivanje otokom možda više iluzija nego stvarnost. Pragmatično je onda svakako bolje biti za stolom za kojim se donose odluke, nego čekati u predvorju da nam se odluke saopće.
Da EU ima svojih problema, ima – od ekonomije prožete neoliberalnim dogmama, problematičnih i često nerazumljivih i suviše birokratiziranih demokratskih procedura, paternalizirajućeg odnosa prema pojedinim članicama, islamofobije… To je svakako nešto što se treba mijenjati ne samo u Europskoj uniji nego na cijelom području onoga što zovemo Zapadom. Možda pomalo idealistički mislim da ideje suradnje, solidarnosti, mira, ljudskih prava i socijalne pravde koje Unija i njezine članice deklarativno sigurno, a povremeno i u praksi promoviraju jesu nužne za bilo kakvu budućnost, bilo koje zemlje. Hrvatska u nedjelju odlučuje hoće li tu budućnost graditi zajedno s drugim europskim državama ili sama. Po tom pitanju ja primjenjujem onu – the more the merrier!
EU? Fait accompli!
Ulazak Hrvatske u EU je svršena stvar. Croatie, EU, douze points! Next! To je glavni razlog zašto ne izlazim na referendum u nedjelju. Inače jako volim izbore i prateće predizborne kampanje, putujuće cirkuse, jumbo plakate, kreativne TV spotove i živahnu retoriku. Svake četiri godine možemo uistinu i nešto izabrati. U nedjelju nemamo što birati. Već je odlučeno. Što je skroz u redu i legitimno. Sve dosadašnje političke elite su bile suglasne o nužnosti ulaska Hrvatske u EU. Građani/ke su im davali povjerenje na izborima. Pregovori su završeni. Ulazimo u EU i to je to. Čemu onda referendum. Tko bi na njemu trebao odlučivati, o čemu i na temelju čega. Budimo realni, hrvatski građani/ke nemaju pojma šta ih/nas čeka u EU. Nisu to saznali u proteklih dvadeset godina, niti će to saznati u narednih 5-6 dana koliko ih/nas dijeli od referenduma. Ni oni najupućeniji u tematiku (čitaj pregovarači i pregovaračice) ne znaju što nas točno čeka. Postoje statistike, trendovi, predviđanja, svima je krenulo nabolje, pa zašto ne i nama. Sve 5! Ali ipak, od svih tih fakata važniji je osjećaj. Na tu kartu se igra ove sezone. I to ne bilo koji osjećaj, već onaj kojim je najlakše manipulirati-strah. Trebamo izaći na referendum i glasati ZA jer ćemo u protivnom zaglaviti u balkanskom blatu zajedno sa Srbijom i Bosnom. Ne dao Bog ili Standard&Poor´s pa nas i one prestignu te završimo na vječnom čekanju sa Turskom, brrrrr. Ova druga ekipa PROTIV, vidi ugroze ako uđemo u EU, naseliti će nas dementni Šveđani u poznim godinama ili neki mlađi, tamniji s puno djece, iskoristiti nas, porobiti…
Nije naodmet pripomenuti da ekipa PROTIV samom svojim pojavom djeluje zastrašujuće, te nas to dovodi do ekipe ZA kojoj je to posljednji i čini se najefikasniji argument.
Stvarno nema smisla, dobili ste legitimitet na izborima, što će vam potvrda dvaput. Niste valjda tako nesigurni?
Ne bih željela da me se krivo shvati, cijenim tekovine demokracije i mogućnost da se svekoliko glasačko tijelo direktno izrazi putem referenduma. Ali nakon što nas je bez pitanja upisalo u jednu euroatlantsku integraciju nek nas slobodno upiše i u drugu.
Kad smo već šaptom upali u NATO savez i uštedjeli na referendumu, zašto da sad trošimo novce?
Dokinite već jednom taj fikus referendum. Odlučili ste i integrirajte nas u EU kad smo već tako daleko dogurali. Ako nam se ne svidi, lako se ispišemo. Iz NATO-a također!
EU – dali se to jede?
Naravno da ću izaći na referendum. To je moje pravo. Jedno od rijetkih u našoj državi na koje mogu sama utjecati i ne moram gaziti po mrtvacima da bih ga ostvarila.
Nisam posve sigurna kako ću glasati. Zapravo, nikada nisam u ništa posve sigurna. No, vrlo je vjerojatno da ću glasati protiv ulaska u EU. Ne zato jer smatram da smo mi “male ribe”, da će nas pojesti i da nećemo moći klati svinje kako nama paše.
Zaokružit ću NE jer katastrofalno stanje u državi, korupciju, nezaposlenost, alogične zakone i dekadentno stanje uma neće popraviti pristup EU. Ne možeš negativnosti veličine četiri i pol milijuna stanovnika pomesti pod plavi tepiščić i glumiti da je sve u redu. Naš mentalni sklop je fascinantan – uvijek nađe način kako preveslati nekakav pravilnik, zakon, odredbu. I to ćemo nastaviti činiti.
Raspravljamo o tome ući ili ne u brod koji tone i to s jednim velikim L (l kao looser tj. gubitnik) jer Hrvatska, u ovakvom stanju, ne može ponuditi nikome ništa. Hrvatska niti nama, svojim stanovnicima, ne nudi puno: da budem iskrena, ne nudi nam ništa.
Stvarni napredak ne dolazi izvana, na njemu moramo sami raditi. Mijenjati sebe. Krenuti od sebe. Ne prema drugome s očekivanjem da će nam netko tamo učiniti da nam bude bolje.
Jer neće.
Rješenje?
Prijateljski odnosi i suradnja, građenje temelja za prosperitet unutar svojih granica. Osim toga, najveća učiteljica nam je gro puta do sada dokazala da kruha u političkim tvorevinama za nas nema.
