“S mobbingom sam se susrela radeći u Konzumovoj trgovini kao prodavačica. Kako nisam udana i nemam djece iz vrha su smatrali da nemam obitelj pa sam morala raditi teže smjene, praznike i nedjelje, a nisam se smjela požaliti ili tražiti pravedniji raspored jer bi njihov odgovor bio da ako nisam zadovoljna mogu tražiti drugi posao. Znači konstantno su psihički pritiskali radnice prijeteći da će izgubiti posao ako se požale ili traže svoja prava. Ako sam radila ujutro smjena mi je završavala u 14 sati, no uvijek se ostajalo najmanje pola sata duže i za to nitko nije smio pitati, požaliti se. Poslovođe su i meni i kolegicama konstantno nabijali na nos da nismo dovoljno dobre ili brze, ili da nismo dovoljno posla napravile zbog čega smo, ponovno u strahu od otkaza, i to podnosile. Prijetnjama otkazom i stalnim napominjanjem da smo zamjenjive psihički su nas maltretirali”, svoje iskustvo zlostavljanja na poslu tim nam je riječima opisala 27-godišnja Ana.
Zlostavljanje na poslu ili mobbing postao je dio svakodnevice velikog broja radnica i radnika. Radi se o specifičnom obliku ponašanja na radnom mjestu u kojem jedna ili više osoba sustavno psihički zlostavlja ili ponižava drugu osobu, s ciljem ugroze njezina dostojanstva te s konačnim ciljem eliminacije s radnog mjesta. Osobama koje su žrtve ovog vida zlostavljanja često je narušeno samopouzdanje, ometano im je napredovanje te su prisiljene izbjegavati odlaske na posao, otvarati bolovanja i na kraju dobiti ili podnijeti otkaz.
“Osjećala sam se nedovoljno dobrom i sposobnom, bezvrijednom. Osjećala sam strah za egzistenciju zbog mogućeg otkaza. Čak su me uspjeli u jednom trenutku uvjeriti da ne vrijedim i da sumnjam sama u sebe”, ispričala nam je Ana.
Na upit o mobbingu u njihovu trgovačku lancu, iz Konzuma su poručili: “U našoj kompaniji izuzetno je bitno da nam se zaposlenici obrate ako imaju poteškoća u svom neposrednom radnom okruženju. Kako bi to potaknuli, svaki zaposlenik je osobno dobio obavijest o tome kako u našem velikom timu postoje stručne osobe kojima se mogu obratiti s povjerenjem ukoliko postoje problemi ili pitanja koja u svojoj mikrookolini ne mogu riješiti. Ove godine otišli smo još korak dalje te organizirali radionice i druženja za sve naše zaposlenike, na kojima je jedina i isključiva tema bila kako bi se trebali ponašati jedni prema drugima te što trebamo učiniti i kome se obratiti ukoliko su naša ljudska ili radnička prava narušena”.
Plaćeni prekovremeni? Ovdje možeš dobiti samo batina!
Uvjeti rada Taxi Cammea poznati su svakome tko je ikada sjeo u njihovo vozilo. Smjene od 12 sati bez pauze, iako je zakonom propisano da je nakon 4-5 sati vožnje nužno da vozač/ica naprave pauzu u trajanju od 40 minuta, te neprestana izloženost mobbingu. Svoje iskustvo prilikom dolaska Cammea u Osijek ispričao nam je 26-godišnji Tomislav.
“Prije svake smjene direktor nas je postrojavao i izderavao se da krademo, lažemo i smrdimo. On je nama dao priliku da u ovom teškom vremenu radimo, a na nama je samo da slušamo i radimo što nam je rečeno. Postojale su tri smjene, no ukoliko si radio prvu smjenu, najčešće si se gotovo isti dan vraćao u noćnu smjenu i tako u krug. Nije bilo pauze ni za hranu ni za WC jer se vozilo nije smjelo ostavljati bez nadzora. O plaćanju prekovremenih nismo smjeli ni pitati… Odgovor je bio: ‘Ovdje možeš dobiti samo batina, a ne prekovremene'”, ispričao je Tomislav.
Ipak, unatoč mnogim medijskim natpisima i upozoravanju za kršenje prava radnika/ica, Cammeo je očito nedodirljiv.
“Kada sam zvao inspekciju rada da prijavim maltretiranje i kršenje prava, rečeno mi je da je to zato što je služba tek počela. Posla ima mnogo pa će to u početku biti tako. Neka se strpim malo. Pitali su me i jesam li siguran da je to tako jer im se nitko nije žalio do sada”, kazao je Tomislav.
Sve to odvijalo se tri dana prije isteka ugovora. Tomislavu je ponuđen novi ugovor od tri mjeseca, no nije ga potpisao. Njegova je priča stara nekoliko godina, no do danas se ništa nije promijenilo.
Na upit o zlostavljanju u njihovoj službi, iz Cammea su poručili: “Cammeo grupa nastoji postaviti visoke standarde u poslovanju te sukladno tome provodi interne kontrole odijevanja zaposlenika i održavanja čistoće vozila, a sve u cilju pružanja kvalitetne usluge. Nipošto nije točna informacija da se te interne kontrole provode na način da zaposlenike optužujemo ili vrijeđamo na osobnoj razini, a kamoli da im zabranjujemo korištenje stanke i drugih zakonom propisanih prava. Naši zaposlenici se u svakom trenutku mogu obratiti svojim nadređenima te otvoreno razgovarati o svim poteškoćama s kojima se susreću u obavljanju svojeg posla. U Cammeo grupi vodimo brigu o poštovanju dostojanstva svakog zaposlenika te su ove optužbe potpuno neutemeljene”.
Gotovo je nevjerojatan odgovor nadležne inspekcije kojoj se je navodni nezadovoljni djelatnik obratio: “Vjerujemo da bi, u slučaju kršenja radničkih prava, nadležna služba već obavila nadzor i utvrdila neregularnosti. Cammeo grupu od samoga početka nadziru razne inspekcijske službe i niti jedna do sada nije utvrdila takve nepravilnosti u poslovanju”.
Uz to, iz taxi službe smatraju da se njihova grupa neopravdano redovito spominje u negativnom kontekstu. “Sigurni smo da je tome razlog nerazumijevanje konkurencije o tržišnim pravilima. Žalosti nas činjenica što se vrlo rijetko u medijima spominju pozitivne priče o poslovanju Cammeo grupe kao što su, primjerice, povećanje broja zaposlenih, povoljne cijene taksi usluga te kvaliteta usluge”, poručuju iz Cammea.
Ipak, uzevši u obzir iznesene situacije mobbinga, teško je povjerovati da je glavni razlog negativnog prikaza u medijima nerazumijevanje tržišne konkurencije. No, stoji li iza Cammea ‘dobro zaleđe’, nepravedan tretman ili nešto treće, nije nam poznato.
Od posla iz snova do noćne more
Da zlostavljanje na poslu nije rezervirano samo za velike lance ili kompanije dokazuje nam Marijina priča. Kada je dobila posao u jednoj civilnoj organizaciji kao mlada osoba, bila je oduševljena. Svo njeno zalaganje i obrazovanje imalo je smisla. No, ubrzo su njezina motivacija i oduševljenje nestali. Što god bi napravila, nije bilo dovoljno dobro, čak i u situacijama kada bi u potpunosti pratila upute. Slijedile su uvrede poslodavca, neprestano prepiranje, osjećaj nesposobnosti i u konačnici otkaz.
“Najgori je osjećaj kada sam nakon otkaza shvatila da se moj posao iz sna pretvorio u noćnu moru. Zbog nečije potrebe da uvijek sam sebi zbog vlastite nesigurnosti dokazuje tko je tu šef, tko je najpametniji i čije misli treba pratiti. U trenutku kada odlučiš stati na kraj nasilju, dobiješ otkaz jer tvoje ponašanje ugrožava njegovu poziciju. No, tada su motivacija, samopouzdanje i sva divna iskustva ionako već okaljana”, ispričala je 25-godišnja Marija.
O zlostavljanju na poslu teško je govoriti iz straha od gubitka tog istog posla koji velikom broju zlostavljanih osoba osigurava egzistenciju.
“Kada proživljavaš zlostavljanje na radnom mjestu, trpi sve i svi oko tebe, a ne može ti nitko pomoći. Svi samo pitaju zašto si to dozvoljavaš, kao da je mobbing tvoj izbor”, rekla je Marija. Također, osobe koje trpe mobbing strahuju da ukoliko prijave nasilje, izgubit će posao i naći se na nesigurnom tržištu rada. Iako po propisima svaka osoba ima pravo podnijeti prijavu te bi je poslodavac trebao zaštiti, na prijavu se odlučuju tek kada nemaju što izgubiti, kada počnu osjećati zdravstvene teškoće ili im je ugroženo normalno svakodnevno funkcioniranje.
Mobbing kao problem suvremene žene
Udruga Mobbing već 10 godina nastoji osvijestiti problem zlostavljanja na radnom mjestu. Za djelovanja udruzi su se za pomoć obratile tisuće ljudi. Svakodnevno im se, poručuju iz udruge, obrate najmanje četiri osobe.
“Naša anketa pokazala je da nam mobbing prijavljuje 66 posto žena i 34 posto muškaraca. Što se tiče stručne spreme, najveći broj ispitanika/ica je sa srednjom stručnom spremom (35,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena), zatim sa fakultetskim obrazovanjem (29,4 posto muškaraca i 36,4 posto žena), dok ih je najmanje sa završenom osnovnom školom (2,9 posto muškaraca i 6 posto žena). Veći je broj muškaraca zaposlenih u privatnim poduzećima (52,9 posto), dok je kod žena veći broj onih koje su zaposlene u državnim poduzećima (53 posto)”, pojasnila je Jadranka Apostolovski, predsjednica udruge Mobbing.
Rezultati ankete pokazuju kako čak dvije trećine prijavljenih slučajeva čine oni u kojima je žrtva žena. Da je zlostavljanje na poslu, nažalost, uglavnom rezervirano za žene pokazuje i članak portala Women in Adria. Tekst iznosi priču četiri žene koje su željele ostati anonimne te osnivačice portala Ivane Matić. Zlostavljanje se najčešće provodi od strane nadređenih, no sve je češće i zlostavljanje među kolegama ili kolegicama koje najviše pogađa žrtve. Najčešće su muškarci ti koji provode mobbing nad zaposlenicama, no ukoliko je zlostavljačica žena, njena žrtva je u većini slučajeva, također, žena.
Jedan od najeksponiranijih slučajeva mobbinga mogli smo pratiti na Prisavlju. Naime, na javnom informativnom servisu, tvrde zaposlenici/e, postoji velik strah od otkaza pa je mobbing veoma raširena pojava. Osim nesretnog samoubojstva Snježane Abdurahmanović, za koje se nagađalo da je posljedica zlostavljana na radnom mjestu, najpoznatiji istup na HRT–u je onaj Marine Pavičić. Bivša zaposlenica HRT–a tužila je svoga poslodavca, tvrdeći kako su radnice ucjenjivane na najgore moguće načine ukoliko bi skupile hrabrosti i upustile se u sudski spor. Zlostavljane osobe redom su žene te prema medijskim tvrdnjama, kao i podacima udruge Mobbing, postoji značajan broj žena koje su se žalile na mobbing na Prisavlju. Ipak, u evidenciji HRT–a stoje drugačiji podaci. Tamo tvrde da se protiv njih vode dva sudska spora, a okončan je samo jedan postupak.
Zakonske procedure i nedostatna pravna zaštita
Izmjenom kaznenog zakona 2013. godine mobbing je postao kazneno djelo, no samo u slučaju narušavanja zdravlja. Uz to, ukoliko se radnica ili radnik odluče prijaviti zlostavljanje, moraju pratiti proceduru. Prvo se moraju obratiti poslodavcu pritužbom te ukoliko on ne poduzme odgovarajuće korake, radnik/ica može zatražiti liječničku pomoć i tek tada može kazneno prijaviti osobu koja ga zlostavlja.
“Zakon nalaže rok od osam dana za ispitivanje pritužbe i donošenje odluke, no dogodi se da ako pritužba i bude obrađena u zakonskom roku, nerijetko zaključak iznosi da se nije utvrdila povreda dostojanstva. Uz to, problem je što takve pritužbe rješavaju zaposleni unutar same tvrtke u kojoj se povreda dostojanstva radnika i dogodila ili pak kadrovske službe tvrtke, a dakako da onda i na njih uprave vrše pritisak da riješe slučaj u korist poslodavca, a ne radnika”, kazala je Apostolovski.
Također, svaki poslodavac u Hrvatskoj koji ima više od 20 zaposlenih dužan je imenovati osobu koja je u njegovom poduzeću savjetnik/ica radnicima i radnicama u slučaju zlostavljanja na radnom mjestu te obavijestiti zaposlene o tome. Sukladno tome iz Konzuma poručuju da su obavijestili radnike o osobi koja je zadužena za njihove pritužbe te poručuju: “Osim navedenih internih instrumenata i timova koji se bave ovom tematikom, u Konzumu postoji i osoba koja je odgovorna za provođenje procesa zaštite dostojanstva zaposlenika”.
Ipak, provedena istraživanja pokazuju da više od 70 posto ispitanih nije upoznato s time da u njihovoj tvrtci postoji osoba zadužena za pritužbe niti znaju tko je ta osoba. Time postaje nejasno radi li se o nedovoljnoj informiranosti radnika i radnica, nejasnoj obavijesti poslodavaca ili pak o nepovjerenju radnika i radnica prema tim tijelima. Neovisno o razlogu, česte prijave mobbinga sugeriraju da sustav ne funkcionira na željeni način. Osim odredbi koje ne funkcioniraju u praksi, problem je i u nedostatnoj regulaciji mobbinga u manjim poduzećima u kojima uglavnom ne postoje savjetnici/e.
Prema Ministarstvu pravosuđa, u Hrvatskoj su od 2010. do danas riješena 133 građanska predmeta za nadoknadu štete zbog mobbinga. Prema saznanjima udruge Mobbing, svega tri slučaja su pravomoćno okončana u korist osobe koja je zlostavljanje prijavila. Pravna se zaštita pruža kroz nekoliko zakona: Zakon o radu, Zakon o obveznim odnosima, Zakon o suzbijanju diskriminacije te Zakon o ravnopravnosti spolova.
“U praksi se pokazalo da Zakon o radu i Zakon o suzbijanju diskriminacije samo formalno reguliraju područje zlostavljanja na radu, bez mogućnosti kvalitetne provedbe. Mišljenja smo da Republika Hrvatska ima dobre zakone, ali da se zlostavljanje na radnom mjestu ipak treba regulirati posebnim zakonom ili podzakonskim aktima”, poručuju iz udruge Mobbing.
Žrtvama zlostavljanja nužno je pružiti primjerenu pomoć
Ukoliko se nađete u ulozi žrtve zlostavljanja, iz Udruge Mobbing poručuju da prikupite dokaze, bilo da se radi o elektroničkoj pošti, porukama ili dopisima. Uz to, naglašavaju, dobro je imati svjedoke i situaciju riješiti bez korištenja nasilja.
“Te osobe svakako trebaju potražiti pomoć liječnika; ne moraju nužno otići na bolovanje, ali je važno da postoji medicinska dokumentacija o stresu koji je uzrokovan poremećenim odnosima na poslu. I najvažnije, svatko tko se nađe u ulozi žrtve treba raditi na sebi, na podizanju vlastitog samopoštovanja i samopouzdanja,što mi također radimo u našoj Udruzi s osobama koje nam se obrate, a kroz program Škola socijalnih vještina“, poručila je Apostolski.
Osim u udruzi, pomoć se pruža i u Domu zdravlja Siget te Domu zdravlja Zagreb Centar. Zbog narušenog samopouzdanja i stresa, žrtvama se često nakon otvaranja bolovanja omogućuje pohađanje grupne psihoterapije gdje si međusobno osiguravaju podršku te nastoje vratiti narušeno samopouzdanje.
Na pitanje je li se u svim prijavljenim slučajevima radilo o mobbingu Apostolovski poručuje: “Kao i u svim drugim zemljama koje su problem mobbinga prepoznale, i u našoj praksi pojavio se određeni postotak tzv. lažnih žrtava, no naše stručnjakinje i stručnjaci vrlo brzo prepoznaju osobu koja je stvarna žrtva mobbinga i na svaki joj način pokušavamo olakšati situaciju u kojoj se našla. Ponekad ljudi povrede prava iz Ugovora o radu dožive kao zlostavljanje na poslu pri čemu radimo jasnu razliku te ih upućujemo na njihova prava iz ugovornog odnosa koji su potpisali s poslodavcem”.
Nemamo svi taj luksuz da prijavimo mobbing ili damo otkaz
Marijina, Anina i Tomislavova priča, iznesene na početku reportaže, imale su sretan kraj. Svi oni trenutno se nalaze na boljem poslu i polako vraćaju izgubljeno samopouzdanje. Ipak, mora se uzeti u obzir činjenica da se radi o mladim osobama koje još nemaju obitelj i mogu si dozvoliti taj luksuz da kažu dosta i potraže novi posao.
“Nikada ne bih postupila drugačije, dajući otkaz pokazala sam karakter i odlučnost. Imam sreću da sam dovoljno mlada te da sam si otkaz mogla dozvoliti”, kazala je Marija.
Problem je veći uzmemo li u obzir da većina zaposlenika/ica, a posebice majke, koji trpe mobbing ne mogu tako jednostavno dati otkaz ili progovoriti o tome. Taj posao im osigurava egzistenciju, hrani njihove obitelji i plaća režije. Uz to, ako se nalaze u situaciji da pripadaju nešto starijoj radnoj populaciji, dodatno im je otežan pronalazak novog zaposlenja. Oni/e ostaju na radnim mjestima, šute i trpe. Njihova prava nitko ne poštuje i nitko ne odgovara za posljedice. Iako se želi osvijestiti problem zlostavljanja na poslu i aktivno se radi na tome da se zlostavljači/ice kažnjavaju, nakon iznesenih primjera nameće se zaključak da nam svima predstoji još puno posla. Posebice donositeljima zakona i onima koji su ih dužni provoditi, kao i onima koji (ne)nadgledaju njegovo provođenje.
