Na početku moram naglasiti da ovo nije moj obračun s tim čovjekom osobno, tj. ako je on sretan sa svojim životom i životnim pozivom, i ja sam sretan zbog njega. Ovo je kritika njegovog društvenog djelovanja, i njegove ambicije da u javnosti predstavlja i mene kao osobu s nekakvim invaliditetom.
Ja donedavno nisam ni znao tko je taj čovjek. Za njega sam prvi put čuo kad sam na jednom forumu linkao tekst “Jebem vas u posebne potrebe!” i od jedne forumašice dobio odgovor u stilu “Nije istina da invalidi nemaju pravo na seksualnost, oženio se Nik Vujičić. Žene vole tipove sa smislom za humor.” Nekoliko mjeseci kasnije, dok sam za ovaj portal radio na nedavno završenom ciklusu od 12 invalidskih tekstova, mama mi je donijela nekakvu brošuru o Niku Vujičiću. Naime, u to vrijeme sam zbog tekstova dosta pričao o invaliditetu i pratećim problemima, pa me je mama htjela nekako motivirati na pozitivno razmišljanje. Moj treći “susret” s Vujičićem je bio jučer, kad sam se slučajno zatekao u riječkoj udruzi cerebralaca u vrijeme kad je tajnik dogovarao kolektivni odlazak na njegovo predavanje u Rijeci. Ponuđeno mi je da idem, i odbio sam.
Evo i zašto: Kad god pročitam nešto o Niku Vujičiću, prvo što vidim je podatak da je taj čovjek “motivacijski govornik”. Godinama sam se bavio retorikom, pa o tome nešto i znam, ali iz te fraze nisam uspio zaključiti što bi to točno bilo, dok iz njegovih citata nisam zaključio da je to moderan izraz za putujućeg propovjednika. Sama ta činjenica u mojim očima briše razliku između Nika Vujičića i mog lokalnog župnika. Naime, ja kroz čitav život nastojim pronaći praktične načine da se nosim s problemima koje imam zbog invaliditeta, i to mi čak dosta dobro ide. Mogao bih napisati knjigu s abecednim popisom praktičnih rješenja za konkretne situacije. A onda, jutros na portalima čitam naslove o njegovom gostovanju u Hrvatskoj i citate iz njegovih govora. Kao najistaknutiji citat vidim rečenicu “Ako vam Bog ne da čudo, vi možete biti čudo za nekog drugog!”. To je prekrasna rečenica, ali sadržajno je u rangu s poštapalicama poput “Dobro se dobrim vraća!”, “Dobro uvijek pobjeđuje”, ili sa Lennonovom pjesmom “All you need is love”. To je poruka koju svatko može čuti od bilo kojeg svećenika, na bilo kojoj misi, ili u bilo kojoj klasičnoj ljubavnoj baladi. Ta poruka sama po sebi ne rješava ničiji problem, i ne vidim zašto bi mi ta poruka iz Vujičićevih usta značila više od one iz Lennonovih. Samo zato što Vujičić nema ruke i noge? To bi tek bila diskriminacija. Naime, ako niste znali, čovjek bez ruku i nogu također može pričati gluposti.
Da se razumijemo, niti moj invaliditet nije nikakva garancija da sam uvijek u pravu, i volio bih da moji čitatelji pristupaju mojim tekstovima s većim kritičkim odmakom od onog koji imaju prema Vujičiću. Ravnopravnost invalida o kojoj svi danas tako zaneseno pišu se sastoji od toga da se invalidima priznaju ljudske vrline, ali i slabosti. Zato mi u čitavoj fami oko Vujičića najviše smeta to što se svaka njegova riječ proglašava “porukom nade”, jer mi je to znak da se nitko zapravo ne bavi sadržajnom analizom njegovih riječi, i da je svima normalno da jedan invalid može dospjeti u medije isključivo kao diler milosrđa za mase.
Pitam se zašto nikoga ne zabrinjava to što čovjek dolazi iz Australije, koja je puno uređenija od Hrvatske ili Srbije, a svejedno se uspio probiti isključivo na temelju religije i svog invaliditeta? (O ovom problemu sam nešto općenitije pisao pod naslovima “Dobrodošli u geto!” i “Religijom protiv tijela“) Pitam se je li taj čovjek postao “motivacijski govornik” zato što nije imao drugog izbora? Pitam se bi li itko na tog čovjeka obratio pažnju da je po struci recimo pravnik, i da se želi time baviti kao i svi drugi pravnici? Pitam se bi li se taj čovjek ikad oženio, da nije postao medijska zvijezda i osnovao neku vrstu privatne religije? Pitam se zašto se činjenica da se čovjek “čak uspio oženiti” tretira kao takva senzacija, koju i on sam medijski eksploatira, a ne kao njegova intimna stvar? Pitam se otkud tako raširen stav da svi invalidi moraju biti vjernici, čak dapače i vjerski fanatici, i da moraju posvetiti život propovijedanju neke vrste osobnog evanđelja baziranog na invaliditetu? Što ako ja zapravo želim biti samo obiteljski čovjek i školovani birokrat u nekakvoj firmi? Što ako ne želim inspirirati mase porukom nade, nego samo živjeti svoj život, kao i svi ljudi oko mene koji normalno hodaju? Smeta mi to što je odgovor društva na ova pitanja “Tko ti je kriv što nisi Nik Vujičić, i što si pravnik, a ne “motivacijski govornik!”.
To me dovodi do nečega što ću ovdje nazvati “sindrom sporadične pucnjave”. Smeta mi sklonost ljudi da izdvoje nekoliko medijski eksponiranih ljudi s invaliditetom, i onda mi kažu “Eto vidiš, ako oni mogu, a ti ne možeš, znači da je problem u tebi!” Jer da, Nik Vujičić ima ženu. Pokojni Christopher Reeve je također imao ženu i nakon što je ostao paraliziran od vrata na dolje. Znate ga kao filmskog Supermana. Fizičar Stephen Hawking također ima ženu, iako je u gorem stanju i od Reevea i od Vujičića. Ja također trenutno imam djevojku, iako za razliku od Vujičića nisam objavio njenu sliku u medijima da se pohvalim. Ono što je zajedničko i meni, i Vujičiću i Reeveu i Hawkingu je pristup javnosti i sposobnost javne ekspresije. Ali mi smo zapravo sporadična pucnjava. To što smo nas četvorica iznadprosječnim naporom ostvarili pravo na intimu, ne znači da moj tekst “Jebem vas u posebne potrebe!” nije utemeljen, i ne znači da živimo u društvu koje invalidima priznaje pravo na intimu.
Zaista mi je drago što je Nik Vujičić uspio naći svoj način da se izdigne iz invalidskog prosjeka, i nikad si ne bih uzeo pravo da mu to osporavam. Ali neću nikad prihvatiti ideju da njegov put mora biti i moj, a još manje put svih invalida. Ostat ću sklon traženju praktičnih rješenja, i definiranju problema koji muče invalide koji nisu motivacijski govornici, kvantni fizičari, holivudske zvijezde i internetski novinari, a svejedno su ljudi, i žele imati posao i ženu, te to svojom osobnošću i sposobnostima zaslužuju. Zato, oprostit ćete mi ako u tome neću zvučati onako veselo i nadahnuto kao Vujičić. Ja naime iz iskustva znam da nije dovoljno biti dobar i vjerovati u ljubav, i da ne postoje magični i sami po sebi razumljivi odgovori na pitanja o borbi s invaliditetom. Zna to i Vujičić, ali kad bi vam to tako rekao, ne bi bio to što jest, i ne bi imao od čega živjeti.
Tekst je objavljen uz podršku Internews.
Sadržaj je isključivo odgovornost NVO 35 mm i ne odražava nužno stavove Internews.
