Kao što kaže Colette Guillaumin u jednom od svojih klasičnih eseja (Question de différence, Questions Féministes, No. 6, 1979), ideja razlike muškaraca i žena je istovremeno šarolika i dvosmislena. U okviru ovog teksta, njezin esej će mi biti stalni teorijski okvir na koji ću se naslanjati da bi izrazio riječima realnost kojoj svjedočim na svojem radnom mjestu, a koja mi je zbog svojeg strukturalnog ugnjetavačkog karaktera sve nepodnošljivija.
Radim kao nastavnik fizike u dvojezičnoj nastavi na njemačkom jeziku u IV. gimnaziji u Zagrebu. Gimnazija je kontinuirano jedna od najboljih po rezultatima državne mature u Republici Hrvatskoj. Gimnazija je jezična, učenici su (brojčana) manjina u odnosu na učenice. Spomenuta ideja razlike je jednako prisutna unutar naše školske zgrade, kao i vani na ulici. Bilo bi čudno da je drugačije.
Od mnogih oblika ugnjetavanja koji proizlazi iz ove ideje razlike, odabrat ću tek jedan, onaj koji mi je najlakše izložiti unutar teksta: materijal koji učenice i učenici uče za ocjenu, a dotiče se direktno njihovog uspjeha u mojem predmetu. Otkrio sam ga slučajno.
Početkom godine sam u IV. d razredu prezentirao teme koje bi mogli obrađivati u okviru novouvedenog Građanskog odgoja i obrazovanja. Jednu temu radnog naslova “Žene u znanosti” sam predstavio slikom Lawrencea Summersa. Namjera mi je bila da ga predstavim s porukom “vidite koja budala”, budući da je tvrdio da postoje prirodne razlike u sposobnostima između muškaraca i žena koje dovode do manjeg broja žena na profesorskim pozicijama u domenama prirodnih znanosti i inženjerstva na najboljim sveučilištima i istraživačkim institutima u SAD-u. Javno iznošenje ovog stava ga je koštalo pozicije kako predsjednika Sveučilišta Harvard, tako i pozicije ministra financija u administraciji Baracka Obame.
Međutim, reakcija u razredu me iznenadila: “Ali mi to učimo na psihologiji”. Brzi izračun: psihologiju slušaju svi treći razredi, što znači da je polovica škole već indoktrinirana (svi treći i četvrti razredi, odnosno oko 300 učenika i učenica). Što učiniti kako bi se barem sanirala šteta? Kao što je napisala Colette Guillaumin, ideja razlike muškaraca i žena je šarolika jer s jedne strane pokriva anatomsko-psihološke razlike, a s druge strane društveno-mentalne fenomene.
Moj zadatak je bio osmisliti sat Građanskog odgoja i obrazovanja kako bi se uklonile učeničke predkoncepcije o društveno-mentalnim fenomenima koji proizlaze iz ideje razlike muškaraca i žena, barem u polju koje se ticalo našeg zajedničkog nastavnog procesa, barem u tri razreda u kojima ja predajem. Igrom slučaja, u otprilike isto vrijeme, dobio sam poziv od svoje srednjoškolske nastavnice informatike Sanje Grabusin da održim predavanje na Festivalu znanosti u Požegi. Odlučio sam se da govorim o temi koju smo trebali obrađivali na satu. Nakon što je moje predavanje uvršteno u službeni program, uslijedio je i poziv Tomislava Čizmića Marovića iz lista “Universitas” Sveučilišta u Splitu da o tome napišem tekst. (I ovim putem im oboma zahvaljujem na poticaju da razradim ovu temu).
Taj tekst (1) je poslužio kao polazišni materijal za naš rad u razredu. Učenice i učenici su prvo pročitali tekst, te su nakon njega morali odgovoriti na deset pitanja, od kojih se jedno doticalo direktno njihovog stava o postojanju razlike u sposobnostima žena i muškaraca u matematičkoj inteligenciji. Čak i nakon čitanja teksta koji je vrlo jasno kritizirao predrasude o razlikama u intelektualnim sposobnostima između muškaraca i žena, a koji je napisao jedan od njihovih školskih autoriteta – odnosno ja kao njihov nastavnik – dio učenika i učenica se i dalje nije oslobodio ove konkretne predrasude, njih oko 20%. U svojim odgovorima citirali su “dokaze” koje su naučili na satu psihologije. Uslijedio je sat rasprave o ovoj temi. Ispostavilo se da su u udžbenicima engleskog jezika izloženi slični stavovi. Ovo je čak bilo ozbiljnije.
Naime, dok je stav nastavnika psihologije zapravo subjektivan, “osobni otisak” na službeni program (službeni program psihologije za srednju školu dopušta razradu isključivo individualne razlike u inteligenciji, a ne razlika u inteligenciji društvenih grupa), ovdje smo pak imali slučaj gdje se ista ideja razlike u sposobnostima razrađuje i u udžbeniku koji je izabrao stručni aktiv škole, odobrio Školski odbor IV. gimnazije, prema Katalogu koji je utvrdilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Odnosno, radi se o strukturalnom propustu.
U okviru Građanskog odgoja i obrazovanja, naša tema se zapravo dodiruje “Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije protiv žena”, konvencije Ujedinjenih naroda koja je na ovim prostorima na snazi već tridesetak godina, a posebno Članka 10. koji se tiče uklanjanja svih oblika diskrimnacije u obrazovanju. Republika Hrvatska je još u svojem inicijalnom izvještaju iz 1995. godine izvjestila odbor zadužen za provedbu Konvencije da su svi oblici o “tradicionalnim ulogama žena (tekstovi i slike) uklonjeni iz udžbenika” (2).
Sasvim sam siguran da IV. gimnazija nije ni po čemu posebna u indoktrinaciji idejom razlike društvenih grupa konstruiranih putem ideje roda u Republici Hrvatskoj. Možda im za pravo daju rezultati međunarodnog PISA istraživanja koji pokazuju da učenici u dobi od 15 godina postižu bolje rezultate u matematici od učenica u Republici Hrvatskoj. Ako se složimo s time da je studija dobro napravljena, rezultati o “razlikama” ne lažu.
U svojem eseju Colette Guillaumin ocrtava razne nivoe te “razlike”. Nivoi koji su različiti jer imaju posljedice jedan po drugi, ali koji su ipak različiti analitički. Ona želi pokazati da je razlika istovremeno jedna empirijska realnost, odnosno da se manifestira u svakodnevici materijalne stvarnosti, ukratko nešto što se događa u našim svakodnevnim životima. Ona je istovremeno jedna logička forma, odnosno jedna posebna forma razmišljanja, jedan način razumijevanja onoga što se događa unutar nas i oko nas, ukratko nešto što se događa unutar glave. Ona je jedan politički stav na način da se predstavlja kao zahtjev jednog projekta, ukratko nešto što ima posljedice po naš život.
Odnosno, nemoguće je pobiti rezultate PISA istraživanja, oni su rječnikom Colette Guillaumin empirijska realnost, koji kreiraju logičke forme koje koristi recimo nastavnik psihologije u mojoj školi ili tvorci udžbenika iz engleskog s liste ministarstva. Njih je na kraju koristio i nesretni Lawrence Summers. Njegova izjava je ispravno protumačena kao politički stav zbog kojeg je morao odstupiti sa svojih javnih pozicija.
Prvo pitanje koje se postavlja: kako nastaje ta empirijska realnost? Američka psihološka organizacija na svojim stranicama navodi rezultate nekoliko studija kao odgovor na to pitanje. Primjerice, djevojčice i dječaci u dobi od 6 mjeseci imaju jednake rezultate na zadacima koji testiraju matematičke sposobnosti. Odnosno nemoguće je osloniti se na biološka objašnjenja. Porijeklo razlika treba tražiti u ranim iskustvima, obrazovnim politikama, te u kulturi i društvenim faktorima. Odnosno, razlike su stvorene. Kako? Jedna studija pokazuje da samo govorenje ženama da je neki matematički test pokazao rodne razlike ima negativne posljedice na njihov rezultat na tom istom testu. A to je upravo ono što učenici i učenice IV. gimnazije slušaju na nastavi (i iz čega su ocijenjene/i). Korak do razmišljanja u krivim logičkim formama je onda trenutan. Moje mini-istraživanje je pokazalo da može biti i trajno, osim ako se te logičke forme ne rastvore kroz dodatni rad.
Ovaj tekst je stoga kritika političkog stava kojeg zastupaju pojedini nastavnici u mojoj školi, škola kao institucija te samo ministarstvo. Pravila i zakoni Republike Hrvatske jasno pokazuju sankcije za diskriminatorne prakse u ovom slučaju i ja sam iskoristio sve dostupne pravne mogućnosti za pritužbu.
Međutim, čak i eventualne sankcije i dodatni rad koji predlažem u svojoj školi neće moći promijeniti činjenicu empirijske realnosti PISA istraživanja. Radi se o problemu koji prevazilazi jednu školu, koji postoji na razini cijele zemlje. O njemu je nedavno pisala Kristina Turčin u Jutarnjem listu i iz njezinog teksta se može jasno iščitati očaj kojem smo izloženi ukoliko se vrtimo u uvijek istim logičkim formama. Njezini sugovornici, stručnjaci zaposleni u javnom sektoru znanosti i obrazovanja propuštaju uvidjeti da je rješenje političko, te jedinu emocionalnu zadovoljštinu novinarka nalazi u činjenici da su razlike između učenika i učenica u Hrvatskoj “bitno” veće nego drugdje.
Upravo sam kroz razgovor s učenicama i učenicima (IId razreda) došao do zaključka da empirijska realnost PISA istraživanja nije ništa drugo do li zapravo empirijska veličina koja mjeri razmjer političke diskrimnacije. Zadatak je Vlade Republike Hrvatske, odnosno njezinog nadležnog ministarstva, da razradi administrativne mehanizme koji će ukloniti opažene razlike i omogućiti učenicama i učenicima jednak pristup matematičkom i znanstvenom znanju. Ili kao što bi rekla jedna učenica, “nitko se za nas ne zalaže”. Nekoliko konkretnih administrativnih instrumenata nadležni ministar već ima na svome stolu. Moja savjest je čista.
Kao što sam rekao na početku, opisani diskriminatorni sadržaji na nastavi psihologije i engleskog jezika su tek jedan od mnogih oblika ugnjetavanja koji postoji u mojoj školi, a proizlazi velikim dijelom i iz ovdje spominjane ideje razlike. Vrijeme od četiri godine, koliko radim u IV. gimnaziji, mi je omogućilo uvid u mehanizme funkcioniranja patrijarhata u društvenoj grupi u kojoj su žene brojčano u većini (osim omjera učenica i učenika, i omjer nastavnica i nastavnika je u korist ženskog spola). Meni je uvid u te mehanizme ravan bitnom antropološkom otkriću. ‘Nastavnik psihologije’ je žena. Svi ‘nastavnici’ engleskog jezika su žene.
Pitam se kako bi Colette Guillaumin reagirala na moje otkriće? Ako bi bila sarkastična, rekla bi da se ne radi o nikakvom velikom otkriću, osim možda za mene, budući da mi ideja razlike omogućava da živim sigurno unutar svoje muške privilegije. Onda bi vjerovatno s uzdahom odlučila da me pouči dalje. Pa bi ponovila. Ideja razlike muškaraca i žena je istovremeno šarolika i dvosmislena. Šarolika jer s jedne strane pokriva anatomsko-psihološke razlike, a s druge strane društveno-mentalne fenomene. Dvosmislena jer je ona istovremeno tipična pojava lažne svijesti (i politički katastrofalna) i istovremeno maska jedne realne potisnute svijesti. (podcrtano u originalnom eseju)
Ako moje kolegice imaju lažnu svijest koja im služi kao maska za realnu potisnutu svijest, ja ih u tome ne mogu podržati.
________________________________________________________________________________________________________________
(1) http://www.unist.hr/Portals/0/docs/universitas/Universitas%20br65%20Small.pdf, str. 20
(2) http://daccess-dds-ny.un.org/doc/UNDOC/GEN/N95/079/17/IMG/N9507917.pdf?OpenElement, str. 35
