Opstanak patrijarhata ne omogućavaju jedino strukture koje su izvan našeg utjecaja i kontrole. Zapravo, patrijarhalni mentalni sklop prenosi se društvima i generacijama, mijenjajući svoj karakter ovisno o vremenu i mjestu u povijesti. Danas smo suočene s drugačijim opresivnim mehanizmima nego prije 50, 100 ili 500 godina. Istovremeno, postoje određene stoljetne paralele i uzorci koji otkrivaju način na koji se vodi rat protiv žena, njihovih misli i tijela. Represija i iskorištavanje žena, koji su omogućili uspostavljanje patrijarhalnog sustava, mogu se pratiti stoljećima unatrag. Razvoj patrijarhata označilo je brisanje ključnih ženskih figura i božanstava u mitologijama, zatim i obezvrjeđivanje “ženstvenosti”, prirodnog i tjelesnog (uglavnom u zapadnoj) u filozofiji, a onda i lov na vještice u Europi koji je započeo u kasnom srednjem vijeku. Promatrajući ideološka i psihološka sredstva rata, koja su se u posljednjih 5000 godina koristila protiv žena, možemo prepoznati određene obrasce s kojima se i danas suočavamo.
Konkretno, radi se o demonizaciji žena, popraćenoj posramljivanjem i degradiranjem žena. U povijesnoj analizi patrijarhata, hegemonijsko-muška povijesna pripovijest prikazuje žene kao pasivne i one koje se ne suprotstavljaju. Nadalje, patrijarhalni sustav shvaćen je kao prirodan i bogom dan. Ipak, postoji druga strana medalje, koja bi ostala skrivena da nije bilo feministkinja koje su razotkrivale povijest otpora u posljednjim desetljećima. Povijest patrijarhata je istovremeno povijest rata protiv pobunjenog tijela i otpornog duha.
Među ostalima, Kurdski ženski pokret analizirao je fascinantan prikaz ženskih likova u sumerskim, babilonskim, indijskim i grčkim mitologijama. Identificirale su raskol koji se dogodio unutar mitologija, raskol koji je uništio sliku obožavane božice i počeo joj pripisivati pretežno destruktivne atribute. Od tog raskola može se nazrijeti početak patrijarhalnog društva. Danas kada učimo o boginjama u mitologijama, dolazimo do proturječnih tradicija.
Mnoge moćne, snažne boginje istodobno su opisane kao podmukle i gotovo demonske. Dobar primjer toga su indijske boginje Durga i Kali, koje su opisane kao neovisne i jake figure koje, za razliku od drugih božica, nemaju supružnika ili muški ekvivalent. Boginja Durga simbolizira život i smrt, ljubaznost i kaznu u isto vrijeme. Slično tome, Kali, za koju se smatra da je rođena iz čela i bijesa Durge, boginja je stvaranja i obnove, ali i smrti i uništavanja. Obje simboliziraju seksualnost i shakti, iskonsku žensku energiju, ali prvenstveno predstavljaju tamnu i destruktivnu stranu shaktija. U nekim su slučajevima opisane kako se glasno smiju te razulareno i demonski plešu. Nasuprot njima, postoje boginje kao Sita, koja je opisana kao blaga te simbolizira vjernost, plodnost i hrabrost.
Boginje Kali i Durga nisu jedini primjeri kako opisi snažnih ženskih boginja idu ruku pod ruku s demonizacijom u mnogim slučajevima. Sumerska boginja Lilit, koja je istovremeno prva žena u židovskoj mitologiji, odupire se podređenosti i predstavlja neovisnost i seksualnu slobodu. U kasnijim opisima, prikazana je kao strašan demon, zavodnica ili čedomorka. Ovaj obrazac demonizacije ženske samoodređenosti, snage i slobodne seksualnosti preživio je stoljećima, do srednjeg vijeka u Europi, kada se dogodila jedna od najkrvavijih i najokrutnijih patrijarhalnih kampanja u povijesti.
Na početku kapitalizma, rat protiv pobunjenih tijela zaoštravao se eksploatacijom i pretvaranjem svake kreativne, konstruktivne ljudske energije u radnu snagu. Prije i tijekom toga vremena postojala su rasprostranjena vjerovanja u živopisne energije prirode i prirodnih sila poput čarobnjaštva, i posebice, vještica. U svojoj knjizi “Kaliban i Vještica,” Silvia Frederici piše kako prakticiranje magije nije bilo kompatibilno sa razvitkom kapitalističkog poretka i rada. Kapitalizam, sustav koji kalkulira, logično prognozira i zaključuje i disciplinira, protivio se vračanju koje se tada smatralo nezakonskim, nepredvidivim, kaotičnim i zlim. Kao rezultat demonizacije buntovnih žena, razvila se seksistička kampanja lova na vještice, što je često zaboravljeno u analizama povijesti kapitalizma. Buntovne žene koje se nisu podređivale društvenim normama bile su označene kao vještice od strane vlastite rodbine i susjeda.
‘Promiskuitet’, ‘nelegitimna’ djeca, jaka povezanost među ženama, mudrost i znanje o prirodi, povezanost s prirodom, posjedovanje mačaka (tisuće mačaka također su ubijene!), prostitucija, preljub, život bez muškarca ili “loša reputacija” u društvu, bili su dokazi da je žena vještica. Vještica je također bila žena ako nije bila podložna, ako je proturječila, branila se ili psovala. Vještice su na neki način bile simbol otpora protiv patrijarhalnog poretka. Njihov otpor bio je kažnjen degradacijom i posramljivanjem. Pogubljivanje 60.000 vještica bio je javan čin, imenovanje i posramljivanje žena koje su bile isključene iz društva da bi ih potom spalili na lomači. Cilj kažnjavanja i mučenja vještica bio je demoniziranje i ponižavanje žena. Priroda, čarolija, vještice i žene, koji su do tada bili važni dijelovi života – bili su uništeni i degradirani u sklopu razvoja kapitalizma i pojave racionalističke znanosti.
Također u zapadnoj filozofiji, obezvrjeđivanje prirode, tijela i svega materijalnog išlo je usporedno sa obezvrjeđivanjem žena, koje su smatrane nerazumnim, iracionalnim, nestabilnim, nepredvidivim i kompulzivnim bićima. Ovakve definicije žena podržavali su filozofi, znanstvenici, psihoanalitičari i mnogi drugi. Sve ove metode klevetanja i demonizacije žena kroz posramljivanje, optuživanje, podređivanje i objektiviziranje preživjele su stoljećima. Isto tako, današnje društvo nije pošteđeno ideje da bi se žena, koja živi samoodređeni, slobodan i neovisan život, koja se organizira i solidarizira s ostalim ženama, koja raspravlja, viče, proturječi, odlučuje o svom tijelu, odlučuje o svojoj ljubavi i seksualnosti ili se na bilo koji drugi način suprotstavlja seksističkim normama, trebala sramiti.
Posramljivanje, ponižavanje, izlaganje (ključna riječ: revenge porn) i optuživanje oduvijek su bili oruđa patrijarhalnog sustava, koja svakako zahtijevaju dublju analizu kako bismo im se mogle suprotstaviti. Način i opseg mijenja se ovisno o kulturološkoj i društvenoj stvarnosti, ali da navedemo par primjera, žene su često viđene kao “čast” i “ponos” svoje obitelji. Što žena nosi na sebi, ili s kime provodi vrijeme, koga voli ili ako voli, za koga se udaje ili ne udaje i mnogi ostali groteskni standardi određuju njezinu reputaciju u društvu. Nju se prosuđuje – a to je ono što većina nas radi – na temelju odjeće koju nosi, na temelju njezina tijela, načina na koji hoda, na koji se smije ili pleše i posebice na temelju njezinih odluka o svom seksualnom životu. To nije samo radi činjenice da naše društvo ima iskrivljen odnos prema seksualnosti općenito, kojeg sve više oblikuju izopačenost i demonstriranje moći, ali posebice kada se radi o ženskoj seksualnosti. Njezin seksualni život određuje njezinu takozvanu “čistoću” i čim se odmakne od društvenih normi, ona je označena kao nečista. To je prastari obrazac koji datira još od davnih mitologija. Društvo ima sliku žene kao ekstremno ambivalentnog i nepredvidivog bića. S jedne strane, ona predstavlja simbol plodnosti, čistoće, uzemljenosti i materinske ljubavi, i društveno može biti prihvaćena samo s ovim atributima. S druge strane, čim se žena počinje suprotstavljati, otkriva se druga strana medalje, i ona će biti označena kao nedisciplinirana, “histerična”, zlobna, nečista i dijabolična, koju koju treba disciplinirati i podrediti. Između tih “polova feminiteta” kao da ne postoji siva zona i kroz stvaranje “svetica-kurva” dihotomije psihološki i emotivni pritisak na žene se još više pojačava. Posramljivanje, sramoćenje i optuživanje su oruđa rata koje seksističko društvo koristi u svakom dijelu života. Osjećaji sramote i krivnje trebali bi slomiti ženski duh, podrediti njezin (kolektivan) otpor i oslabiti njezino samopouzdanje.
Na nama je, i na budućim mladim generacijama revolucionarnih feministkinja, da razotkrijemo ove i ostale metode patrijarhalnog rata i da pružimo kolektivan otpor. Vještica, kuja, drolja, čedomorka – ili koje god drugo ime nam pridaju – neka same određujemo vlastita imena, boje, duhove, živote i revoluciju i pobunimo se protiv života i svijeta lišenog magije i čarolije, protiv umjetnih hijerarhija i moći.
Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić
