U medijskom progonu feministkinja devedesetih, Rada Borić je bila izdajica koja surađuje sa “srpskim fašističkim agresorom”, lezbijka koja se okomila na zakone prirode, antižena koja degenerativno djeluje na Domovinu i još koješta. Takve su se bujne nakupine epiteta do danas uglavnom raspršile, no profesorica, teoretičarka i aktivistica dosljedna je u onome čime je devedesetih na sebe i navukla gnjev pravovjernih egzorcista: promicanjem ljudskih prava žena i kritiziranjem onih dijelova društva u kojima se ta prava potiru.
Jedna od ključnih osoba ženske scene, Rada Borić je najpoznatija kao voditeljica Centra za ženske studije, autonomne riznice subverzivnog znanja koje je izbjeglo kontaminaciju i filtriranje obrazovnih institucija, a koja 13. veljače slavi svoju 15. godišnjicu. Od ostalih natuknica u impozantnoj biografiji, za izdvojiti je da je radila kao lektorica hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Helsinkiju, na Indiana University i Filozofskom fakultetu u Zagrebu; da je članica Upravnog odbora Europskog ženskog lobija, najveće ženske organizacija u EU koja okuplja više od 2000 ženskih organizacija iz 35 država; da je bila angažirana na zaštiti svjedokinja na sudu u Haagu, da je regionalna koordinatorica V-daya, globalnog pokreta protiv nasilja nad ženama; da joj je dodijeljeno visoko finsko odličje za kulturu, Vitezica reda bijele ruže Finske; da je tijekom rata radila u Centru za žene žrtve rata, i da je autorica zasad jedinog rodnog rječnika, Finsko-hrvatsko-finskog, u koji namjerno nije uvrstila imenicu “koljačica”.
O odnosu na razdoblje prije 20, 30 godina, je li se hrvatsko društvo razvilo, stagniralo ili možda i degeneriralo u pogledu poštovanja ženskih ljudskih prava, u pogledu feminizma, u tretmanu žena u medijima i politici?
– Rekla bih da se prije 30 godina rijetko i govorilo o konceptu ženskih ljudskih prava, da su tek 90-te iznjedrile snažnije promicanje ženskih ljudskih prava, zahvaljujući ponajprije ženskim udrugama, ali zahvaljujući i svjetskom ženskom pokretu, posebice nakon Pekinga i Pekinške platforme za akciju. Tih istih devedesetih dogodila se u Hrvatskoj repatrijarhalizacija koja je ženu vraćala u tradicionalne rodne uloge majki i odgojiteljica, dakle u privatni prostor. Koliko god danas govorile o dijelom “neosviještenoj ravopravnosti”, žene su iz socijalizma naslijedile prava: rad izvan kuće, pristup obrazovanju i sudjelovanju u društvenom životu. Devedesetih, žene nisu bile voljne odreći se tih osvojenih prava. Tranzicija je žene prve pokosila s tržišta rada, a naše obrazovanje je i dalje prepuno stereotipa o ženama ili su žene posve isključene iz obrazovnih kurikuluma. Naši mediji također tretiraju žene pod utjecajem globalnih medijskih slika: 90 posto sadržaja o ženama i za žene reducirano je na konzumerizam, ljepota je probitačnija od uspješne karijere poduzetnice ili znanstvenice. Perpetuiranje strereotipa prevladava u medijskoj slici žena, čini se da je manje važno što premijerka radi nego što ona nosi na sebi.
No, sigurno pomaka u poštovanju prava žena ima, ponajprije se to vidi u tome kako je cijela zajednica promijenila odnos prema muškom nasilju nad ženama. Dok se još prije 20 godina nasilje smatralo “osobnim problemom”, danas je društvo senzibiliziranije na problem, a ponajprije zahvaljujući upornom radu ženskih organizacija, ali i medijima i institucijama.
Kakva je priroda feminizma u Hrvatskoj danas? Koji su njegovi najvitalniji dijelovi?
– Kako god da se feminizam percipira danas u Hrvatskoj, valja govoriti o pluralizmu feminizama, o feminizmu kao teorijskom promišljanju rodnih odnosa i feminizmu kao praksi mijenjanja patrijarhalnih obrazaca. Dakle, prepletu feminističkih teorija i aktivizma. Mislim da je danas feministička misao izuzetno vitalna, posebice u promicanju ženskostudijskih programa kakve provodi Centar za ženske studije, a zasluga je feminističkih teoretičarki kao što je to na primjer Biljana Kašić na Kulturalnim studijima u Rijeci ili kolegice na Odsjeku za komparativnu književnost ili znanstvenice Instituta za etnologiju i folklor da su feminističke teorije konačno dobile mjesto koje im odavno pripada i u visokoškolskom obrazovanju i istraživanjima.
Što je s aktivizmom?
– Sudjelovanje u izgradnji civilnoga društva u Hrvatskoj često predvode žene. Kao što u svijetu civilne pokrete vode žene. Za to ima nekoliko mogućih odgovora, no svakako možemo govoriti o drukčijem odnosu prema zajednici, vrsti feminističke brige za druge i drukčije. Vitalan je i “savez” teorije i aktivizma, to jest mnoge su od nas aktivistkinje, a aktivistkinje koriste feminističke uvide u svojim aktivnostima.
Sve se manje mladih žena deklarira feministkinjama, štoviše, većina ih nikako ne želi biti tako okarakterizirana, kao da je riječ o nečemu ponižavajućem i nedostojnom. Zašto?
– Feminizam, čak i sama riječ, izaziva zazor, što je posve apsurdno ako se prisjetimo da je još 20-ih prošloga stoljeća Marija Jurić Zagorka osnovala društvo Hrvatska žena u čijem je statutu kao legitimna djelatnost bio upisan feminizam. Ipak, ne bih rekla da se sve manje mladih žena deklarira feministkinjama. Mlade žene, polaznice obrazovnog programa Centra za ženske studije, ističu da njihove prijateljice ili poznanice smatraju da je feminizam za njih već sve odradio, da mogu, a dokazuju da mogu, “sve kao i dečki”, da se ne trebaju deklarirati feministkinjama, već živjeti svoj autentični život, što je jedan od postulata feminizma. No, nisu pritom svjesne prijetnji da osvojena prava lako mogu, možemo izgubiti, da nam ih nitko nije poklonio, da iza tih prava stoje godine ženskog aktivizma, borbe koja je utemeljena u feminičkoj misli. Razlog je i da ne poznaju žensku povijest, jer se ta povijest ne uči. A mediji, oni isti koji promiču stereotipe o ženama, promiču i “politiku” o tome da je feminizam “svoje odradio”.
Mlade žene to prihvaćaju dok same ne osjete diskriminaciju, bilo da se radi o seksualnom uznemiravanju na sveučilištu ili pak diskriminaciji pri zapošljavanju. No, nije niti važno da se neka deklarira feministkinjom, važno je da zna zagovarati ljudska prava žena. Mene osobno veseli da je sve više mladih muškaraca koji se deklariraju feministima, i to je važno.
Ured za ravnopravnost spolova i Pravobraniteljica učinili su ponešto u prevenciji raspačavanja rodnih predrasuda i stereotipa, međutim, i dalje su mediji rasadnici primitivnih, opsesivno patrijarhalnih prikaza žena. Kako ispravljati krive Drine?
– I Ured za ravnopravnost spolova i Pravobraniteljica rade na promicanju rodne ranopravnosti “u okviru svojih ovlasti”, pa tako i oko prevencije rodnih predrasuda, no to nije dovoljno. Prevencija rodnih stereotipa mora zaživjeti u društvu, mora otpočeti u obitelji ravnomjernom podjelom poslova, u vrtićima nestereotipiziranom podjelom, na primjer, uloga u igrama, u osnovnoj školi, u cjelokuponom obrazovnom sustavu, njegovu programu i provoditeljima/icama. U medijima je sve više novinarki, pa i urednica, što zasigurno govori o potplaćenosti profesije, pa me tim više čudi što su mediji slijepi na predrasude. Čak, rekla bih, kao da podcjenjuju svoje čitatelje i čitateljice servirajući im ženska tijela kao garnirung ozbiljnim temama. Do kada? Možda se treba dogoditi “pobuna na brodu Hrvatska” i možda čitatelji i čitateljice počnu odbijati kupovati novine, ili proizvode (jer tu su i reklame) koji stereotipiziraju žene i vrijeđaju ih. Dakako, da bismo to postigli, pravi je lijek u obrazovanju, obrazovanju kao cjeloživotnom učenju, jer nikada nije kasno naučiti da nema niti demokracije niti napretka bez ravnopravnosti žena i muškaraca. A možda bi, za početak, za urednike i urednice koji promoviraju seksizam trebalo izmisliti sramne godišnje nagrade, na primjer Nagradu za urednika/icu godine koji ne poštuje ravnopravnost spolova.
Koliko su muškarci u Hrvatskoj osviješteni po pitanju ravnopravnosti? Jesu li muškarci u Hrvatskoj počeli prihvaćati odgovornost za nasilje nad ženama?
– Nije jednostavno prihvatiti odgovornost, kao kolektivnu odgovornost, za nasilje nad ženama. No, muškarci bi trebali razumjeti prirodu muškog nasilja nad ženama, spoznati što nasilje znači za svaku ženu. No, o tome se također ne govori izvan feminističkih krugova, pa tako mnogi muškarci perpetuiraju tobožnja znanja o tome, manje-više na razini “sama je to tražila”, a ne žele se suočiti s činjenicama da su muškarci počinitelji nasilja, da trebaju, po mogućnosti, i odreagirati na njega. U svijetu postoji pokret muškaraca protiv nasilja nad ženama, začet u Kanadi, poznat pod nazivom Bijela vrpca. Muškarci su preuzeli odgovornost za nasilje i reagiraju na njega. Muškarci u Hrvatskoj će reći da su za ravnopravnost spolova, ali se velika većina neće založiti i izložiti da se ona i ostvari u svojoj punini. Feminizam, nažalost, vide kao prijetnju podjeli moći koja je njima u korist i ne žele razumjeti da je tek ravnopravna podjela moći pravi zalog rodnoj ravnopravnosti.
Dugo smo kukale nad činjenicom da ženski studiji nisu dio visokoobrazovnih institucija. Međutim, s vremenom se pokazalo da i to ima svoje prednosti.
– Kako Centar za ženske studije provodi izvaninstitucionalni ženskostudijski program, godinama smo zagovarale ulazak ženskostudijskih programa na sveučilište kako bi rodna perspektiva prožela cjelokupni obrazovni sustav i ponudila posebne dodiplomske i poslijediplomske programe. Sad smo privremeno odustale od zagovaranja – djelomično stoga što smo vidjele da nema političke volje da se ženski, odnosno rodni studiji uvedu na sveučilište, ali i stoga što nam se i visokoškolski sustav, bez obzira na “bolonjski eksperiment” čini tromim, nepropusnim za nova znanja i metodologije, ukratko, posve neadekvatnim za današnji trenutak. Kako je još četrdesetih napisala Virginia Woolf, nama treba sveučilište koje dnevno propituje znanje, koje je kreativno i slobodoumno, a to sigurno nije ovo naše sveučilište. S druge strane, uspjele smo, posredno, zahvaljući suradnicama koje su predavale u našim obrazovnim programima, okupiti velik broj predavačica koje danas i na fakultetima promiču feminističku epistemologiju, od Ive Grgić, Renate Jambrešić Kirin, Tatjane Jukić, Lade Čale Feldman, Andree Zlatar, Nadežde Čačinovič, Ankice Čakardić ili već spomenute Biljane Kašić, jedne od osnivačica Centra za ženske studije – i odgojiti brojne mlade stručnjakinje koje feminističku teoriju i metodologiju koriste u svome radu. Prednost je, dakako, što smo sačuvale autonomiju, što programe kreiramo same, što smo predane onome što radimo. I dnevno to propitujemo.
Autorica ste rodnog rječnika, prvog Finsko-hrvatsko-finskog rječnika. Što mislite o izradi i drugih rodnih rječnika, na primjer, poslovnog rječnika? Bi li nas to, kao društvo, oplemenilo?
– Doista, kad danas razmišljam o svome Finsko-hrvatsko-finskom rječniku, čini mi se da se nikad ne bih prihvatila rada na njemu da sam znala kako je to složen posao… Ipak, danas sam ponosna da je to prvi rodni rječnik, da sam uspjela uključiti u njega i svoja znanja iz feminističke lingvistike, pritom uživala svaku imenicu muškoga roda ženski “oroditi”, makar je to udvostručilo moj posao. Mislim da bi, dobro si predložila, možda poslovni rječnik trebao biti upravo prvi koji poštuje oba roda, budući da se u njemu posebice navode zanimanja. Ne znam bi li nas to oplemenilo, možda bi nas, dugoročno, naučilo uzajamnom poštovanju, ali bi sigurno bio kamenčić u mozaiku poštovanja rodne ravnopravnosti.
Kad smo kod “orođavanja” imenica, mnogima ide na živce označavanje roda imenica pomoću kosih crta. Vi pak smatrate da je to nužno.
– Ima nekoliko mogućnosti da se pokaže da razumijemo što nam jezik čini. Korištenje kose crte stvara problem kad se radi o kongruenciji, slaganju riječi u rečenici. Lako je kosu crtu staviti u oglas kad se traži radno mjesto, na primjer, prevoditelj/ica. Ali, kad treba napisati: prevoditelj/ica koji/a… – onda to čini stvari složenijima. Ali, važno je onda bar jednom navesti mogućnost i navesti da kad pišemo u muškom rodu (a ja ne prihvaćam da je muški rod generički jer nas sve ne predstavlja), želimo da čitatelji/ice znaju da ne izostavljamo ženski rod. Dakle, stvar je u tome da valja posvijestiti ono što radimo, odnosno, ono što nama radi jezik.
Izrazito ste kritični prema utjecaju Crkve na politiku i društvo uopće. Hoće li priključenje EU zauzdati taj pritisak?
– Kritična sam prema utjecaju Crkve kad se ona kao institucija nameće kao “mjera svih stvari” pa tako zadire u ljudska prava žena, na primjer reproduktivna prava. Jednako tako kritična sam kad, izvan sustava obrazovanja, autonomno kreira programe vjeronauka koji se neupitno uvode u obrazovni sustav, a tim programima promiče stavove koji ne uvažavaju propitivanje i kritičko razmišljanje. Dokle god državne institucije i tijela odgovaraju za programe koji se provode u obrazovanju, Crkva ne može biti privilegirana.
Teško je reći što će ulazak u EU promijeniti. Ono što unesemo kao vrednote, pa tako i sekularizam, može se osnažiti. Prateći posljednja događanja, na primjer, u Francuskoj, čini se da se možda sekularna država neće uvježbavati samo na drukčijima. S druge strane, neke katoličke zemlje, članice EU, učinile su zanimljive iskorake, primjerice oko istospolnih zajednica. Voljela bih da nešto od toga i mi preslikamo.
Ulazak u EU neće nam donijeti rodnu ravnopravnost ?
Članica ste Upravnog odbora Europskog ženskog lobija. Mnoge i mnogi se nadaju da će nam priključenje EU-u donijeti rodnu ravnopravnost koju si sami nismo kadri osigurati. Jesu li ta očekivanja ipak pomalo naivna?
– Ulazak u EU neće nam donijeti rodnu ravnopravnost i bilo bi naivno to očekivati. Iskustvo nam govori da žene ništa nisu dobile na poklon, pa nam neće ni rodna ravnopravnost doći sama po sebi. Istinska rodna ravnopravnost ne postoji niti u EU, jer i u EU kao nadnacionalnoj zajednici sudjeluju njezine pojedinačne članice svaka sa svojom “prtljagom” diskriminacije žena. Europski ženski lobi kao europska ženska mreža zagovara jedinstvene europske direktive, na primjer onu o nasilju nad ženama, kako bi se nacionalna zakonodavstva ujednačila prema najboljim standardima i praksama, na primjer onim u Skandinaviji, a ljudska prava u Europi bila jednaka za sve žene i muškarce. A to je dugotrajan i mukotrpan proces.
