Tko još nije osjetio vrelinu Španjolske, miris Mediterana, zemlju pod prstima, žar ljubavi, nož u leđima? Tko još nije prošetao dolinom nekonvencionalnosti, zaljuljao se na zelenim granama njenih stabala i dignuo pogled ka zapanjujućem suncu? Nadam se da vas nije mnogo takvih, a ako i je – putovanje koje slijedi to će promijeniti.
Rambla pa’qui, rambla pa’llá, esa es la rumba de Barcelona, zapjevao bi sada Manu Chao.
U Španjolsku sam se zaljubila preko Almodovarovih filmova, pa je posjet Barceloni bio nešto što sam jednostavno trebala učiniti. Melodrama, jedinstven smisao za humor, kompleksna narativa, snažni ženski likovi, jarke boje – prve su asocijacije na Almodovarove filmove. Sve sam to odlučila potražiti u najvećem gradu na Sredozemnom moru. I ne, moje putovanje nije bilo nimalo nalik ekskurzijama u srednjoj školi.
Barcelona je prepuna šarenih, živopisnih ulica u kojima se navečer čuje uplakani zvuk španjolskih gitara. Na trgovima, poput predivne Place Reial, koja se nalazi pet minuta od hostela u kojem sam boravila, jutrom se skupljaju prodavači antikviteta, stripoljupci, bake i djedovi koji prodaju rabljenu odjeću. Rado će pročavrljavati s vama, neovisno o tome hoćete li kupiti nešto ili ne. Izuzetno se ponose svojom Barcelonom, svojom Katalonijom. Primjetit ćete zastave Katalonije na gotovo svakom prozoru, a nerijetki su i natpisi “Ovo nije Španjolska, ovo je Katalonija”. Buntovništvo je način života, a biti drugačiji u Barceloni je zasigurno lakše nego igdje u Hrvatskoj. Oni koji predrasude nose kao stalan modni dodatak trebaju prošetati ulicama Barcelone. Efekt je otprilike isti onome nakon gledanja Almodovarovih filmova. On nas sukobljava sa raznim stereotipima i oni se ruše, nestaju, osjećate samo tupu bol, kao nakon udarca glavom u zid. Pitate se “zar sam zbilja mogao biti tako glup?”
A kada prestanete biti glupi, zabava tek počinje. Šetnja gotičkom četvrti (Barri Gotic), istraživanje njenih krivudavih ulica i predah uz ispijanje sangrie otprilike su slika savršenog dana. U Barceloni ne možete pobjeći (a tko bi i htio) od impresivnih umjetničkih djela, bilo da prošetate Gaudijevim parkom Guell, ili posjetite neke od brojnih muzeja. Kulturno bogatstvo breme je koje Barcelona s oduševljenjem nosi. Gaudi, Miro, Dali, tek su neka od velikih imena čije tragove osjetite svugdje uokolo. Sve to već znate, sve to piše u knjigama, vodičima. Ono što je najvažnije jest da se morate izvaliti na zelenilo jednog od brojnih parkova (parkovi čine deset posto površine grada). Kada ste to učinili, promatrajte ljude u prolazu. Oni su drugačiji, ludi, šareni, vode ih neki drugi bogovi, rade od jedanaest ujutro i žive u noći. Žene su im snažne, vatreno crvene i odlučne, a muškarci nose roza i šljokice.
Kako je već spomenuti Pedro jednom izjavio: “Da, žene su snažnije od nas. Izravnije se suočavaju s problemima i mnogo je zanimljivije raditi priče o njima”. I zbilja, u Barceloni muškarci u potpunosti padaju u sjenu. Žene caruju gradom u kojem je jako teško uspjeti zbog velikog kreativnog potencijala koji privlači i ogromnu konkurenciju. S pogledom u očima koji kao da se sprema osvojiti svijet, žene hodaju svjesne svoje pojave, pršte samopouzdanjem. U malenom parku sam usred bijela dana (mjesec rujan) ugledala ženu kako čita knjigu u toplesu i tangama. Danas vjerovatno nećete vidjeti ženu koja će uraditi isto na Zrinjevcu. Možda hoće, ako se radi o nekom posebnom performansu. Inače bi joj možda vikali da je kurva, a dečkići iz srednje škole bi se hihotali i mobitelom zumirali stražnjicu. Ili bi ju pak neki muškarac koji se upravo popišao kraj stabla i izložio svoj ud čitavom Zagrebu, pogledao mahajući glavom u znak neodobravanja. U Barceloni to nitko ne radi. Ljudi koji prolaze, uopće ju nisu primjetili. A ona, ona prihvaća svoje tijelo (i shvaća kako je više od tog tijela), radi ono što hoće, znajući da zbog toga neće biti osuđena zato što je žena.
Upravo ta tolerantnost, ta ekspresivnost, apsolutno oduševljava. Na tržnicama sam naišla na stručnjakinje za ribu, mesarice (u Barceloni i Kataloniji uopće nema mesara, žene rade taj posao), kovačice. U noćima provedenim na Orwellovom trgu (inače poznat kao Placa del Tripi, opravdano) razgovarala sam s lokalnim ljudima upravo o nadasve impresivnim ženama. I zbilja, to su bili neki od najugodnijih razgovora na mojim putovanjima. Jer, za snažnu, odrješitu, samostalnu, borbenu ženu u Barceloni nitko neće reći da je “kao muškarac”, “muškobanjasta” i sl. Ne. Ona je žena. Da, i žene mogu biti takve. Ne postoje isključivo “muške” karakteristike. Muškarci imaju penis, a žene vaginu. Keep it simple, rekli bi Ameri.
Sve boje Barcelone zasigurno ću još otkrivati u budućnosti. A u ime emancipacije, sutra ću se popišati usred bijela dana u centru Zagreba.
