‘Tradicija hrvatskog naroda izgrađena je unutar zapadne civilizacije. Mnoga su umjetnička djela nadahnjivala ljubav muškarca i žene koja je smjerala žendbi i braku. Homoseksualne i feminističke udruge promatraju hrvatsku kulturu kao nekakv ‘zatvor’ koji zarobljava diskriminacijom i rodnim stereotipima, iz kojeg se valja osloboditi.’
(iz biltena građanske udruge U ime obitelji).
Bilo je oko pola pet ujutro kad me je probudio Mingusov Moanin’ kao dolazni poziv koji sam tih dana i noći očekivala. Napipala sam mobitel kraj kreveta i začula svoju pospanu prijateljicu: ‘Draga, curi, ali nije frka, ne moraš žuriti, ja ću nam staviti kavicu.’
Moja draga prijateljica ne pravi frku ni od čega pa tako ni od puknutog vodenjaka. Kad smo se upoznale bile smo prave klinke, dvije brižno dotjerane klošarice u elitnoj zagrebačkoj gimnaziji iz koje izlaze najbolji odvjetnici i liječnici; markirantice i žicarošice, ali uvijek spremne na borbu za pravdu do krvi, do izbacivanja sa sata. Kao da nismo znale da nam se smiju, i kao da se nismo smijale njima. Svi skupa imali smo malo pojma o bilo čemu, ali zato puno, strahovito puno snova, od onog da ćemo sakupiti basnoslovnu količinu novca kako bismo kupile karte za koncert Led Zeppelina, do onih daljih pa samim time izvjesnijih, da ćemo jednoga dana, ona, još jedan prijatelj i ja, imati klub-kafić-knjižaru, najzgodniju i najalternativniju u Zagrebu (cure iz Bookse su nas pretekle). Također, bilo nam je silno važno da sva ta ekipa iz bogatih obitelji intelektualnog backgrounda jednoga dana shvati kako smo mi dobre cure. Ne bismo to priznale ni da nam kožu deru. A onda se dogodio život, ostvarilo se malo toga iz gimanzijskih dana, onako kako smo tada sanjale, nešto je ispalo bolje, nešto lošije, a nešto nikako. Putevi su nam se razdvojili, ponekad opet sastavili, ali jedna drugoj smo ostale jedna od onih osoba u životu. I baš iz čitave te kompleksnosti života, ispalo je tako da pored prijateljice na porodu budem ja, budući da, za ovaj tekst iz posve nebitnih razloga, otac djeteta to nije bio u mogućnosti. Smatrala sam to velikom čašću i nadala sam se olakšati joj barem mrvicu, biti uz nju, biti prijateljica. Prije tog ranog jutra obavile smo sve što treba. Budući da sam se i sama u toj situaciji našla već dva puta, znala sam da bolnici treba potvrda o položenom trudničkom tečaju da bih prisustvovala porodu, da me činjenica i što sam sama majka ne kvalificira dovoljno. Informacija koja ide samo uzgred, tečaj i potvrda koštaju 400 kuna, čak i ako si otac koji želi biti na porodu vlastitog djeteta.
Sve smo nabavile, sve smo pripremile, dobro se pozezale kako je divno to tempirala u nedjelju ujutro kad se ispred Petrove bolnice ne plaća parking. Trudovi su postali sve češći, a moje šale sve neučinkovitije, dok nije upala u predrađaonu, odakle nema nazad, kao ni vijesti o tome što se događa. Jednom kad vam član obitelji, prijatelj ili bilo tko koga ste dopratili upadne u rupu sustava medicinske skrbi, kad uđe kroz ona masnom bijelom obojena vrata, bolje da na njega zaboravite. Nitko nikada iz te rupe, od osoblja, nije izašao saminicijativno da vam da bilo kakvu informaciju kako biste doznali što je s onim unutra. Poučena tim iskustvom vrebala sam mladu sestru kako bih joj uručila svoju potvrdu koju mi je uzela i tada rekla kako najvjerojatnije neće biti nikakvih problema. Samo da prijateljicu obrade. Pokušavala sam tu riječ izbiti iz glave, ali nije išlo. Unutra su je obrađivali dugo, izvirila je blijeda na vrata, samo da mi kaže kako je neki tamo glavni zabranio ičije prisustvo na porodu osim oca djeteta. Malo je reći da smo bile u šoku, budući da smo sve prije najavile i dogovorile, a porod je išao bez ikakvih komplikacija. Tamo neki glavni jednostavno je zabranio. Ona je ostala sama unutra, doslovno čekajući, kad su je spremili na krevet da netko obrati pažnju na nju, dok im se nije obratila ona s: ‘Oprostite, ja ću roditi’. Ja sam ostala vani, bijesna jer ne mogu ništa, jer su veći od careva, jer nemaš pravo na objašnjenje.
Naravno, ono je uslijedilo tek nekoliko dana kasnije. Dok sam na rukama držala njezinu curicu, prijateljica mi je rekla: ‘Kad su me vozili liftom, ona stara sestra te se sjetila i rekla da se to više ne može zbog onih gej parada.’
Reći ću da sam još onda pomislila na to, reći ću da su mi svi rekli da nema šanse da je to, ali reći ću, ono što nisam onda naglas, ne postoji ni jedan racionalan i opravdan razlog za to što su zabranili.
Tako mogu zabraniti samo oni koji mrze iracionalno, koji se panično boje drugog i drugačijeg, koji ti žele uzeti i ograničiti te u svoj skučen svijet. A što su nam oni to uzeli, što je to njima bilo tako vrijedno? Što je bilo toliko skaredno i zastrašujuće da su nas morali razdvojiti? To da držim prijateljicu za ruku dok je boli? Da joj kažem, izdrži još malo, proći će. Ili možda, ne brini, uspjet ćeš u svemu, samo da malena bude zdrava. Ili to da kraj polusvjesne rodilje stoji jedna potpuno svjesna osoba koja će ih pozvati, gledati što rade i kako se ponašaju pa onda to reći drugima. Ili, samo diši, bit će sve u redu, izdrži još mrvicu. Eto, to su nam uzeli, i to je njima ustvari bezvrijedno. Vrijednost je ležala u tome da izvrše svoju diskriminatornu volju nad slabijim. To što čak i nismo bile istospolni par ovdje je sasvim nebitno, zakačene smo njihovim ognjenim mačem diskriminacije, a mogu samo zamisliti kako se tek osjećaju oni kojima je to većinsko iživljavanje namijenjeno. Neka tamo Glava bolnice, pretpostavljam ujedno i glava obitelji, odlučio je da lezbama ne treba ništa, pa čak ni onima koje to nisu, samo ako se usude iskočiti iz obiteljskih okvira. Ti topli, dragi, dobrohotni obiteljski ljudi.
Da, u mnogome tradicija hrvatskog naroda jest nekakav zatvor koji zarobljava diskriminacijom i rodnim stereotipima iz kojeg se valja osloboditi. I da, mnoga su umjetnička djela nadahnjivala ljubav muškarca i žene, kao i poniženje žene i uzdizanje muškraca. Samo po sebi to ne znači ništa. Na temelju toga, nemate pravo nikome oduzimati stisak ruke u rodilištu, riječi ohrabrenja i zagrljaj. Ma da vas ima i sedam milijardi, borit ćemo se dokle god manji i slabiji nemaju prava. Kao moja prijateljica, kao njena hrabra djevojčica.
