Rani počeci
Emmeline Pankhurst (Goulden; 15. srpnja 1858. – 14. lipnja 1928.), engleska politička aktivistkinja i liderica britanskog sufražetskog pokreta, koji je ženama pribavio pravo na glasovanje, rođena je u Manchesteru u predgrađu Moss Side-a. Iako rođena 15. srpnja, zbog osjećaja povezanosti s padom Bastilje i ulogom ženskih revolucionarki u tom ključnom povijesnom događaju, Pankhurst je tvrdoglavo vjerovala da se njezin datum rođenja poklapa s velikim događajem te da “pada” na 14. srpnja.
Pankhurst je odrasla u Manchesteru u politički aktivnoj obitelji Goulden koja je i svoju djecu uključivala u društveni aktivizam. Upravo se kroz zanimanje svojih roditelja za ženski sufražetski pokret Pankhurst pobliže upoznala s ovim pitanjem. U 14. godini u društvu majke prisustvovala je svom prvom javnom skupu o ženskom pravu na glasovanje, nakon kojega je, kako kaže, napustila skup “kao svjesna i potvrđena sufražetkinja”.
Unatoč svojim naprednim stavovima te podršci koju su pružali ženskim sufražetskim idejama njezini su roditelji, kada su u pitanju bile njihove kćeri, i dalje održavali konzervativnu sliku žene čija je glavna životna uloga uređivanje doma i udovoljavanje suprugovim željama. Pankhurst se prisjeća kako je, pretvarajući se da spava jedne večeri, svog oca čula kako govori “Šteta što se nije rodila kao dječak”(“What a pity she wasn’t born a lad”). Unatoč tome, Pankhurst je ustrajala na daljnjem školovanju te je polazila École Normale de Neuilly u Parizu.
Osnivanje W.S.P.U.-a – radikalnošću do ostvarenja jednakih prava
1878. godine udaje se za Richarda Pankhursta, odvjetnika poznatog po podržavanju ženskog prava na glasovanje te autora Akta o imovini udanih žena 1870. i 1882. koji je omogućavao ženama da u svom vlasništvu zadrže imovinu stečenu prije i poslije braka.; u sljedećih deset godina imali su petero djece. Richard je čvrsto podržavao njezine aktivnosti izvan doma te je uskoro i sam postao angažiran u Women’s Franchise League, organizaciji u javnosti doživljenoj kao radikalnoj zbog zagovaranja jednakih prava za žene po pitanju razvoda i nasljedstva. Taj radikalizam je i bio glavni razlog odlaska pojedinih članova.
{slika}
Nakon muževe smrti 1898., o kojoj je doznala iz novina na putu za Englesku (u koju je požurila zbog muževa telegrama o teškom zdravstvenom stanju), Pankhurst je osnovala Women’s Social and Political Union, sufražetsku organizaciju posvećenu “djelima, a ne riječima”. Razočarana “jakim” obećanjima i slabim pomacima, jedinu je mogućnost počela uviđati u okretanju militantnoj taktici. S tom je mišlju 10. listopada 1903. godine i osnovala navedenu organizaciju čijim su članom mogle postati samo žene, a čiji su temeljni napori bili usmjereni k osvajanju prava na glas. Organizacija, poznata po aktivnostima koje su redovito uključivale razbijanje prozora i upućivanje uvreda policijskim službenicima, uskoro u britanskoj javnosti dospijeva na loš glas.
Pankhurst, njezine tri kćeri, također aktivne u organizaciji W.S.P.U., te ostale aktivistice konstantno su bile osuđivane na zatvorsku kaznu, gdje su provodile štrajkove glađu kako bi sebi i ostalim zatvorenicama osigurale bolje uvjete. Za Pankhurst, zatvorska je kazna predstavljala način za medijsku promociju ciljeva organizacije. Tokom suđenja 1908. godine izjavila je: “Mi nismo tu da kršimo zakon, mi smo tu da ga stvaramo.” Potaknuta poznatim štrajkovima glađu sufražetkinja koji su nakon 1909. postali uobičajen izraz njihove pobune, vlada je 1913. usvojila akt poznat pod imenom Miš i mačka: zatvorenice bi bile puštene na slobodu gdje bi pridobile natrag snagu, kako bi onda bile ponovno zatvorene.
{slika}
Nakon što je 1907. godine prodala svoj dom u Manchesteru, Pankhurst je vrijeme provodila putujući i održavajući strastvene govore o pravima žena diljem Velike Britanije i SAD-a. Jedan od najpoznatijih govora pod imenom Sloboda ili smrt održala je u Connecticutu 1913. godine.
Nakon što je najstarija kćer Christabel preuzela kormilo W.S.P.U.-a, antagonizam između skupine i vlade narastao je. S vremenom je palež postao uobičajena taktika među članicama organizacije, a umjerenije organizacije istupale su protiv obitelji Pankhurst. 1913. godine nekoliko je značajnih članica napustilo W.S.P.U., među njima i Emmelineine kćeri Adela i Sylvia. Obiteljski razdor više nikad nije bio u potpunosti prebrođen.
Zaokret nakon I. svjetskog rata
S dolaskom I. velikog rata na svjetsku scenu, Emmeline i Christabel Pankhurst zaustavljaju radikalni sufražetski aktivizam kako bi pružile potporu britanskoj vladi u borbi protiv njemačke opasnosti. Pozivale su žene na pružanje pomoći industrijskoj proizvodnji, a mlade su muškarce ohrabrivale za borbu. Sylvia i Adela nisu dijelile isti entuzijazam prema ratu. Njihov pacifizam ostat će kamen spoticanja u odnosu s njihovom majkom sve do njezine smrti.
1918. Representation of the People Act osigurao je ženama u dobi iznad 30 godina pravo na glasovanje. Pankhurst je transformirala W.S.P.U. mašineriju u Žensku stranku koja se posvetila promoviranju ženskih prava u javnom životu. U starijoj dobi postala je zabrinuta boljševizmom kojeg je doživljavala kao svojevrsnu prijetnju te je, nezadovoljna političkim alternativama, postala članica Konzervativne stranke.
Umrla je 1928. godine, samo nekoliko tjedana nakon usvajanja akta Representation of the People Act o jednakim glasačkim pravima za sve, a dvije godine kasnije odana joj je počast podizanjem kipa u poznatom londonskom parku Victoria Tower Gardens.
Mnoge su sufražetkinje zamjerale Emmeline Pankhurst na militantnoj taktici, smatrajući je kontraproduktivnom. Ipak, snaga koju je Emmeline Pankhurst ne jednom pokazala u svojoj strastvenoj borbi za ženska prava ne može biti zanemarena, kao ni istinitost onoga što je izjavila o radikalnosti načina na koji je provodila tu borbu: “Militantnost muškaraca kroz protekla je stoljeća natopila svijet krvlju. Militantnost žena nije naudila nijednom ljudskom životu osim životima onih koji su vodili bitku pravednosti”.
