Nedavno je u The Hollywood Reporteru, Ronan Farrow, sin Mie Farrow i Woodyja Allena, objavio tekst o tome kako su on i mediji tretirali njegovu sestru Dylan Farrow kada je optužila njihovog oca za seksualno zlostavljanje. Godine 2014., Dylan je napisala otvoreno pismo koje je objavljeno na blogu Nicholasa Kristofa na mrežnoj stranici New York Timesa, u kojemu je optužila svog oca za seksualno zlostavljanje kada joj je bilo sedam godina. U obranu časti Woodyja Allena, Times mu je dao dvostruko više prostora i istaknuto mjesto u tiskanoj verziji kako bi odbacio Dylanine optužbe. Kao što je napisao Ronan, ova neravnoteža u davanju prostora zlostavljaču i zlostavljanoj osobi bila je “očit podsjetnik kako naši mediji različito tretiraju ranjive tužiteljice i moćne muškarce koji su optuženi”.
Tekst Ronana Farrowa u središtu ima njegovu krivnju što nije podržao sestrine optužbe i što u početku nije zauzeo oštar stav prema Billu Cosbyju, čiji se broj tužiteljica pretvorio od jedne u skoro 60 u rekordnom vremenu. Ovaj njegov tekst je bio iznimno čitan i dijeljen budući da se radi o poznatom novinaru i popularnoj osobi. On sada može jasno reći ono što osjeća, poput “Vjerujem svojoj sestri” – s pozicije sigurnosti i moći. No, čak i osoba poput njega, koja uživa gomilu privilegija, teško se odlučuje progovoriti o ovome: “Suočiti se s temom optužbi koje su uputile žene ili djeca, a koje ne podupire neki jednostavan, izričit zakon je teško“, napisao je. “To znači obavljati gomilu mučnih konverzacija, dati povod za spaljivanje mostova s moćnim javnim osobama. To znači suprotstaviti se bijesnim fanovima i bijesnim producentima”.
S pravom spominje bijesne producente. Nakon što je njegov članak objavljen, Allenov producent je zabranio novinarima The Hollywood Reportera dolazak na ručak koji je bio upriličen povodom Allenovog novog filma, kako bi se osvetio za objavljeni članak. Zbog snažnog stava koji je Farrow zauzeo u potpori sestri koja je optužila oca, časopisu je u potpunosti uskraćen pristup. To je upravo ono čega se boje mediji: ako nešto kažemo, nešto ćemo izgubiti. Osuditi loše ponašanje moćnog muškarca, ili čak samo pisati o tome, moglo bi ugroziti medijski pristup, tako da je medijska šutnja uobičajena. (Primjerice, izgubili su medijski pristup premijeri novog filma Woodyja Allena u Cannesu, koji u potpunosti pokriva i promovira časopis New York). Ciklus se nastavlja.
Kada je u travnju bio objavljen trailer autobiografskog dokumentarca Chrisa Browna, gomila medija je neumorno promovirala film: Billboard, Us Weekly, Vibe, Complex, Daily Mail, TV Guide, USA Today. Mnogi od njih, ako ne i svi, referirali su se na trenutak u kojemu Brown opisuje kako se osjeća kao “jebeno čudovište” zbog fizičkog nasilja nad Rihannom. Taj dio je teško gledati, premda način na koji se o tome pisalo djeluje užasavajuće suosjećajno i popustljivo. (Godinama nakon napada na Rihannu, Brown je bio optuživan za druge napade i bešćutno je komentirao pokušaj samoubojstva jedne žene). Novinari vole priče o iskupljenju. No čini se da su zaboravili kako ne postoji razlog zbog kojega bismo se morali angažirati. Nelagodno ti je zbog povijesti Chrisa Browna? Onda ne piši o njemu.
Samo nekoliko tjedana ranije, ESPN je prikazao intervju s Gregom Hardyjem, agentom NFL-a koji je bio priveden zbog napada na svoju djevojku 2014. godine. Hardy je u intervju rekao Adamu Schefteru: “Nikada nisam digao ruku NITI NA JEDNU ženu. U cijelom svom životu. Ne, gospodine”, premda fotografije i svjedočenja o incidentu prilično opovrgavaju tu tvrdnju. Nakon intervjua, Adam Schefter je rekao kako vjeruje da se Hardy “promijenio” (kaže da se sada zbog te izjave kaje). Hardyjeva bivša djevojka, Nicole Holder, nakon intervjua je napomenula da se i ona promijenila: “Dva puta sam se morala seliti, promijenila sam telefonski broj nebrojeno puta – razmišljala sam čak i da službeno promijenim svoje ime”. No, tko je dospio na ESPN kako bi rehabilitirao sliku o sebi? Hardy. Žene ne dobivaju priliku za iscjeljenje i reetabliranje svojih života. Ali moćni muškarci dobivaju.
Na premijeri Allenovog filma, Kristen Stewart, koja glumi u filmu, komentirala je svoju odluku da sudjeluje u filmu: “Naposljetku, Jesse [Eisenberg] i ja smo razgovarali o ovome. Da smo dopustili da nas progoni gomila neistinitih sranja koja su o nama izrečena, ne bismo preživjeli. Iskustvo snimanja filma bilo je potpuno izvan toga, bilo je ispunjavajuće i korisno za nas oboje kako bismo nastavili dalje”. Njezina izjava je jedna od onih koje ohrabruju medije da promoviraju, pa čak i slave muškarce kao što su Brown, Hardy, Allen, Sean Penn, R. Kelly, Roman Polanski, Kobe Bryant, Charlie Sheen: ne možemo sa sigurnošću reći što se dogodilo iza zatvorenih vrata, prema tome moramo vjerovati na riječ ovim muškarcima. Dovoljan nam je njihov talent. Vjerujemo da moramo nastaviti promovirati i ohrabrivati ih, jer ako to ne učinimo, zauzimamo poziciju optužitelja. No, ako se toliko bojimo išta reći, ne bismo im trebali pružati platformu za iskupljenje. Ne pišimo o njihovom radu. Ne angažirajmo se.
Naravno, medijima je lakše odbiti intervju s Hardyjem – čiji je jedini cilj iskupljenje – nego u potpunosti ignorirati nečiji rad. U slučaju Woodyja Allena, ta je odluka još riskantnija: on radi filmove, i mnogi ljudi bi rekli kako bi svijet bio gore mjesto ukoliko mediji ne bi pisali o njegovim filmovima. Ali i povratnički intervju i pisanje o filmu zlostavljačima pružaju platformu za promociju. I jedno i drugo poručuju ženama da nisu vrijedne, da je umjetnost predatora važnija od njihovog iskustva.
Tijekom svog života jedna od tri žene doživjet će seksualno ili fizičko nasilje, a u većini slučajeva nasilnici su njihovi intimni partneri. Krajnje je vrijeme da počnemo ozbiljno shvaćati žene koje prežive nasilje. Prestanimo pružati platformu zlostavljačima. Prestanimo s povlađujućim pričama o iskupljenju i špekulacijama. Prestanimo s intervjuima zbog kojih gledatelji/ce prevrću očima zbog izbjegavanja ključnih pitanja. Postoji 10 milijuna različitih priča koje možemo ispričati – na internetu, u tisku, na televiziji, jedni drugima. Dajmo mikrofon nekome tko to uistinu zaslužuje.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
