Ukoliko doista želimo “izjednačiti rezultat” (“even the score”), kao što tvrde zagovornici/e flibanserina, trebali/e bismo uvažavati stvarne želje svake žene, umjesto da njihovu “disfunkciju” prepustimo tržišnim silama koje su definirane muškim očekivanjima. Muž ulazi u spavaću sobu i pruža ženi čašu vode i dva aspirina.
“Što je to?”, upita žena.
“Za tvoju glavobolju.”
“Ali mene ne boli glava!”
“E, to sam htio čuti!”, kaže on i baci se na nju.
Sjećam se ove “šale” – šale o silovanju – iz neke komedije ili serije iz ranih osamdesetih. Bila je to jedna od onih stvari, kada si dijete i osjećaš da nešto nije baš u redu, ali hej, što ti znaš? Odrasli se smiju. Mora da to znači da je okej.
Sjetila sam se toga kada sam čula vijest kako je Američka agencija za hranu i lijekove odobrila Addyi – flibanserin, takozvanu “žensku Viagru”. Pa, muževi, navalite, ponudite ružičastu tabletu svojoj ženi: “Ali je ne patim od sniženog libida!”
Ha! Možda je bračno silovanje nelegalno, ali malo prisile nije na odmet? Uostalom, ona nema izgovor da kaže ne!
Naravno, oni koji podupiru kampanju Even The Score (uključujući i farmaceutsku tvrtku Sprout – vlasnike Addyija), ne žele da to tako vidimo. Prema njima “vrijeme je da se izjednačimo na terenu kada se radi o tretmanu ženske seksualne disfunkcije”,
Ne željeti seks – ili patiti od poremećaja smanjene seksualne želje, kako bismo to navodno trebali/e zvati, sada je postalo pitanje ravnopravnosti. Rečeno nam je da je “desetljećima muška seksualna disfunkcija imala prioritet ispred ženske.” Ma, daj. Možda se ne bismo ni imale/i u čemu izjednačavati, da nikad nismo počele/i “popravljati stvari”. da nismo nikada počeli “popravljati stvar” ne bismo ni imale/i u čemu izjednačavati.
Očito sam površna. Doista je besmisleno tvrditi da žensku “seksualnu disfunkciju” treba zanemariti, jer žene su oduvijek smatrane disfunkcionalnima. Bilo da želimo previše seksa ili ga ne želimo dovoljno, od nas se uvijek očekivalo da se uklopimo u kulturalne, biološke i društvene standarde koje su postavili muškarci. Za žene ne postoji druga norma osim one koju formiraju muške definicije onoga što bi žena trebala biti. Dok Viagra tretira definirani, neposredni problem (nemogućnost postizanja ili održavanja erekcije), tretman Addyijem je trajniji s ciljem postizanja stanja navodne “normalnosti”. On popravlja “disfunkcionalne” žene, dajući im želju koju bi “trebale” imati.
Ovo nije prva “terapija” s takvom namjerom. Kratki pregled povijesti medicine i psihijatrije nudi nam uvid u to kako su muški stručnjaci pokušavali kontrolirati žensku seksualnu reakciju. “Oboljele” od histerije u 19. stoljeću bile su “liječene” klitoridektomijom ili vibratorima i prisilnom masturbacijom; to je ovisilo o procjeni terapeuta (i, naravno, zabrinutog supruga).
{slika}
Radi se o feminističkom mitu novijeg datuma da je naša jedina bitka u smislu seksualne autonomije ta da dokažemo da imamo seksualne potrebe i da ih se ne trebamo sramiti. Izostanak seksualne želje je podjednako stigmatiziran. Frigidna žena, aseksualno čudovište, čistunka – sve su to upozoravajuće figure koje se koriste kako bi se učinkovito kontroliralo žensku seksualnost na isti način kao i figurama ‘drolja’ i ‘kurva’.
Patrijarhat ne želi ograničiti žensku spolnu želju kao takvu, već kontrolirati ženske seksualne izbore i dostupnost kako bi istisnuo/uklonio emocionalni, fizički i ekonomski napor. U takvom je kontekstu svaka nezavisna reakcija žene pogrešna.
Nedavno je sociologinja Catherine Hakim objavila istraživanje u kojemu tvrdi kako bi seksualna trgovina trebala biti dekriminalizirana zato što “muška potreba za seksom nedvojbeno nadmašuje žensku”. Njezina logika je da “sve veća ekonomska neovisnost ženama omogućuje da se povuku sa seksualnih tržišta i iz odnosa za koje misle da su u njima nepravedno premalo ‘plaćene'”.
Drugim riječima, privilegirane žene mogu reći “ne” seksu kojemu bi prije rekle “da”, pa stoga trebamo one manje privilegirane da popune “manjak”.
Bez obzira slažete li se ili ne s Hakim i njenim zaključcima o relativnom omjeru želje, njezina je opća poruka jednostavna: muška želja je zadana vrijednost (default), a žensku seksualnost konstruira tržište (pod tržištem mislim na seksualnu industriju i/ili farmaceutske tvrtke) kako bi se uklopila.
Ukoliko postoji neravnoteža, čini se da se radi o ženskom “manjku”, a ne o muškom “višku”. Žensko zdravlje i dobrobit – i osjećaj “normalnosti” – cijena je koju vrijedi platiti kako bi se sačuvala ideja o mušoj seksualnosti kao nepromjenjivoj i dominantnoj.
Medicina i psihijatrija nisu objektivne. Trebamo se osloboditi tjeskobe koju u nama izaziva dijagnoza “seksualnog poremećaja” i upitati se: a čiji su to problemi? Za koga je to “poremećaj”? Što nije u redu s tim što ne želiš sudjelovati u aktivnosti koja tebi nije bitna za nastavak života? Ako je problem u tome što se ne osjećaš normalno, što uopće je normalno? Treba li sve prolazne užitke iznova stimulirati? (Nedavno sam prestala gledati Coronation Street – treba li sada neki tretman za “poremećaj uživanja u sapunici”?)
Ako netko ima problem s nejednakom seksualnom željom u inače ravnopravnoj vezi, treba se zapitati – tko tu što za koga žrtvuje? No, malo je odnosa koji su “inače ravnopravni”, a opasnost od iskorištavanja je velika kada se u taj miks ubace ružičaste i plave tabletice.
Naravno, moguće je razmišljati kako je Addyi pogrešno rješenje za izvorni problem. Možda bi u svijetu, koji bi poštivao žensku emocionalnu i tjelesnu autonomiju, žene više željele seks i uživale u njemu nego sada. No, to ne bi trebao biti glavni razlog zbog kojega bi se poštivala ženska autonomija. Trebale bismo biti okej s idejom da seksualna želja dođe i prođe, kao i s idejom da je žena koja ne želi seks ili ne uživa u njemu i dalje “normalna” žena, a ne neka puritanska rospija koja drugima želi uništiti seksualni užitak.
Čak i unutar feminizma postoji rašireno nepovjerenje prema aseksualnim ženama, uvjerenje da je njihov nedostatak želje patološki i politički opasan. Žene koje se suprotstavljaju pornografiji, “duplericama” i seksualnoj trgovini optužene su da pate od “fobije”. U takvom kontekstu, magična ružičasta pilula zamjenjuje “medicinski” vibrator kao seksualno oruđe čiji je stvarni cilj dovesti do nekog oblika pristanka. I tako su žene još uvijek prepuštene situaciji u kojoj su prisiljene ili da zatome svoje seksualne interese ili da se povuku iz rasprave.
Ženska seksualnost, bez obzira u kojem obliku se pojavljuje, ne bi trebala biti niti sramotna niti uznemirujuća. Stoga ne mogu shvatiti zašto bi “ne željeti seks” uopće trebalo biti problematično. Seks je jedna od brojnih stvari koje možemo probati i u kojima možemo uživati. Ako doista želimo “izjednačiti rezultat”, trebali/e bismo uvažavati sve stvarne želje žena, umjesto da njihovu “disfunkciju” prepustimo tržišnim silama.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
