Gledam naslovnicu časopisa New Yorker i mislim si – malo sutra! Molio bih dobre ljude iz New Yorkera da mi dojave gdje to mogu naći park kojim su zavladali cool tateki, a mame se osjećaju maltene kao uljezi? Možda u nekom crtiću? U stvarnom svijetu sigurno ne!
Već tri godine sam tata na porodiljnom dopustu i još uvijek se osjećam kao osmo svjetsko čudo. Prema popisu stanovništva iz 2010. godine, u SAD-u je 154 000 očeva na porodiljnom. 154 000?? Nije bogznakako velik broj. S tolikim ljudstvom ne bismo mogli osvojiti ni Lihtenštajn – zaista mislite da vladamo parkovima?!
Da se ne bismo krivo razumjeli – ja se doista nemam pravo previše žaliti. Ipak sam ja jedan bijeli muškarac iz srednje klase (također sam i gay, no ostavimo to zasad po strani), dakle pripadnik povelike grupe koja već stoljećima vodi prilično lagodan život. Usprkos tom svom privilegiranom položaju, istovremeno sam član manjine i svakodnevno se suočavam s osobitim oblikom diskriminacije. Radi se o – diskriminaciji očeva.
Sve je više tata na porodiljnom, očeva koji ostaju kod kuće i brinu o djeci, no čini se da društvo to ne registrira. I dalje nas se tretira kao roditelje drugog reda, kao šalu ili kuriozitet. Nije lako biti tata – evo i zašto:
1. Roditelj = mama
U jezičnom smo pogledu postali/e izrazito rodno osjetljivi/e: umjesto policajca imamo policajca/ku, umjesto službenika – službenika/cu i sl. No, kad je riječ o roditeljstvu, sve je u znaku mame. Filmovi za mame, tečajevi Mama i ja, Ratovi mama, zumba za mame… Kao da je riječ na ‘m’ sinonim za riječ ‘roditelj’. Kad su djeca u pitanju, recite zbogom rodnoj ravnopravnosti!
Priznajem da nisam pogledao niti jedan ‘film za mame’ (uglavnom zato što ni ja ni moji klinci nismo obožavatelji Katherine Heigl!); jednom sam se, doduše, uspio s klincima ubaciti u jedan od Mama i ja tečajeva. Mnogo je grupa za roditelje u koje muškarci uopće nemaju pristup. OK, kužim – žene ne žele razgovarati o dojenju pred muškarcima. No dok čekamo da broj očeva koji ostaju kod kuće naraste do te mjere da ćemo moći održavati vlastite grupe, kome bismo se trebali obratiti za pomoć, podršku i informacije o roditeljstvu?
Drage dame, vjerujete da nam nije cilj buljiti vam u sise (govorim i u ime heteroseksualnih očeva). I vi i mi smo tamo zbog klinaca – budite dobre i primite nas u svoje redove!
2. TV program
Ako ste ikada uključili televizor u vrijeme između početka nastave i kraja radnog vremena, znate da će svatko s osrednjom količinom testosterona u sustavu teško pronaći nešto za sebe. Dnevni TV program beskonačan je niz informativno-zabavnih emisija prepunih liječnika/ca, sudaca/sutkinja i inih individua koje sjede na barskim stolcima i srču kavicu. Znate o čemu govorim, beskrajne emisije s riječcom The u naslovu: The View (Pogled), The Talk (Razgovor), The Chew (doslovno žvakanje; također mozganje, razmišljanje) – ne šalim se, doista postoji emisija koja se zove The Chew (da nisam toliko zaljubljen u svoju djecu, već i to bi bio dovoljan razlog da ih pošaljem u vrtić i vratim se na posao!).
Ne kažem da muškarci ne mogu uživati u takvim emisija, ili da žene to ne bi trebale činiti – samo želim reći da je dnevni televizijski program usmjeren na vrlo specifičan segment populacije i da ja osobno nisam dio tog segmenta. Čini se da nitko nije u manjoj mjeri svjestan egzistencije tata na porodiljnom od oglašivača. Bacite pogled na blokove reklama u gore nabrojanim emisijama i odmah će vam biti jasno o čemu pričam (kako bi bilo da tu i tamo vidimo frajera kako briše prašinu s polica ili pere suđe??).
3. Problem prljavih pelena
Razlika između mama i tata najočitija je u javnim WC-ima. Previše je restorana, kafića, šoping centara i drugih javnih mjesta gdje se stolove za presvlačenje beba može naći samo u ženskim WC-ima. To nije samo očit primjer diskriminacije očeva već i seksizam. Tko kaže da je brisanje guza isključivo ženski posao? Ako tate ne mijenjaju pelene svojim klincima – trebali bi!
Nebrojeno sam puta ispred ženskog WC-a čekao da se prostorija isprazni pa da mogu šmugnuti unutra i brže-bolje djetetu promijeniti pelenu. Ili bih dijete presvukao na podu muškog WC-a, ili se čak vraćao u auto i tamo mijenjao pelene. Ništa me ne veseli više od obiteljskih WC-a jer znam da su dobro opremljeni i namijenjeni i mamama i tatama.
Znam da mnogi manji restorani, kafići, trgovine i sl. jednostavno nemaju dovoljno prostora za još jedan WC, no javna mjesta orijentirana na obitelji morala bi imati stolove za presvlačenje i u muškim WC-ima. U protivnom, moji klinci i ja potražit ćemo drugo mjesto za klopu.
4. Osuđujući pogledi u parku
Kad smo u parku, svojoj djeci ne visim za vratom, no pomno ih promatram u svakom trenutku jer strahujem od: a) ozljeda i b) perverznjaka. Svi znamo da javne površine prepune klinaca privlače pedofile – no kako li samo izgledam ja dok tako stojim sam, očiju uprtih u klince koji se igraju? Tako je, kao odvratni perverznjak.
Pitajte bilo kojeg tatu, svi će vam potvrditi – u svijetu mama, svaki je muškarac ljigavac i perverznjak dok se ne dokaže drugačije.
Tate na porodiljnom često savršeno odgovaraju profilu perverznjaka: sredovječni muškarci, neobrijani i umorna izgleda, odjeveni u staru, hranom zamrljanu odjeću. Provodimo mnogo vremena na igralištima i u prodavaonicama igračaka. Ako nas opazite u trenutku kada nas naši klinci ne potežu za nogavice i ne žicaju neku slasticu, mogli biste pomisliti da smo u izvidnici.
Surfajući u potrazi za podacima za ovaj tekst, naišao sam na priču stanovitog Daddy Dialectica, koji je doživio krajnje poniženje: jedna žena ga je otvoreno zatražila da napusti park jer je pretpostavila da je pedofil. On sam napravio je mini-istraživanje i otkrio da su takve situacije češće nego što je to uopće mogao zamisliti. Osjećam se kao pravi srećković što mi se tako nešto nije dogodilo. Kad me netko pogleda kao da sam perverznjak, nastojim što prije uspostaviti kontakt sa svojim klincima, kako bih okolini dao do znanja da sam im tata. To, naravno, pali samo u situacijama kada vas vaši klinci podrže. Jednom prilikom moja je kćer počela plakati i vrištati nasred trgovine; kad sam je pokušao smiriti, viknula je: Gdje je moja mama? Lako mi se moglo dogoditi da netko pozove osiguranje. Hvala, klinci!
5. Mame se drže skupa
Mislio sam da su moji dani društvene izolacije završili s danom mature, no to je bilo prije nego što sam pokušao razgovarati s mamama na porodiljnom dopustu. Gdje se mame okupljaju, tatama je zabranjen ulaz.
Ovo je jedino područje gdje gay očevi imaju prednost: kad doznaju da sam gay, mame postaju prijateljski nastrojene prema meni. Možda strahuju da su svi očevi koji ostaju kod kuće sa svojom djecom zapravo razaratelji obitelji á la Patrick Wilson u filmu Mala djeca (Little Children, 2006.). Rekao bih da je stvarni razlog mnogo dublji i mračniji.
Većina žena jednostavno ne poštuje muškarce koji ostaju kod kuće s djecom. Vide drugu ženu koja odgajaju svoju djecu i pomisle – OK, ona je tradicionalistkinja ili postmoderna feministica koja želi dokazati da joj nije potrebna karijera da bi bila snažna žena. To, curo!
No kad vide muškarca koji odgaja djecu pomisle – OK, on je lijenčina. U glavi im je slika njegove sirote supruge koja se ubija od posla dok on vrluda po kući u japankama ili se izležava na kauču i jede čips.
6. ‘Tate pojma nemaju’ klišej
Kad smo Drew i ja istraživali koje mogućnosti nam se nude kao roditeljima, pomoć smo potražili u savjetovalištu. Naša savjetnica se pokazala kao divna osoba, izuzetno pametna, puna podrške i naravno, dobrih savjeta. No nakon što su se klinci rodili, pojadao sam joj se kako ih je ponekad teško smiriti kad počnu plakati. Ona je samo slegnula ramenima i rekla: To je tako kad si frajer. Bio sam izvan sebe od šoka, no ubrzo sam shvatio da većina ljudi razmišlja na taj način – Ah, jadni tip, sam s klincima. Sigurno ne zna ni gdje mu je glava.
E, pa hvala lijepa, sasvim se dobro snalazim. Svim dobronamjernim neznancima i neznankama – zadržite svoje savjete za sebe: svoje ću klince zaribati na svoj način! Treba reći i da mame redovito dobivaju svu silu savjeta koje nisu tražile i koji ih vjerojatno podjednako živciraju. Možda je upravo ovo područje u kojem očevi sustižu majke brže nego što bi željeli.
***
Znam da diskriminacija očeva nije najgori oblik diskriminacije koji postoji. Nitko nas ne prisiljava da sjedimo u stražnjem djelu autobusa, niti nam oduzima pravo glasa. Nemojte me krivo shvatiti – ja sigurno neću voditi marš na Washington, niti se prometnuti u Malcolma X očinstva. Uglavnom si samo želim dati malo oduška. S vremena na vrijeme, i očevi to smiju, zar ne?
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
