Sve više žena iz Hrvatske i Poljske putuje u druge zemlje kako bi dobile medicinsku skrb na koju imaju pravo u svojim zemljama – odnosno kako bi prekinule trudnoću.
“To što sam morala prekinuti drugu trudnoću, bilo je jako tužno”, rekla je Anna [pseudonim zbog zaštite privatnosti] iz Varšave (39).
Bila je u 10. tjednu trudnoće i liječnici su joj savjetovali da napravi test za kromosomske poremećaje koji je otkrio Downov sindrom. “Rezultat je glasio – vjerojatnost 100%”, kaže Anna .
Anna prema poljskom zakonu ima pravo na legalan prekid trudnoće, no uvjet je da joj liječnik napiše uputnicu/preporuku.
“Mnogi nisu htjeli”, kaže Anna, “bilo zbog priziva savjesti ili zato što jednostavno nisu htjeli upasti u neprilike. Mogla sam ići od bolnice do bolnice, pritom prelaziti prepreke kao što su rastrgani fetusi, nadajući se da će se netko nada mnom sažaliti. Nadajući se da mi medicinsko osoblje neće reći da misle kako sam ubojica. Nisam mogla zamisliti da prolazim kroz to”, rekla je. “Otišla sam u Njemačku, u mali grad blizu granice. U čekaonici je bilo deset žena, mnogo mladih djevojaka, ali i žena mojih godina. Sve Poljakinje. Postupak je trajao 15 minuta. Fizički je nastupilo olakšanje, ali mentalno sam bila slomljena. Ne zbog ikakvog osjećaja krivnje – to je bila samo tuga i očaj”.
U Poljskoj je pobačaj zabranjen od 1993. osim u slučajevima ugroze života majke, kao posljedice kaznenog djela, kao što je silovanje, ili zbog fetalnog oštećenja. No, sve više žena slijedi Annin primjer odlaskom iz Poljske u druge zemlje.
Prema Federation for Women and Family Planning (Federa), 2010. je oko 15 posto pobačaja napravljeno u inozemstvu. No, danas predsjednica tog NGO-a, Krystyna Kacpura, procjenjuje da se samo 20 posto pobačaja napravi u Poljskoj. Destinacije su Ukrajina, Austrija, Njemačka, Belgija, UK i Slovačka. Za Poljakinje je druga opcija kupiti abortivnu pilulu iz inozemstva, što je nezakonito.
U Berlinu je 2015. osnovana organizacija Cioia Basia kako bi pomogla Poljakinjama oko dostupnosti pobačaja u njemačkoj prijestolnici.
“Vidimo da dolazi sve više žena koje bi prema zakonu mogle napraviti pobačaj u Poljskoj”, kaže Alex, volonter u Ciocia Basia. “U ovom trenutku, gruba procjena je da se u 10 od 20 slučajeva radi o silovanju ili o malformaciji fetusa”.
Iz Hrvatske u Sloveniju: prelazak granice zbog pobačaja
U mirnom slovenskom gradiću Brežice, u blizini hrvatske granice, nalazi se najmanja bolnica u državi. Svakoga tjedna žene iz Hrvatske zovu bolnicu zbog pobačaja. Broj se stalno povećava. 2018. bilo je 54 zahtjeva, a samo u prva tri mjeseca 2019. – 25 zahtjeva. Mnoge žene dolaze iz Zagreba koji je udaljen samo 32 km.
Ruta takvog “pobačajnog turizma” se promijenila. Nataša Kocnar, voditeljica odjela ginekologije u bolnici u Brežicama, kaže da kada je bila dijete 1970-ih, žene su zbog abortusa dolazile iz Njemačke u Hrvatsku koja je tada bila dio Jugoslavije. Gotovo sve žene u Brežice dolaze zbog pobačaja – to uključuje dvije pilule koje moraju uzeti u roku od 48 sati, što zahtijeva dva dolaska.
Glavni razlog zbog kojeg žene putuju u Sloveniju je taj što većina medicinskog osoblja u Hrvatskoj odbija raditi prekid trudnoće.
Od 2003. liječnicima u Hrvatskoj je dopušteno da ne obavljaju pobačaje, a broj se povećava. Do 2018., 59 posto zdravstvenih radnika_ca u bolnicama odbija raditi ovaj postupak – to je 4 posto više u odnosu na 2014. prema izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
Sanja Cesar, aktivistkinja u NGO-u CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, kaže da “60 posto ginekologa_inja koristi tzv. priziv savjesti… što smanjuje dostupnost pobačaja, a žene će i dalje putovati u druge zemlje”.
Situacija je slična u Poljskoj. Otkada je konzervativna stranka PiS došla na vlast 2015. godine, mnogi liječnici su potpisali klauzulu o prizivu savjesti. Prema izvještaju Federe, sada je samo 10 posto bolnica/klinika (otprilike 40 od 400) dužno osigurati postupak prekida trudnoće.
“Postoje čitave regije u kojima je pobačaj potpuno nedostupan”, kaže Kapcura. “Bolnice i državne institucije ne bi smjele koristiti priziv savjesti – to je nezakonito, no nikoga nije briga”.
Ginekoliginja/opstretičarka iza Varšave Barbara Antoniak nam je rekla zašto odbija raditi pobačaje pod bilo kojim uvjetima. “Ne radim pobačaje, jer ne ubijam živa bića”, kaže Antoniak. Kada pacijentica ima pravo na legalan pobačaj, Antoniak kaže da razgovara sa ženom i pokušava joj pomoći da se nosi s tom situacijom. “Ako dijete umre spontano to će biti spontano, a ne od naše ruke”, dodaje.
I Hrvatska i Poljska su većinski katoličke zemlje. Prema popisu stanovništva iz 2011. tako se izjašnjava oko 86 posto stanovnika Hrvatske i 87,5 posto stanovnika Poljske.
U obe zemlje religijski orijentirane grupacije nastoje promijeniti zakon. U Poljskoj je 2016. utjecajna “pro-life” organizacija Ordo Iuris pripremila nacrt zakonodavne inicijative o jednakoj pravnoj zaštiti djece prije i poslije rođenja. S 400 000 potpisa tražili su zabranu pobačaja.
Nakon masovnih prosvjeda, zakon nije prošao, kao ni slična inicijativa iz 2018. koja je tražila zabranu pobačaja i u slučaju oštećenja ploda.
Početkom ove godine je i u Hrvatskoj otvoren institut Ordo Iuris, što je učvrstilo veze između ove dvije katoličke zemlje. Ordo Iuris nam je u izjavi rekao da ne postoje financijske transakcije između ove dvije organizacije. No “misije” ove dvije institucije su slične. “Naši stručnjaci dijele stručna znanja, iskustva i know-how s kolegama iz Hrvatske”, pišu u izjavi.
U Hrvatskoj je Vlada osnovala savjetodavnu skupinu koja bi trebala istražiti zakone u drugim EU zemljama, kao korak prema izmjeni sadašnjeg zakona koji datira od 1978. godine. Sanja Cesar (CESI) kaže da ukoliko Hrvatska usvoji progresivan zakon o prekidu trudnoće, “postoji mogućnost da će ultra-konzervativne grupacije pokušati organizirati referendum o pobačaju”.
Svećenik koji djeluje na Sveučilištu u Zagrebu Damir Stojić kaže da je Hrvatska “pro-life nacija”. Tvrdi da bi u slučaju javnog glasanja o ovoj temi najvjerojatnije prevladala njegova stajališta. “Većina ljudi bi bila pro-life”, kaže, “no ne žele nikome oduzeti pravo na pobačaj.”
***
Lina Vdovii i Michael Bird pišu za The Black Sea newsite i autori su prethodnog članka u ovoj seriji Why 60 Romanian hospitals are refusing abortions (Zašto ruminjske bolnice odbijaju raditi pobačaje).
Blaž Zgaga je slovenski istraživački novinar, koautor trilogije “V imenu države” (“U ime države”) o tajniom oružju koje se krijumčarilo na Balkanu tijekom oružanoh sukoba 1990-ih. Danas piše za hrvatski medij Nacional, te za projekte EIC-a (European Investigative Collaborations).
Istraživanju se pridružila i Katarzyna Wezyk.
Istraživanje i reportažu je potporom omogućio Journalism Fund.
Duža verzija reportaže vezano uz Hrvatsku dostupna je u Nacionalu (“Why are women from Croatia going to Slovenia for abortions?”).
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
