Razgovor

intervju s izvršnim direktorom Sarajevskog otvorenog centra

‘Povorka ponosa će se desiti kada BiH prođe aktivističko iskustvo koje je Hrvatska prošla’

‘Povorka ponosa će se desiti kada BiH prođe aktivističko iskustvo koje je Hrvatska prošla’

Da zemlje bivše Jugoslavije po pitanju LGBT prava ne stoje na zavidnoj razini u europskom kontekstu i nije neka novost. Najnaprednija je Slovenija sa Zakonom o registriranom partnerstvu iz 2006. godine i rušenjem promijenjenog i pravednijeg  Obiteljskog zakona na referendumu pretprošle godine. Odmah iza nje je Hrvatska s tek dva prava za istospolne parove u izvanbračnoj vezi, te trenutnom izradom Zakona o registriranom partnerstvu pri Ministarstvu uprave. Srbija i Crna Gora pak imaju i ustavno ograničenje definicije braka kao zajednice muškarca i žene. Tema kao da još nije stigla do Bosne i Hercegovine, koja je u nedostatku održavanja povorki ponosa (meni) potpuno nevidljiva na regionalnoj medijskoj mapi.

Ali u Sarajevu se nešto kuha, a o čemu točno, upitao sam Sašu Gavrića elektronskom poštom. Studirao je političke i administrativne znanosti u Konstanzu, međunarodne odnose i diplomaciju u Sarajevu, a unazad tri  godine radi kao izvršni direktor pri Sarajevskom otvorenom centru, jednoj od dvije bosansko-hercegovačkih udruga registriranih pri ILGA-Europe.

Q.hr: U Hrvatskoj je na snazi Zakon o suzbijanju diskriminacije LGBT osoba od 2009. godine, a unazad godinu i pol djeluje i posebno pravobraniteljstvo za ravnopravnost spolova. Kao pojedinke, LGBT osobe su posve zaštićene. Nedavno je čak donesena i prva presuda, doduše nepravomoćna, u korist jednog muškarca kojem je napredovanje na sveučilištu zabranjeno radi njegove spolne orijentacije. Kakva je trenutno situacija u Bosni i Hercegovini po pitanju zaštite individualnih osoba?

S.G.: Kada je zakonodavstvo u pitanju, BiH je sigurno na zavidnom nivou. Od 2003. imamo odličan Zakon o ravnopravnosti spolova, od 2009. i Zakon o zabrani diskriminacije. Oba pokrivaju seksualnu orijentaciju, a posljednji i rodno izražavanje. Imamo centralnu i nezavisnu Instituciju Ombudsmana (op.u. pravobranitelja) za ljudska prava. Sama implementacija tih zakona je već druga priča. Zakon o ravnopravnosti spolova nikad nije zaživio, dok se slučajevi diskriminacije nekako provlače kroz pravosuđe. Pojedine presude trebaju do tri godine do pravomoćne presude. LGBT osobe zbog svoje nevidljivosti čak i ne dođu do suda. Kroz našu pravnu službu poznat nam je samo jedan slučaj koji se trenutno nalazi na sudu.

Q.hr: Drugi korak u borbi za ravnopravnost je zasigurno zakonska zaštita istospolnih parova. Kako su pozicionirane Vlada i parlamentarne stranke po pitanju izjednačavanja prava istospolnih i raznospolnih parova? 

S.G.: Za razliku od Hrvatske, gdje se tema prava istospolnih parova provlači kroz politički diskurs više od 10 godina, a vrlo intenzivno ove godine, u BiH to uopće nije tema. Do sada to pitanja nikada ni jedna stranka nije pokrenula niti u jednom parlamentu (a imamo ih 13) niti u kontekstu predizbornih kampanja.

Q.hr: Postoje li neke najave koje bi išle u smjeru nekog konkretnog zakona?

S.G.: Nakon organiziranja okruglog stola prije desetak dana, jedna zastupnica parlamenta Federacije BiH mi je prišla i zamolila me da pripremimo nacrt zakona o registriranom partnerstvu, kako bi ga ona “gurala” u svojoj stranci. Na prvu, to je dobra vijesti. No, ne treba zaboraviti i dodatak njene izjave, koji glasi (parafraziram): “Treba usvojiti taj zakon o registriranom partnerstvu, kako bi i LGBT osobe imale svoja prava, ali nemojte da dirate u brak, ipak je to prirodna veza između muškarca i žene.” Poruka je vrlo jasna: nema bračne jednakosti heteroseksualnih i istopolnih parova.

No, nezavisno od toga, Sarajevski otvoreni centar planira da naredne godine radi na izradi takvog jednog zakona. Ideja je da se izradi zakon o registriranom partnerstvu, konzultirajući iskustva iz EU država, ali iz Srbije i Hrvatske.

Q.hr: Kako bi otprilike izgledao kalendar donošenja jednog takvog zakonskog rješenja? 

S.G.: Kako je naredna godina izborna, predlaganje samog zakona će se desiti tek 2015., kada se formiraju nove parlamentarne većine. U trenutnoj situaciji nije uopće moguće da se govori o ovoj temi. Sam proces donošenja takvog jednog zakona će sigurno doživjeti jedan neobičan put, od samog predlaganja pa do usvajanja, jer trenutno ni jednoj stranci jedan takav zakon ne ide u korist. Ni sama međunarodna zajednica se nikako ne zalaže da se govori o ovoj temi, jer u BiH imaju “veće probleme”, kao što su ustavne reforme, diskriminacija Hrvata, etnička diskriminacija “ostalih” itd.

Q.hr: Kada se možemo nadati šetnji u Povorci ponosa u Sarajevu i o čemu to ovisi?

Povorka ponosa će se desiti kada BiH prođe aktivističko iskustvo koje je npr. Hrvatska prošla. Ne može se očekivati da se u gradu, u kojem su jedine autovane osobe (koje, npr, na TV-u govore o LGBT pravima) nekoliko SOC-ovih aktivista i aktivistkinja, desi parada ponosa. Prvo se mora izgraditi jaka aktivistička scena, spremna da javno govori kako bi se pokazalo da LGBT osobe uopšte postoje. Tek onda možemo govoriti o paradi.

A u međuvremenu Sarajevski otvoreni centar će nastaviti da radi sa LGBT zajednicom, da provodi aktivnosti za zajednicu i da realizira zagovaračke i pravne projekte. Pomagat ćemo svojim kolegama i kolegicama u Tuzli i Banjoj Luci kako bi se aktivizam i u tim gradovima dalje gradio. I za kraj, odgovornost je na državi da u narednom periodu pokaže da je i ona sposobna da se nosi sa ovakom jednom temom, te da ne poklekne pred pritiskom desničara, koji će se sigurno oglasiti. Vidjet ćemo kako će se to razvijati!