Bila sam uvjerena da vlastitu kćer odgajam tako da propitkuje norme – sve dok me nije iznenadila neočekivanim pitanjem.
Upravo smo bile na odlasku kada me iznenadila pitanjem. Moja mlađa kći i ja smo kasnile (po običaju) i jurile kako ne bismo zakasnileu školu. Na nogama sam bila od ranih jutarnjih sati (po običaju!), pogrbljena nad računalom izrađujući dnevni raspored, dok se u pozadini odvijao uobičajeni jutarnji obiteljski cirkus. I baš kad smo navlačile kapute, dok je ona vješala ruksak na rame, a ja nabrzinu ispijala posljednje gutljaje čaja, pogledala me i rekla: ‟Da tata više zarađuje, ti ne bi radila, jelda?ˮ. Mojoj kćerki je 10 godina. Njena mama-feministkinja čitavo je desetljeće provela suprotstavljajući se dominantnoj paradigmi, a ona ispali ovakvo pitanje.
Moja djeca me oduvijek znaju kao zaposlenu mamu. Imam tu sreću da radim od kuće, što znači da sam dovoljno fleksibilna da ih mogu pokupiti iz škole, voziti ih doktoru a katkad se i volonterski uključitiu razredne aktivnosti. No moja djeca imaju i oca kojem (ponešto tradicionalniji) posao ostavlja dovoljno vremena da im se posveti; tatu koji uklanja koricu s njihovih sendviča i briše im noseve s jednakom smirenošću kao i njihova majka. Imaju i baku koja se u trenutku odlaska u mirovinu nalazila na drugoj najvažnijojpoziciji u svojoj tvrtki. Svoje roditelje nikada nisu čuli da se žale na svoje poslove ili priželjkuju drugačije radne uvjete. A ipak – eto mog djeteta kako govori upravo o tome.
Dok smo zajedno stajale kraj vrata, pitala sam se što bi moglo biti uzrokom pitanja moje kćeri. Treba li kriviti gledanje Moderne obitelji, serije koja se već godinama neupitno oslanja na premisu da mame ne rade? Ili je možda riječ o zavisti zbog svih onih mama koje su uvijek spremne pomoći i koje se toliko angažiraju u njezinoj školi, dežurajući za vrijeme odmora i vodeći izvanškolske aktivnosti? Nisam se mogla dovinuti odgovoru, a nisam imala niti vremena pomnije o tome razmišljati. Stoga sam joj jednostavno rekla istinu: ‟Ne, dušoˮ, odgovorila sam. ‟Ja volim svoj posao. Moj posao mi je važan. Želim raditiˮ. Pogledala me u čudu i upitala: ‟Zašto?ˮ. ‟Želim da budeš ponosna na meneˮ, rekla sam joj toga jutra. ‟A posao je način da to i postignemˮ.
Naravno, ima dana kada gubim vrijeme na živopisne e-poruke od kakvog ‟trolaˮ ili se prepustim kratkotrajnim maštarijama o dobitku na lutriji. Nema sumnje da radim kako bih prehranila svoju djecu i osigurala im krov nad glavom, te da uživam uzbudljive privilegije kao što su zdravstveno osiguranje koje bi bez mog prihoda nestalo. Također, radim zato što je posao (uz izuzetak nekoliko zastrašujućih razdoblja nezaposlenosti) konstanta u mom životu još otkako sam kao trinaestogodišnjakinja čuvala djecu. Posao me definira, baš kao što me i majčinstvo definira: toga se ne sramim, niti se zbog toga ispričavam.
Ne zanima me kako pojedine obitelji usklađuju posao, vrijeme, novac i djecu. Ako vi i vaši imate sistem koji svakom/oj članu/ici vaše obiteljske jedinice donosi maksimalno zadovoljstvo – svaka čast, kapa dolje. Ono što me uznemiruje jest spoznaja da je moja kći nekako došla na ideju da rad nije optimalna situacija za majke, odnosno, da one same ne bi izabrale rad da im ne treba novac. Ono što mi smeta jest dominantan javni diskurs koji govori o tri tipa zaposlenih majki: za početak, tu su žene zaslijepljene ambicijom, sebične vještice koje zanemaruju svoju djecu (one su vrlo, vrlo popularna meta na Facebooku). Zatim imamo siromašne mame koje su u financijskom smislu stjerane u kut. One bi, naravno, najradije ostale kod kuće s djecom, ali, što se može – ekonomska situacija ne ostavlja im previše izbora. Naposljetku tu su i bogatašice koje prtljaju s poslovima, žene čiji supruzi dobro zarađuju, ali koja su posljednje dvije godine provele radeći na svojim blogovima ili vlastitim linijama ručnih torbica, ili pak neodređeno spominju da se bave ‟savjetovanjemˮ. One nemaju, ne trebaju, a čini se, zapravo i ne žele posao, no ponašaju se kao da njihovi hobiji čine karijeru – glavno dane zasjenjuju njihove supruge ili djecu.
Moja prijateljica, novinarka i pjevačica Celeste, kaže: ‟Trebale bismo misliti da su djeca najvažnija stvar u našim životima. Ali djeca su i najbolja i najgora stvar koja se nekome može dogoditi. I ja sam nečije dijete, a taj netko želio je da moj život bude značajan i ispunjavajuć na kojoj god razini poželim, da realiziram vlastite potencijale, a ne samo da se razmnožavam (koliko god i to bilo važno). Ako želim ostati kod kuće – super. Ali ako je ono što me ispunjava važan posao izvan kuće, onda moja obitelj može biti ponosna što me pripremila na to. I ja sama učim svoje dijete da bude neovisno, kao što je mene učila moja majkaˮ. Na kraju dodaje: ‟Ne raditi nikada nije bila opcijaˮ. Moja prijateljica Fiona kaže: ‟Volim svoj posao, usprkos tome što je često pogrešno shvaćen, i usprkos tome što znam da biti ‘obična učiteljica likovnog’ ne znači bogznašto ostatku svijetu. Zahvalna sam što imam taj izbor, jerpostoje i oni kojima takve mogućnosti… jednostavno nisu dostupne. Želim da moji sinovi budu svjesnih tih problema i razviju određen pogled na svijet kako bi se, kad odrastu, mogli zalagati za mogućnost izbora za žene koje moraju/žele raditi i imati obitelj; da bi se mogli osjećati ugodno kao očevi koji ostaju kod kuće sa svojom djecom; da bi mogli biti djelom budućnosti koja će možda biti drugačijaˮ.
Za ženske časopise prestala sam pisati onoga dana kada je jedan urednik promijenio izjavu žene o kojoj smo pisali iz ‟Volim svoj posao i volim svoju djecuˮ u ‟Volim svoj posao, ali volim i svoju djecuˮ. Mogla bih do sutra rogoboriti protiv nazivanja majčinstva ‟najtežim poslom na svijetuˮ – kao da roditeljstvo treba mjeriti standardima koji vrijede za karijere, kao da sve što žena čini ili čemu teži gubi na važnosti ako nema djecu. A svaki put kad se neka poznata žena s djecom ispričava za svoj uspjeh ističući da joj je obitelj, naravno, na prvom mjestu, dođe mi da si počupam kosu.
Da vam objasnim kako stvari stoje za mnoge od nas. Nema sumnje da nam je obitelj na prvom mjestu: pitajte većinu majki (ili očeva) što ili tko im je na prvom mjestu, i to je odgovor koji ćete dobiti. Razlika je u tome što se zaposlenim očevima to pitanje rijetko postavlja. Možete se kladiti da radimo kako bismo uzdržavale sebe i svoje obitelji: to je ekonomska stvarnost velike većine nas. No možda će vas iznenaditi podatak da velikoj većini nas samo obavljanje poslova i zarađivanje novca pričinjaju zadovoljstvo. Ovdje nije riječ o prevladavanju prepreka ili o želji da imamo sve – jer, kvragu, tko to uopće ima sve?! Radi se jednostavno o nastojanju da stvorimosvijet u kojem će biti prihvatljivo da ženakaže: ‟Volim svoj posao i volim svoju djecuˮ, a da to ne zvuči jako radikalno. Istina, tako nešto iziskuje poprilično mnogo žongliranja i pomirivanja s nesavršenostima na brojnim poljima. Ali vrijedno je toga! Iako ovog trenutka moram prihvatiti činjenicu da moja kćer to ne razumije, nadam se da jednoga dana hoće.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
