Razgovor

u rukama držimo hrvatsko izdanje Drugog spola

‘Prevoditeljicama, kao i ženama općenito, jako nedostaje i pomaže zajedništvo’

‘Prevoditeljicama, kao i ženama općenito, jako nedostaje i pomaže zajedništvo’

Facebook

Za one koje ne znaju, Simone-Lucie-Ernestine-Marie Bertrand de Beauvoir svoju je edukaciju započela u katoličkoj školi za djevojčice – mjestu gdje su se odgajale buduće pristojne žene i šutljive majke. Priča kaže da su učenice nastavu pohađale samo jednom tjedno i da je naglasak škole bio na molitvi i kuhanju.

Takvi je uvjeti nisu spriječili da u međuvremenu diplomira matematiku i filozofiju te da se na postdiplomskom studiju nastavi baviti i jednom i drugom znanošću. U dobi od 21 godine postala je najmlađa osoba,  ali i tek deveta žena u francuskoj povijesti s položenim državnim ispitom iz područja filozofije.

Najveća filozofkinja 20. stoljeća, 1949. godine izdaje knjigu “Drugi spol”. 

“Nezadovoljena, frigidna, nimfomanka, lezbijka, stotinu puta pobačena – bila sam sve i svašta”, napisala je u svojim memoarima.

I nakon toliko godina, nema dvojbe da je knjiga Drugi spol itekako aktualna i danas. Prošlog smo mjeseca povodom Međunarodnog dana žena prvi put dobili priliku držati u rukama prijevod Drugog spola na hrvatskom jeziku.

Simone de Beauvoir, feministkinja, filozofkinja, politička aktivistkinja, teoretičarka, intelektualka umrla je u Parizu 14. travnja 1986. godine od upale pluća u 78 godini.  

{slika}

Povodom 30 godina od smrti velike Simone de Beauvoir, porazgovarale smo s prevoditeljicom hrvatskog izdanja, Mirnom Šimat. Tko bi uostalom i više u ovom trenutku znao o Simone od one koja se s njom dugo intenzivno družila i prošla svaku pojedinu riječ u Drugom spolu.

Prošli je mjesec objavljen prvi hrvatski prijevod kultne knjige Simone de Beauvoir Drugi spol. Portali su se raspisali, izvještavalo se s promocija, izlazak knjige odlično se poklopio s obilježavanjem 8. marta… a kako se i koliko dugo sa Simone zapravo družila prevoditeljica?

S prijedlogom o prijevodu knjige obratila sam se Nakladi Ljevak 2012. godine. Kao i uvijek kad počinjem nešto novo, bila sam entuzijastična i u uzbuđenju sam krivo procijenila kako vrijeme koje će mi trebati da tekst prevedem, tako i zahtjevnost teksta. Kad sam na njemu ozbiljno počela raditi, nekoliko puta sam se pitala što mi je to trebalo. Ali mislim da je vrijedilo svakog mog pregorenog živca. Knjiga je, čini mi se, jako lijepo primljena, i iznimno mi je drago da je neko vrijeme opet bila u središtu pažnje, da je ponovno nakon tri desetljeća od srpskog prijevoda ušla u opticaj i da je pobudila interes za neke teme o kojima valja još mnogo govoriti.

Knjigu sam prevodila sveukupno tri godine, iako sam se njome u tom periodu efektivno bavila možda jednu i pol, dvije godine. Jednostavno nisam imala taj luksuz da radim u kontinuitetu samo na njoj, pa sam u međuvremenu prihvaćala brojne poslove, prevodila članke, filmove… Opsežnom i zahtjevnom tekstu poput Drugog spola definitivno bi se bilo bolje posvetiti u potpunosti, a to je moguće samo ako imate materijalnu sigurnost. Najbliže tako nečemu bila sam u Tvornici prevoditelja u Arlesu u Francuskoj, gdje sam tri mjeseca uz stipendiju i pokrivene troškove života mogla ugodno živjeti od prevođenja i podrediti sve svoje vrijeme samo toj aktivnosti. Osim toga sam ondje imala dragocjeno vodstvo mentora, ponajboljih hrvatskih i srpskih prevoditelja s francuskog, kao i pomoć izvornih govornika Francuza s kojima sam dijelila studentske klupe, koji su prevodili hrvatsku ili srpsku književnost, pa smo razmjenjivali interpretacije tekstova da bi svatko od nas dobio što vjerniji prijevod. Takav život iz ove perspektive djeluje nestvarno, i raspršio se kao balon od sapunice po povratku u nažalost suru hrvatsku prevoditeljsku svakodnevicu.

Knjiga je prvi put objavljena 1949. godine, do sada je prevedena na 40-ak jezika. Kako je bilo prevoditi obaveznu lektiru feminističke misli? Nezahvalno je pitanje o težini prevođenja njezinih misli… ali, kakva je Simone kad kroz nju prolaziš u originalu?

Simone piše s kirurškom preciznošću, ali i s puno duha, humora i topline. Tekst je na granici literarnog i znanstvenog i kao takav je zahtijevao poseban diskurs i stil. Rečenice su kratke i odrješite, jezik neuvijen i iskričav. Predivno mi je to što tekst odiše toplinom, što se autorica ne postavlja kao autoritet i prosvjetiteljica žena, nego kao dionica ženske sudbine koja dobronamjerno, ali i s borbenim žarom, upozorava na nepravde s kojima se naš spol suočava na dnevnoj bazi.

Ako na čas zanemarimo opseg koji sam po sebi plaši, same misli de Beauvoir većinom mi nisu zadavale posebne muke, ali je problem u svakom hrvatskom prijevodu teksta koji rabi neke filozofske aparate nedosljednost i nesustavnost prijašnjih prijevoda autora/ice na koje se autor/ica kojeg prevodite poziva. Druga otegotna okolnost kod prevođenja ove knjige, ali i ono što je čini zanimljivom i živahnom, su brojni citati kojima se de Beauvoir koristi kako bi potkrijepila svoje tvrdnje. Tu se nalaze cijele stranice klasične literature, šunda, psihijatrijskih vještačenja, statističkih analiza… Nije bilo lako prebacivati se iz jednog stila i registra u drugi, i pogoditi sve te glasove. Nadam se da sam u tome na većini mjesta uspjela.

{slika}

Ovaj prijevod zasigurno je jedan od najznačajnijih hrvatskih prijevoda na koji se zaista dugo čekalo. No, premda nas je većina Beauvoir mogla upoznati kroz prijevod Drugog spola na srpskom jeziku, bilo je važno da se prijevod napravi i na hrvatskom jeziku. Zašto je tomu tako? I zašto je baš de Beauvoir doživjela toliko “odugovlačenje” s prijevodom?

Zašto je trebalo napraviti prijevod na hrvatskom jeziku uz postojeći srpski? Kao prvo, knjiga na srpskom automatski ispada iz korpusa hrvatske kulture, iz medijskog fokusa, a nije je jednostavno pronaći ni u knjižnicama, o knjižarama da ni ne govorimo. Dakle, nužno je na margini i zanemarena. Drugi razlog je taj što je prijevode ovako važnih djela po meni potrebno osvježavati svakih nekoliko desetljeća. Tako, u slučaju da je prijevod osamdesetih izašao na hrvatskom, ne bih vidjela ništa sporno u tome da se 2016. pojavi novi prijevod. Za sve kojima je to čudno, podsjećam na činjenicu da je Gospođa Bovary doživjela dosad tri hrvatska prijevoda. A možda bi je bilo zgodno pročitati uz neke uvide upravo iz Drugog spola.

Što se odugovlačenja tiče, ne znam zašto se izdavači nisu upustili u pothvat objavljivanja ove knjige prije. I srpski prijevod, kako prevoditeljica objašnjava u pogovoru knjige, čekao je u ladici 15-ak godina dok ga nije osvježila i konačno dočekala da bude objavljen. Tu je moguće da se radilo i o nekim ideološkim razlozima. U hrvatskom slučaju, osim toga što smo se devedesetih u odnosu prema ženskim pravima i feminizmu vratili nekoliko desetljeća unatrag i što je Simone kao deklarirana socijalistkinja politički nepoćudna u takvom ideološkom ozračju, pretpostavljam da je zastrašivao opseg knjige i da se uz bijednu remuneraciju koju prevoditelji ovdje dobivaju (ako dobiju!) nitko nije previše gurao žrtvovati par godina života za ovu knjigu. Usto, izdavači također jedva preživljavaju i stoga sve više igraju na isplativost, a ne na kvalitetu, pa će radije izdati šund koji će se prodavati, nego riskirati upuštajući se u ovako skupi i dugogodišnji projekt.

Nedavno se na društvenim mrežama pojavila zanimljiva stranica “Sve su to vještice” u kojoj priznajemo, dobrano uživamo. Što misliš o takvom “alternativnom” čitanju Simone i Sartrea?

Više puta sam na fejsu podijelila njihove dosjetke. Genijalno mi je to, mislim da treba skinuti veo pretjerane ozbiljnosti (čitaj dosade) s filozofa. Ovakvim šalama ih se približava i nekim ljudima koji ih možda nikada ne bi uzeli u ruke. Jako se veselim svaki put kad Simone na toj stranici skuri Sartrea ili Marxa! Nekako to vidim kao posthumnu osveticu za sve zanemarivanje koje je prošla kao žena filozofkinja, dok se gospodu uzdizalo u nebesa, iako je ona na istoj razini kao njih dvojica. Tako da, želimo više takvih zabavno-inspirativnih stranica!

{slika}

Život prevoditeljice? Uz prevoditeljski posao često se vežu nesigurnost, prekarijat, plaća koja sjedne i po nekoliko godine kasnije, sve je teže opstati s prevođenjem knjiga dok se s druge strane upute za usisavače prevode znatno lakše…

Postoje tri opcije u prevoditeljskom zanatu: prevoditi književnost za jadne pare, prevoditi upute za usisavače za pristojne pare i prevoditi direktive o uzgoju kupusa negdje u Bruxellesu za fine pare. Mene dvije posljednje nisu zanimale, a bila sam dovoljno sretna da ih nisam morala pošto-poto prihvatiti. Da mi je o tome ovisila egzistencija, bih. Ovako, krpam se kako znam i umijem, od honorara do honorara.

Gora stvar od materijalne nesigurnosti je možda poniženje kroz koje morate proći s gotovo svakim poslom: od, primjerice, sto stvari koje sam dosad honorarno prevela, dvaput (!) sam novac dobila odmah po obavljenom poslu a da to nisam posebno zatražila od izdavača, pa sam se to dvoje pristojnih ljudi specijalno zahvaljivala za ažurnost pri isplati. Ponižavajuće je moliti za svoj novac mjesecima nakon isporučenog posla.

S obzirom na to da nakladnici uvelike žive od potpora koje dobivaju za prijevode, trebali bi više cijeniti ljude koji im to omogućavaju, a to su prevoditelji. Uz ovako malu nacionalnu književnost, prijevodi čine valjda 80 posto objavljenih knjiga, i zato su strašno važni. A bez prevoditelja nema ni prijevoda. Kao lijepu novost za struku, htjela bih za kraj spomenuti inicijativu među čijim sam začetnicama, a to je projekt Translab, prevoditeljske radionice zasad s tri jezika, francuskog, njemačkog i talijanskog. To su besplatne radionice kojima se može priključiti svatko tko trenutno radi na književnom prijevodu s nekog od ta tri jezika. Sastajemo se jednom mjesečno na cjelodnevnim seansama, i s mentorom i ostalim sudionicima dijelimo nedoumice u svojim prijevodima, nudimo rješenja, i jednostavno se družimo.

Pravo je osvježenje ponekad izaći iz stana i raditi među ljudima. Kao i spoznati da svi prevoditelji dijele iste muke, nailaze na dijelove teksta s kojima ne znaju što će, šize zbog prijevoda, čekaju honorare stoljećima. Kao i ženama, što de Beauvoir uporno ponavlja, i prevoditelji(ca)ma jako nedostaje i pomaže zajedništvo. 

{slika}