Shukria Barakzai pretrpjela je pobačaj uslijed talibanskih napada, tajno poligamnog muža, ulično nasilje od strane ekstremista, agresivnu opozicijsku kampanju od tog istog muža te višestruke pokušaje ubojstva. Samo jedna od ovih stvari zaustavila bi većinu ljudi na njihovom putu prema uspjehu.
Ali Barakzai nije kao većina ljudi. Ona je feministička političarka koja mijenja društveni i politički kraj Afganistana.
Ulazak u politički život nije bila njena prvobitna odluka, već su je razne životne okolnosti dovele do te odluke. Da bi imala ulogu koju je željela igrati i da bi bila osoba kakvom je željela biti u afganistanskom društvu, morala je razviti potpunu društvenu uključenost – a građanska participacija zahtijevala je sukobe s problemima na koje je nailazila u svom osobnom životu.
Dok se borila za prava žena, njezin muž, za kojeg je rekla kako je prije bio njezin ‘najbolji prijatelj’, započeo je život s drugom ženom bez da joj je išta rekao. “Ne znam bi li trebala reći da je to bila najgora stvar u mome životu ili još jedan poziv da se probudim, zato što sam bila i jesam protiv poligamije”, kazala je Barakzai. Za drugu ženu nije saznala od svog supruga, nego preko glasina.
No, ona je nastavila kampanju, a kada su na parlamentarnim izborima 2005. godine žene konačno izborile pravo sudjelovanja, Barakzai se odlučila boriti za rodnu ravnopravnost, a njen je muž bio jedan od muških protivnika protiv kojih se morala boriti.
{slika}
“Bio je multimilijunaš u to vrijeme. Potrošio je pola milijuna američkih dolara, s velikim anketarima, a ja sam bila samo siromašna žena s jednim mikrofonom i jednim zvučnikom. Radila sam ulične kampanje”, kazala je Barkazai, prisjećajući se svoje političke utrke koja se dogodila prije gotovo deset godina. “Čak ni danas nije lak posao za bilo koju ženu koristiti zvučnike i hodati ulicom tražeći demokraciju, objašnjavajući demokratske procese i tražeći muškarce i žene da glasuju za ženu.”
No, upalilo je.
“Srećom, dobila sam trostruko više – ili možda četverostruko više – glasova nego moj suprug”, rekla je Barakzai hrabrim glasom.
Ona vjeruje kako nije pobijedila zato što se služila parolama, nego zato što je svoju kampanju izgradila na jednostavnoj ideji prava i pravde. “Svi smo žedni za pravdom. Pravda je nama u Afganistanu kao kisik”, kazala je Barkazai.
{slika}
Nakon što je napadnuta od strane talibana zato što nije imala mušku pratnju dok se šetala ulicom, Barakzai se probudila. Prisjetila se emocija tog dana: “Osjećam se jako tužnom i razočaranom, te puno plačem. Ali se prisjetim: kada sam na ulici, osjetim dvostruko više energije. I ta je energija odredila moju budućnost: biti netko, stati protiv nepravde i boriti se za jednakost.”
Incident je potaknuo Barakzai na akciju. Pokrenula je podzemnu školu za djevojčice, a njene učenice bi skrivale svoje materijale ispod burki i odjeće, gdje policija nije imala dozvolu pretraživati. “Više od četiri puta talibani su dolazili u moju kuću, ponovno na moja vrata, ali nisu nikad otkrili da sam ja ta koja je pokrenula školu”, rekla je Barakzai.
No i dalje, pobunjenica je platila visoku cijenu za svoj aktivizam. Bila je meta mnogih pokušaja atentata i prijetnji smrću, najčešće od strane talibana.
“Bila sam u svom autu i išla na posao u parlament, no to jutro sam malo kasnila… i dalje se sjećam crvenog auta koji se zabio u moj auto”, kazala je o pokušaju ubojstva 16. studenog 2014. Devetero ljudi je tada poginulo, ali Barakzai je izašla iz auta da pomogne ostalim žrtvama dok su dijelovi njene kože i odjeće i dalje gorjeli.
Kratko nakon eksplozije, Barakzai se javno obratila iz bolnice, i dalje vidljivo ozlijeđena. Bila je nepopustljiva pokazati ostalim Afganistankama/Afganistancima da nije pobijeđena i da, bez obzira koliko je ekstremisti teroriziraju, neće utišati svoj glas. Nadala se da će slika njenog prkosa nadahnuti zemlju da se ne preda prijetnjama fundamentalista.
{slika}
U lipnju, Barakzai se susrela s talibanskom delegacijom u Oslu, kako bi pregovarali i razgovarali o mogućnosti podjele vlasti koja bi uključivala jednaka prava za sve ljude u Afganistanu.
“Tada sam se pitala jesam li pripremljena ili ne, jesam li spremna ili nisam… bilo je previše ljutnje u meni. Zbog njih sam izgubila dvoje svoje djece. Zbog njih je država bila podijeljena”. Upravo zbog ovog potonjeg, Barakzai se prisilila da ide. Oslo je napustila jasno dajući do znanja da je mir nešto toliko nužno da tu nema pregovora i rasprave. Talibani i afganistanska političarka završili su razgovore zajedničkim razumijevanjem o tome da dijalog između njih mora ostati otvoren kako bi nastavili prema naprijed.
Barakzai ne pokazuje znakove odustajanja ili usporavanja. Afganistan žudi za inspirativnom ženskom figurom, a po onome što je već učinila za svoju državu, Barakzai će vjerojatno i dalje inspirirati svoju zemlju i cijeli svijet, za bolje sutra.
Preveo i prilagodio Ivan Horvat
