Iako ljudi nominalno nemaju negativan stav prema osobama koje žive s HIV-om, u Hrvatskoj su one još uvijek izložene diskriminaciji i to najčešće na tržištu rada i unutar zdravstvenog sustava. Jedan od njih je Saša, koji je u razgovoru za H-Alter otkriva s kakvim se sve iskustvima susreo od početka devedesetih kada je saznao da je pozitivan.
Iako su prvi slučajevi zaraze virusom HIV-a zabilježeni još početkom 1980-ih, u hrvatskoj javnosti se o ovoj problematici počelo govoriti tek desetljeće kasnije. Tih godina mediji su se raspisali o epidemiji virusa, što je mnogima koji spadaju u rizične skupine bio motiv da po prvi put odu na testiranje. Jedan od njih je Saša, tada tridesetogodišnji gej muškarac, čiji je pravi identitet iz razumljivih razloga ostao poznat redakciji.
“Kada sam saznao da sam HIV pozitivan, doživio sam psihički šok. Budući da se tih godina jako malo znalo kako se virus zapravo prenosi, osjećao sam strah i tugu jer sam se bojao da sam već zarazio svoju obitelj i prijatelje. No kada mi je doktor objasnio čitav proces, laknulo mi je”, prisjeća se, te dodaje kako su obitelj i prijatelji najnormalnije reagirali kada su saznali da je HIV pozitivan.
“Za koga sam i prije mislio da mi je pravi prijatelj, taj je ostao i nakon spoznaje”, kaže u razgovoru za H-Alter danas pedesetdvogodišnji Saša.
No te sreće nisu bili ostali zaraženi koji su s njim dijelili bolničku sobu kada se prvi put teško razbolio.
“Kako u to doba još uvijek nije bila dostupna terapija, mojima je rečeno da neću još dugo živjeti. Budući da tih godina nitko nije bio dovoljno informiran, okruživalo me zaštićeno medicinsko osoblje, obučeno kao da putuje u svemir, a ostali zaraženi umirali su sami bez ičije podrške”. Iako kaže da je u recentnije doba javnost više informirana, pa su stoga i diskriminatorne prakse sve rjeđe, Saša smatra kako se HIV pozitivne osobe najviše diskriminira u radnom okruženju.
“Dok sam bio zaposlen, imao sam sreće što je moja šefica imala široke poglede na svijet pa joj nije smetalo što sam zaražen, no nisu svi te sreće”, kaže Saša i prisjeća se da je njegova tadašnja poslodavka saznala za njegov status nakon što je doživio prometnu nesreću.
“Anesteziologinja se nije držala liječničkog kodeksa pa joj je sve rekla”, prisjeća se, te dodaje kako se u prošlosti često susretao s diskriminacijom unutar zdravstvenog sustava. “Imao sam problema s pronalaskom liječnika opće prakse i stomatolozima koji me nisu htjeli primiti pod izgovorom da nemaju iskustva s HIV pozitivnim osobama. No najneugodniju situaciju doživio sam od časne sestre koja je radila u bolnici. Trebao sam biti primljena na liječenje, no kada sam priznao svoj status, nastale su komplikacije. Časna sestra, čija je zadaća bila svući pacijenta, skinula mi je samo cipele, a kada je saznala da me vode u drugu bolnicu, bacila ih je na mene i rekla: ‘Hvala Bogu da ga vodite'”.
Latica Mirjanić, psihologinja iz udruge HUHIV, smatra kako je diskriminacija još uvijek prisutna u hrvatskom društvu – od diskriminacije u obitelji, na radnom mjestu, u školi pa do u području stanovanja, ali još uvijek i unutar zdravstvenog sustava. “Iako ljudi nominalno nemaju negativan stav prema osobama koje žive s HIV-om, malo tko ne bi imao zadršku raditi ili živjeti pored osobe koja živi s HIV-om. ‘Što ako…?’ ‘Nikad ne znaš…’ i druge uobičajene isprike za diskriminaciju jednostavno nemaju svoje uporište u realnosti, jer u svijetu nije zabilježen niti jedan slučaj prijenosa HIV-a socijalnim kontaktom. Glavni način prijenosa HIV-a u Republici Hrvatskoj je nezaštićeni spolni odnos. Osim toga, transmisija se može dogoditi s majke na dijete te međusobnim dijeljenjem pribora za korištenje droge”, objašnjava Mirjanić.
No, unatoč spomenutim primjerima diskriminacije unutar zdravstvenih ustanova, Saša kaže da je danas situacija znatno bolja, a kao najpozitivniji primjer ističe osoblje Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević s kojim se susrelo svih 943 osoba s dijagnozom infekcije virusom HIV-a, koliko ih je do 2012. godine registrirano u Hrvatskoj. Prema podacima Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od ukupnog broja zaraženih, virus se razvio u AIDS kod ukupno njih 349, a u zabilježenom razdoblju, 179 osoba je umrlo. Iako se učestalost AIDS-a smatra niskom u Hrvatskoj, broj zaraženih virusom HIV-a je u porastu. I dok u svijetu sve više od AIDS-a obolijevaju siromašne žene, četiri petine slučajeva zaraze HIV-om ili obolijevanja od AIDS-a u Hrvatskoj čine muškarci. Iako smrtnih slučajeva kod oboljelih koji redovno uzimaju terapiju danas gotovo više i da nema, u dijelu javnosti i dalje postoji sumnja u to da se ova zaraza može uspješno liječiti. No, takve sumnje demantiraju ljudi poput Saše, koji već više od dvadeset godina žive s HIV-om. Prof.dr.sc. Josip Begovac, predstojnika Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević, ističe da se zaražene osobe čak odlučuju na obitelj, a uz uspješno liječenje trudnice, šansa da ona rodi zaraženo dijete je manja od dva posto.
foto Nacional: prof.dr.sc. Josip Begovac
“Mogu raditi sve što i zdrave osobe i kod većine HIV pozitivnih ljudi zapravo ne možete niti pretpostaviti da su zaraženi jer vode najnormalnije živote”, objašnjava Saša, te dodaje kako mu je u posljednjih dvadeset godina bilo najteže u periodu kada se navikavao na činjenicu da će ostati sam. Naime, iako uz adekvatnu zaštitu može imati uobičajeni seksualni život, Saša od spoznaje da je zaražen nije imao odnos, i to ne zato što ne bi mogao, već, kako objašnjava, zato što ima psihičku blokadu. Budući da je nezaposlen, dodatan problem mu predstavljaju troškovi. Iako troškove liječenja, koji u prosjeku mjesečno iznose oko 4 700 kuna, pokriva zdravstveni sustav, zaraženi moraju izdvajati dodatna sredstva za dodatke prehrani koji jačaju imunitet. Saša objašnjava da ga potrebiti vitamini, minerali i kreme za kožu mjesečno koštaju dodatnih 300 kuna.
Iako bi češće izvještavanje medija o ovoj temi moglo doprinijeti daljnjem osviještenju javnosti, o njoj u hrvatskom novinarstvu i dalje vlada šutnja, a čemu doprinosi i strah od diskriminacije zaraženih osoba. “Neizlaženje u medije jako doprinosi održanju statusu quo, pogotovo po pitanju stava javnosti i odnosa društva prema osobama koje žive s HIV-om”, objašnjava Latica Mirjanić. “Zaraženim bi bilo lakše kada bi mediji češće izvještavali o ovoj temi. Novinari navale u onih nekoliko dana uoči obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv AIDS-a, a onda nastupi zatišje do sljedeće godine. Također, žao mi je što jako malo zaraženih osoba želi progovoriti o svojim iskustvima”, kaže Saša, koji tijekom cijelog našeg razgovora nije skidao osmjeh s lica. “Ne želim nikog opterećivati sa svojim problemima, ako ljudima mogu dati osmijeh, radije ću to napraviti nego da moraju slušati moje jadikovke”, zaključio je.
