Stiglo je vrijeme da i pojam zajedništva napokon stavimo u, proteklih nekoliko mjeseci, sveprisutni ‘kontekst’.
Nekolicini nekontamiranih vrabaca na grani sasvim je jasno kako dosadašnja promocija ‘zajedništva’ kada dolazi iz ustiju Tomislava Karamarka, crkvene vrhuške ili onog ljudskog crnokošuljaškog šljama koji je ove nedjelje stajao postrojen na glavnom zagrebačkom trgu, zapravo znači samo zajednički angažman probranih u marginaliziranju i zatiranju svega drugačijeg. Zajedničkim snagama ratnih zločinaca, ratnih huškača i profitera, povijesnih revizionista, apologeta ustaškog režima, svećeničkih halja, svakojakih bezveznjaka i apatičnih masa, stručnjaka i oportunista rastura se i onaj minimalni, do sada dosegnuti, demokratski standard.
Do sada se nekako maglovito, neplodonosno govorilo o zajedništvu. Zahvaljući vizonarstvu Ladislava Ilčića čini se kako napokon imamo konkretan projekt na kojem se sva silina zajedništva može manifestirati, sve nas zadiviti i ostaviti bez daha. Kako su stvari krenule, možda nekog i doslovno.
Saborski odbor za obrazovanje, znanost i kulturu jednoglasno je podržao prijedlog da se ova godina posveti Nikoli Zrinskom, piše Tihomir Ponoš za Novi list, a Ladislav Ilčić, član spomenutog odbora ponudio je odmah tri konkretna prijedloga.
Najprije, preseljenje ‘Oltara domovine’ s Medvedgrada na Zrinjevac kako bi se ‘u središtu Zagreba’ našao na ‘dostojnom mjestu’. Potom, predlaže Ilčić, postavljanje interaktivnih panela i ‘kipića’ sa zborovima i arijama iz opere ‘Nikola Šubić Zrinski’ pa bi zainteresirani mogli kada god to požele u centru Zagreba kulturno se uzdizati slušajući, evo baš, ‘U boj, u boj’ i druge arije. Za kraj, ali nimalo manje važno, nudi Ilčić i Simfonijski orkestar HRT-a u kojemu je svirao kao violinist za održavanje koncerta na Trgu kralja Tomislava.
Za razliku od svega ostaloga što se do sada dogodilo, ovaj prijedlog predstavlja plan izgradnje, dok je sve drugo do sada učinjeno imalo za svoj cilj apsolutno razmontiranje – počevši s neprofitnim medijima, nastavno s nazivanjem civilnog društva bolesnim do najave ‘aktivacije državne imovine’. Ova fantastična prilika mogla bi omogućiti krajnje konkretno zajedničko djelovanje vladajućih da nas sve zajedno nastave dobro zajebavati, očekujući da pritom, mirno, kako to i pristoji kazališnoj publici, gledamo još jednu tragikomičnu scenu kako nam se odvija pred očima.
Moglo bi to izgledati otprilike ovako.
Ovaj (ne tako) suptilan tapšaj po leđima odjevenima u crne košulje mogao bi biti najprije prepoznat u našem novom Ministarstvu kulture. Za početak, Ilčić je to super upakirao, imamo ‘Oltar domovine’ podignut palim vojnicima u Domovinskom ratu, a onda kao sasvim usputno ćemo baš od svega pjevati ‘U boj, u boj’ jer je godina Zrinskog. Možda to ministru kulture bude u tolikoj mjeri poticajno da u nekom časopisu budemo imale priliku pročitati i njegovu osobnu ispovijest, njegov intimni doživljaj takve manifestacije. Kako Ilčić predlaže da se takvo što održi na ljeto, u jeku turističke sezone koja je proteklih godina sve uspješnija i u Zagrebu, bilo bi sasvim nelogično i nesuvislo da se u takvo što ne uključi i Ministarstvo turizma, poglavito, zamjenik ministra Robert Pauletić. Možda se mogu recimo, prodavati i kakve kape, tako da na tome što god i zaradimo. Ne mi, kao svi mi, naravno, već netko od probranih i prokušanih poduzetnika. Sudjelovanje Predsjednice Grabar Kitarović bilo bi neumjesno uopće dovoditi u pitanje kada govorimo o tako velebnom događaju, a ideja da bi na takvo što mogla poslati izaslanika, a ne svjedočiti tomu osobno, gotovo pa je uvredljiva. S obzirom na to da se predlaže odlazak u daleku prošlost, bilo bi sasvim neprimjereno da podršku ovakovom spektaklu ne da i veliki broj prestižnih povjesničara predvođenima, recimo, Ivom Bancem i/ili Josipom Jurčevićem. S obzirom na to da je stiglo vrijeme pomirdbe i zajedništva bilo bi iluzorno očekivati da ovakvu priliku ne iskoristi i Ivo Baldasar, splitski gradonačelnik. Priliku bi možda mogao i nazvati konačnom pomirdbom ‘Sjevera i Juga’. Sve to će, kao da je kakav ministarski ured, naravno, morati i svetom vodicom poškropiti minimalno jedan biskup. Kakva prilika za ujedinjenje različitih paramilitarnih skupina koje spaja crna boja, zamislite samo to – Sokolska garda Branimira Glavaša i HČSP-ovci. Sve će prštati od zajedništva, toliko da će na jedvite jade čak i novinarske veličine poput Velimira Bujanca i Marka Juriča takvo što uspjeti zabilježiti. Kasnije će neki novinari i novinarke pokušati objasniti da im je bilo zabranjeno snimanje Karamarkovog govora kao ovih dana u Kaštelima, ali zahvaljući istraživačkom novinarstvu navedenog dvojca, postat će jasno da se zapravo radi samo o jalu i zavisti netalentiranih uhljeba koji nikada ne bi preživjeli na tržištu, što će se vidjeti i po tom primjeru.
Dobro će biti to zajedništvo, samo za neke jako zajebano. Šteta bi bila takvu priliku propustiti.
