Nakon najprije odgođene prve press konferencije, nakon primjerenog dočeka i ispraćaja Judith Reisman na Fakultetu političkih znanosti, nakon potpunog debakla u Branimir centru, nakon tužnog aplauza na Medicinskom fakultetu, ali i hrabrog istupa jedne studentice, jučer u sedam sati na Filozofskom je fakultetu trebala biti održana tribina na kojoj su se trebali sučeliti profesor Aleksandar Štulhofer i stanovita “stručnjakinja”.
Vjerujem kako uvod u stavove (ideologiju) Judith Reisman u ovom času više nije potreban. Količina medijskog prostora koji je ista dobila za propagiranje svojih homofobnih i inih mrzilačkih ideja nezapamćena je. Na neki način potvrda je to kompleksa manje vrijednosti ovog naroda; križarka koja dolazi iz dalekih “Amerika” legitimirana je u glavama mnogih već mjestom svojega rođenja. Za to vjerojatno imaju mjesta “među ušima” jer nisu, kako nam je to studentski kapelan Stojić krasno objasnio u prošlotjednoj emisiji Nedjeljom u 2, zadojeni idejom roda i mogućim razlikovanjem tog pojma od pojma spola.
Da će reakcije na gostovanje biti, očekivali su svi, a postalo je to u potpunosti jasno dva sata prije očekivanog početka tribine kada su studenti Filozofskog fakulteta na pročelje izvjesili transparent “Ujedinjeni protiv fašizma”. Upravo u tom trenutku pored mene je prošao, na ovom portalu opjevani profesor Poljaković (koji se proslavio svojom željom da za homofobiju ide i u zatvor) u pratnji dviju gospođa od kojih je jedna vješanje transparenta popratila poklikom: “Svega ima na ovom svijetu”.
Red se ispred dvorane počeo stvarati već oko 18 sati; u 18 i 30 i najneupućenijem promatraču moglo je biti kristalno jasno da mjesta za sve naprosto nema. Ono što je u tom trenutku trebalo biti učinjeno, a nije jest propuštanje ljudi u grupama i zatvaranje vrata u određenom trenutku. Organzicijski propust leži isključivo na leđima dekana Borasa i Filozofskog fakulteta budući da su zaštitari tamo bili na njihov poziv te su, stoga, Fakultetu i odgovarali.
U 19 sati u dvoranu 7 kroz gomilu ljudi progurao se Aleksandar Štulhofer dočekan dvojako, aplauzom i hukanjem negodovanja. Prvi je to pokazatelj kako se u dvorani nisu nalazili ni samo podržavatelji zdravog razuma ni isključivo podržavatelji propagande Judith Reisman te onih koji su ju tu i doveli.
Komentari okupljenih ocrtavali su poglavito čuđenje zašto je netko tko propagira takve ideje uopće dobio dozvolu nastupati na Fakultetu, kako je moguće voditi argumentiranu raspravu s nekim tko sve što joj ne ide u prilog u potpunosti odbacuje cikličkim objašnjenima temeljenim na vlastitom osjećaju ili, naprosto, odbijajući odgovoriti na pitanje koje je upućeno. No, isto tako je bilo jasno kako je namjera većine okupljenih bila pokušati voditi argumentiranu raspravu, a ne uzrokovati otkazivanje tribine. Odgovornost za to, prema svemu sudeći, isključivo se veže za dekana Borasa.
U 19 i 5 izvješen je transparent “Stop fašizaciji društva”, a ja sam se još jednom pronašla u situaciji gdje branitelji vjere i tradicije govore ono što se ne može inače čuti javno; Krešimir Miletić komentirao je transparent s posprdnim osmijehom na licu riječima: “Misle li oni to na ministra Jovanovića?” Neočekivani odgovor: “Ne, gospodine, misle na vas” nije na njegovo lice unio pretjeran nemir. Ipak je on jedan “fini čovjek”.
Ubrzo nakon toga, uslijedila je prva objava dekana kako će tribina biti otkazana ukoliko se ne ostvare zdravstveni i sigurnosni uvjeti za pristupanje katedri. Patetika o prostoru za govor svima i solidnoj akadamskoj raspravi nadmašena je izjavom kako ne može izgraditi veću dvoranu jer da može, to bi i učinio. Budući da su se uvjeti za održavanje tribine trebali pojaviti sami od sebe, svima je u dvorani praktički već bilo jasno kako se to neće dogoditi. Dekan Boras najavio je kako će se vratiti za 15 minuta i provjeriti stanje, a ako situacija ostane kakva jest, tribina će se morati otkazati. Na tu se vijest dvoranom prolomio gromoglasan aplauz, a dekan je to spremno dočekao riječima: “Oni koji su pljeskali neka izađu van jer tu, očito, ne žele biti”. Krešimir Miletić i svita okupljena oko njega tada je dobila nešto na što ona može zapljeskati. No, narednih 20 minuta ne događa se ništa, osim što se zrak iz dvorane sve više i više crpi, a vrućina postaje nesnosna. Na povike nazočnih: “Odite van!” okupljeni u prostoru ispred katedre uglavnom ne reagiraju, a oni koji se odluće izaći promptno bivaju zamijenjeni novim valom ljudi koji tek ulazi. Kasnije su neki studenti objašnjavali kako se namjerno nisu htjeli pomaknuti kako tribina ne bi mogla biti održana. No, sasvim sigurno takva situacija nije bila planirana i rezultat je ad hoc djelovanja.
Drugo obraćanje dekana bilo je puno kraće; objavio je kako se nesuđeni moderator tribine Tvrtko Jakovina, profesor Štulhofer i on slažu da uvjeta za održavanje tribine nema te je ista otkazana.
Komentari su Krešimira Miletića, predsjednika udruge Vigilare, nakon otkazivanja, naravno, “pobjednički”. On vjeruje kako je “Filozofski fakultet buknuo kao baklja i krik za demokracijom u Hrvatskoj”. Vjeruje kako je rijeka studenata došla nazočiti velebnom događaju s odobravanjem i enormnom željom za informacijom. Dok je drugi dio prošle rečenice vjerojatno istinit, u potpunosti je sigurno da informacije ne bi dobili od Judith Reisman, budući da u većini slučajeva njima ne raspolaže, osim ako ne brojimo one proizašle iz njene mašte i osjećaja za osjećaj. Također, bilo bi zanimljivo pitati Judith Reisman što ona misli o pluralnom i demokratskom društvu budući da je na fakultetu na kojem ona predaje 2009. godine raspuštena organizacija studenata Demokrata uz objašnjenje kako je njihova platforma suprotna viziji fakulteta. Na žalost, prilku za to pitanje, a ni brojna druga nismo dobili. Nismo ih dobili zato što je organizacija bila iznimno loša, a ne zato što se u mladima naglo probudio demokratski zanos. S druge strane, kako kaže Dubravka Ugrešić, “u zemlji laži sve je istina”.
Najveći aplauz u dvorani nije dobio Aleksandar Štulhofer, nisu ih dobili ni raznorazni Miletići i Petirke, dobio ih je jedan student koji je u periodu između dva obraćanja dekana povikao: “Molim vas…”, a okupljeni su se međusobno počeli ušutkavati; kada je zavladala apsolutna tišina, student je dovršio rečenicu riječima “…upalite klimu”. Profesorice Filozofskog koje su stajale pored mene popratile su to smijehom, aplauzom kao i svi ostali, ali i riječima: “To je Filozofski”.
Ja sad molim to isto – upalite klimu. Zraka za disanje, ukoliko ste drukčiji u ovoj državi, ima sve manje. Vrućina koju u valovima donose pripadnici desničarskih udruga i stranaka, pod krinkom tradicije i vjere postaje nesnošljiva. Molim vas, upalite klimu i rastjerajmo ih hladnim zrakom razuma. Judith Reisman će otići (doduše, tek nakon dalmatinske turneje), ali naše Judite ne idu nigdje. Ne mislim pri tom na Judite spasiteljice Marulićeva tipa. Mislim na Judite, da parafraziram Miletića, koje u rukama nose baklje dok kriče demokracija bez demokracije. Marulićeva je Judita djelovala protiv neprijatelja svojeg naroda, a ove Judite u svojem narodu neprijateljem proglašavaju sve koji nisu kao oni. Dvorana D7 nije tek dvorana na Filozofskom fakultetu, D7 je Hrvatska i vrijeme je da netko upali klimu.
