Rat oko reproduktivnih prava je kompliciran i naizgled beskrajan; kad pomislim da znam što slijedi, neki pametni zakonodavac osmisli novi način da napadne prava osoba s kapacitetom da rađaju djecu. Budući da su velika većina koja zadovoljava tu kvalifikaciju cis žene, takvi zakoni nesrazmjerno utječu na njih, stvarajući značajne društvene nedostatke za cis žene reproduktivne dobi, što je značajan postotak stanovništva. Takvi zakoni ograničavaju slobodu, a ponekad čak i stavljaju djecu u opasnosti, što je u izravnoj suprotnosti s njihovom navodnom funkcijom.
Aktivisti/inje za reproduktivna prava se ponekad ponašaju izuzetno redukcionistički, stavljajući naglasak na pobačaj i tako isključujući gotovo sve druge okolnosti – uključujući i trudnice koje trebaju društvenu potporu. U žurbi da obrane pravo na prekid trudnoće, neki/e predvide potrebu obraćanja pozornosti na ono što se upravo sada događa trudnicama u Sjedinjenim Državama, a trebali bi paziti jer je iznimno važno.
Uzmimo primjerice niz zakona o fetalnom ubojstvu, kojima je cilj učiti spontani pobačaj ilegalnim kako bi ograničili broj pobačaja. Dok oni/e koji su usmjereni/e na pravo prekida trudnoće s pravom prepoznaju takve zakone kao vrlo štetne kada je u pitanju pravo na izbor, ti su zakoni također štetni i opasni za žene koje pokušavaju iznijeti trudnoću do kraja. Ako spontani pobačaj postane nezakonit, postoji veliki poticaj da se počne prikrivati, osobito nakon što svjedočite da su druge žene progonjene zbog njih, što se već počelo događati u nekoliko saveznih država.
Prikrivanje spontanog pobačaja može imati ozbiljne posljedice. Nije neuobičajeno da nešto materijala ostane, što može stvoriti opasnost od nastavka krvarenja i infekcija koje u konačnici mogu dovesti do sepse. Iznimno je važno da pacijentica obavi temeljiti pregled i, vjerojatno, dilataciju i kiretažu kako bi se adresirali mogući dugotrajni zdravstveni problemi. Ako pacijentica ne može otići liječniku zbog straha da je se ne prozove ubojicom, jer je njezino tijelo učinilo nešto posve izvan njezine kontrole, životi se dovode u opasnost. To također ugrožava buduću plodnost – ako pacijentica preživi nedostatak liječenja ili dobije tretman prekasno, kasnije joj može biti teže ili nemoguće zatrudnjeti.
Štoviše, ako se spontani pobačaj može zaustaviti i kontrolirati, moguće je da žena iznese trudnoću do kraja ili barem bliže održivosti, te rodi živo dijete. Ovisno o stanju koje je dovelo do spontanog pobačaja i o tome kada se dijete rodi, ono bi moglo biti rođeno u pravom terminu, zdravo i bez ikakvih medicinskih komplikacija – ili bi moglo trebati liječenje u neonatalnoj jedinici intenzivnog liječenja nekoliko tjedana prije odlaska kući sa sretnim roditeljima – ali ako se trudnica boji zatražiti liječenje, ishod bi mogao biti izuzetno loš.
Takvi su zakoni, naravno, strašna vijest za one koje trebaju ili žele pobačaj. Kad država prekid trudnoće prirodnim ili drugim sredstvima izjednačuje s ubojstvom, ugrožava pacijentice i liječnike/ice koji/e su ih liječili/e. To znači ograničeni pristup pružateljima pobačaja i potrebu za posezanjem za nekvalificiranim pružateljima pobačaja ili putovanje kako bi primile uslugu, a nijedno od toga nije dobra stvar. Problem je kompliciran zbog bizarnih podvaljivanja zakona koji ne samo da brane “fetalno ubojstvo”, već i optužuju ljude za zanemarivanje za spontani pobačaj – svojevrsni Shrödingerov fetus, istovremeno i mrtav i živ.
Ostali sporni zakoni uključuju doista bizarno imenovanje odvjetnika/ice za fetus, dok neke savezne države zahtijevaju neku vrstu “suđenja o pobačaju” za maloljetnice koji žele napraviti pobačaj, a druge razmatraju slične mjere za žene svih starosnih dobi. U rečenim suđenjima, ljudi koji zagovaraju pobačaj moraju se suočiti s odvjetnicima/cama imenovanim za zastupanje fetusa, dok arbitri određuju koja stranka je važnija. Sama činjenica da fetus ima “branitelja/icu” sugerira da sud ozbiljno želi usporediti živo trudno ljudsko biće s nakupinama stanica u nekom stupnju razvoja.
Takvi zakoni ne samo da kriminaliziraju pobačaj, već i spontani pobačaj. Nadalje, oni doprinose postojećim opasnim predrasudama koje se tiču trudnica koje koriste droge ili dobivaju liječenje za ovisnost. Kad su njihovi fetusi tretirani kao žive djeca koju treba obraniti od zanemarivanja i zlostavljanja, otežan im je pristup skrbi, jer mogu biti previše uplašene da potraže liječenje. Umjesto olakšavanja liječenja, takvi zakoni zapravo povećavaju rizik za trudnice i fetuse, što je u izravnoj suprotnosti s njihovom navedenom svrhom.
Moramo se brinuti za dobrobit trudnica jer one zaslužuju pristup socijalnoj potpori i izvrsnu zdravstvenu skrb kao i svi ostali. One imaju različite zdravstvene potrebe, a neke su prilično jedinstvene zbog činjenice da se još jedan čovjek razvija unutar njih. Kad se zalažemo za bolju zdravstvenu skrb za sve, moramo biti sigurne/i da je tretman za trudnice u to uključen i da je trudnoća uključena u sveobuhvatni popis pitanja koja treba riješiti prilikom reforme zdravstva; primjerice, trudnice bi trebale imati više medicinske autonomije, uključujući i sposobnost donošenja odluka o tome kada i kako će roditi i mogućnost da naprave planove poroda koji se poštuju i kojih se drži.
Međutim, to je također jedno od gorućih pitanja reproduktivnih prava koje se ponekad ignorira. Trudnoća je jedan aspekt komplicirane isprepletene mreže reproduktivnih prava i ključno je da dobije pažnju. Moramo zaštititi pravo žena da iznesu trudnoću sigurno i da imaju pristup skrbi kada nešto nije u redu i kad im je potrebna pomoć, bilo da se radi o problemu zlouporabe opojnih droga, pobačaju ili rutinskoj i nevezanoj medicinskoj stvari. Ako to ne učinimo, onda se ne zalažemo iskreno za bolja reproduktivna prava za sve – a to govori loše o društvenom pokretu koji tvrdi da se brine o zdravlju i dobrobiti cijelog društva.
