Za početak, moram vam reći – roditelji me nikada nisu cijepili protiv patetike. Imajte to na umu čitajući ovo. Ali, imajte na umu i da nije patetika ako se istinski osjeća, onda je valjda tuga – čista, bodljikava, parajuća.
Camille Lepage bila je francuska fotoreporterka, sjajna fotoreporterka. Bila je željna znanja i razumijevanja, htjela je shvatiti, obujmiti, promijeniti. Posljednje tri godine izvještavala je iz Sudana, Južnog Sudana i SAR-a. Njene su radove objavljivali vodeći francuski i svjetski časopisi. Uvijek su je privlačili zaboravljeni sukobi, pričala je jednom prilikom u razgovoru za PetaPixel; “Želim da gledatelji osjete kroz što ljudi prolaze. Želim da suosjećaju s njima kao ljudskim bićima, umjesto da na njih gledaju kao na još jednu hrpu Afrikanaca koji pate u bespućima rata negdje na tom ‘crnom kontinetu’. Želim da pomisle: ‘Zašto, pobogu, ti ljudi žive u takvom paklu; zašto ne znamo ništa o tome i zašto nitko ne radi ništa po tom pitanju? Želim da se gledatelji posrame, da ih je stid svojih vlada koje sve to znaju i ništa ne čine kako bi svemu tome došao kraj.”
Camille je bilo jasno kako funkcioniraju mediji i kako važne priče izostaju s naslovnica zato što nisu “naše”, zato što ne privlače oglašivače, zato što se s njima “ne možemo poistovjetiti”, zato što su “daleko”. Nju nije zanimalo francusko i afričko, siromašno i bogato, atraktivno i neatraktivno. Zanimalo ju je ljudsko. Ljudska bol, patnja, želje i snovi, nepravda, izgubljena djetinjstva i mladosti, obzori s kojih je streljana budućnost. To je vidljivo u njenom foto eseju iz Južnog Sudana, Vanishing Youth. Provodila je tada dane s djecom, mladima, koji su proveli djetinjstvo i mladost s puškama u rukama, s mladima koji su bili iskusni ubojice, gonjeni od strane istih takvih. Pitala se kako ti ljudi, koji su vidjeli i počinili strašna djela, mogu izgledati tako nevino? Pitala se gdje je naša krivnja i odgovornost u svemu tome, u toj nevinoj mladeži, u tim iskusnim ubojicama. Paradokse i ironije hvatala je u svojim fotkama najbolje. Nije nudila konačne odgovore, čak nikakve odgovore, samo dodatna pitanja, puno pitanja.
U Sudanu je završila odmah nakon završetka studija. Pratila je odvajanje Južnog Sudana i proces stjecanja nezavisnosti, čudila se kako su malo mediji pokrivali tu priču. Postojalo joj je očito kako mora otići tamo, kako mora napraviti nešto. Bila je to njena novinarska, ali i prije svega – ljudska dužnost. Odlučila je da ne može i ne želi prihvatiti ljudsku tragediju samo zato što s tim ljudima ne dijeli povijest, zastavu, zemlju, krv, kulturu, samo zato što ih ne poznaje i od njihove priče ne može direktno profitirati – što emocionalno, što financijski. Pristala je na pomalo otuđeni život, život u sjeni, sa mnogo knjiga, fotićem i novim pričama i opasnošću svakog svitanja. Zašto? Zato što nije pošteno. Zato što ljudi pate.
Zato što, valjda, postoji ta neka ljudska veza koja prelazi svugdje postavljene granice –nacija, religija, roda, spola, seksualnosti. Zato što postoji dobrota, neracionalna, koju se ne može objasniti, ali i ne bi trebalo objašnjavati. Jer vam ne treba razlog da pomognete nekome – bilo kome, bilo gdje. Camille je to znala i to je i živjela. Nije to prolazilo bez straha, znala je koliko je opasno hodati uokolo, među brojnim paravojskama i nepoznatim ljudima, ali sav taj strah samo svjedoči o njenoj silnoj hrabrosti. Strahu unatoč, išla je dalje. Nastavila je, među marginaliziranima, zbog marginaliziranih.
Mogla je živjeti mirno u Francuskoj, gledati art filmove, piti fina pića, šetati se mrino u suton, najveća briga mogla joj je biti što sutra odjenuti na posao. Umjesto toga, odmah nakon faksa je završila na ratištima i sa svojih je 26 godina ubijena u jednom od brojnih pobunjeničkih sukoba u SAR-u.
Frustriralo ju je često kako većinu medija, ali i čitatelja/ica, ne zanima njen rad. Sumnjala je kako sve čemu se posvetila možda nema smisla, kako možda zapravo ništa ne uspijeva promijeniti. Pričala je o tim crnim momentima, pričala i ostavljala ih iza sebe. Vraćala se na ono glavno izvorište, na onu početnu motivaciju – dati sve od sebe, boriti se, bez obzira na ishod. Biti u mogućnost reći – “napravio/la sam sve što sam mogao/la.” Camille je dala svoj život, svoj posljednji udisaj, ali i svjedočanstvo nade i mogućnost – mogućnost suosjećanja, čiste ljubavi. Ostavila je u svojim djelima naputak za budućnost i sada ga treba vidjeti i čitati pažljivo.
