Moj identitet je višeaspektan i intersekcionalan, i pretpostavljam da se većina vas koji/e čitate ovo osjećate isto tako.
Kao feministkinji u Sjedinjenim Državama, koja je rođena u stranoj zemlji i nije bjelkinja, teško mi je unutar feminizma pronaći grupu u kojoj se osjećam u potpunosti dobro.
Ja sam latino-feministkinja koja nije rođena u SAD-u i koja se bavi zagovaranjem povećanja broja žena u STEM-područjima, tako da istovremeno pripadam brojnim kategorijama.
Intersekcionalna, Hispanka, afričkog porijekla, crnkinja, STEM-ist/kinja, nebjelkinja – zbog svih tih termina osjećam uzbuđenje. U svim tim kategorijama osjećam se “doma”– a istovremeno kao strankinja. Zbog toga sam prisvojila transnacionalni feminizam kao identifikator i način života.
Pa, što je to onda transnacionalni feminizam?
Transnacionalni/e feministi/kinja istražuju probleme iz globalne perspektive uzimajući u obzir kako se ta pitanja prožimaju s našim životnim iskustvima u SAD-u.
Fokusiramo se na nacionalne (uključujući i rasu i etnicitet), spolne, rodne i klasne intersekcije unutar konteksta suvremenog imperijalizma i kolonijalizma.
Većina ljudi razmišlja o imperijalizmu i kolonijalizmu kao o pojmovima koji pripadaju prošlosti, no u transnacionalno-feminističkom promišljanju često koristimo te termine zato što živimo s njihovim posljedicama.
Važno je da kao feministi/kinje razumijemo različite povijesne događaje koji su doveli do toga kako je oblikovan naš suvremeni svijet.
Nasilno prisvajanje zemalja u kojima živi crno i smeđe stanovništvo od strane moćnih carstava (koja su većinom bila europska) – dovelo je do ekploatacije naših resursa i porobljavanja naših ljudi. Za neke od nas, to je značilo gubitak kulture, jezika i naslijeđa.
Za mnoge, početak je bio čuveno putovanje Kristofora Kolumba 1492., no za brojne druge započelo je ranije i nastavilo se kroz mnogo duže razdoblje (vidi Afrika i Bliski Istok).
Zapadni feminizam, koji je uglavnom zasnovan na liberalnoj misli, prenaglašava rodne uloge kao jedini razlog opresije žena.
Radeći u strukturama mainstream društva, liberalne feministkinje i feministi žele postići politički i društveni napredak integracijom žena na pozicije moći, asimilirajući ih tako u patrijarhalne i eurocentrične standarde vodstva i ravnopravnosti.
Razumljivo je da takva feministička filozofija privlači bjelkinje u razvijenim zemljama (koje se ne moraju nositi s intersekcionalnim opresijama kolonijalizma i imperijalizma), no ova vrsta feminizma ne uzima u obzir načine na koje su opresirane nebjelkinje po rasnoj i klasnoj osnovi.
Osim toga, ne-zapadnjakinje su često prikazane kao opresirane i pasivne. To se očituje u načinu na koji mainstream mediji prikazuju pokrivene žene kako bi ukazali na nedostatak slobode istovremeno ignorirajući da prekrivanje lica može biti čin otpora zbog političkih reprezentacija, kao što je to slučaj sa zapatistima i zapatistkinjama.
Ujedinjeni smo u jednu homogenu geupu bez povijesnog, političkog ili geografskog konteksta.
Grupe poput zapatista/kinja, Women Living Under Muslim Laws i AF3IRM i pišu drugačiju priču od one priče o takozvanim “ženama Trećega svijeta”. Te organizacije rade na direktnom revolucionarnom djelovanju i podizanju svijesti kako bi pomogle ženama u njihovim sadašnjim životnim stilovima, a istovremeno se bore protiv političkih problema koja ih opresiraju.
To se razlikuje od zapadne feminističke borbe.
Dok zapadni feminizam prenaglašava zajedničke probleme žena diljem svijeta, transnacionalni feminizam prepoznaje nejednakosti kod različitih grupa žena, tako da je to u bîti niz feminizama koji se bave konkretnim pojedinačnim problemima, a ne jednoznačan pokret.
To predstavlja ključni aspekt feminizma za transnacionalne žene koje nisu bjelkinje stoga što, premda se sve možemo identificirati kao žene, načini na koje na nas utječu globalni problemi nije uvijek isti.
I što je još važnije, pozicije privilegiranosti i/ili obespravljenosti mogu se promijeniti ovisno o zemljopisnoj lokaciji.
Ove razlike su ključne za postizanje solidarnosti unutar feminizma koji ne isključuje iskustva marginaliziranih skupina. Zbog toga, transnacionalne feministkinje i feministi uvijek uzimaju u obzir globalni utjecaj pitanja koje zagovaraju.
Jedan od načina je borba za ukidanje hipermilitarizacije našega društva.
U Sjedinjenim Američkim Državama, jedan od načina na koji (primarno) ne-bijelci postižu financijsku nezavisnost i ekonomske prednosti je taj da se pridruže vojsci.
No podržavanje vojske također znači da smo okrenuli leđa ljudima (prvenstveno ženama) na Filipinima, u Afganistanu, Iraku i mnogim drugim zemljama koji/e trpe američko i/ili europsko vojno nasilje.
Nije moguće biti solidaran s narodima koji žive pod američkom vojnom okupacijom i istovremeno promovirati strukture moći koje dopuštaju da se to događa.
Zbog toga transnacionalni/e feministi/kinje imaju za cilj ukinuti društvene konstrukte koji koriste ljude koji nisu bjelci/bjelkinje u borbi protiv njihovih ljudi, a iz svojih imperijalističkih motiva pod krinkom oslobođenja.
Mi vidimo oslobođenje kao nešto što mora doći iznutra – iz vlastitih zajednica i naroda – ne kao nešto što nam “poklonili” ljudi koji imaju moć.
(Bilješka: pročitajte ovaj esej koji je napisala iračka autorica Nadje Al-Ali u kojemu govori o rodnom nasilju koje podržava američki imperijalizam u kontekstu rodnog nasilja nad iračkim ženama kojemu su izložene unutar vlastitog naroda).
Kako promičemo uspjeh ne-bijelih ljudi u SAD-u i dekonstuiramo opresivne režime diljem svijeta?
Transnacionalne feminističke organizacije opskrbljuju ne-bijele ljude alternativnim resursima tako da ne misle da je pridruživanje vojsci jedini izbor za njihov ekonomski dobitak.
Transnacionalni/e feministi/kinje također propituju oblike zagovaranja koje prakticiraju zapadni/e feministi/kinje u promicanju seksualnog oslobođenja žena.
To ne znači da transnacionalni/e feministi/kinje ne vjeruju u seksualnu autonomiju žena, već da razmatraju kontekst u kojemu se traži da izlažemo naša tijela kao i u koje svrhe.
Seksualno oslobođenje je zajedničko pitanje svih feministkinja. Bez obzira držimo li se tradicionalnih vrijednosti ili ne, čvrsto vjerujemo da su naša tijela prvenstveno naša i da bismo trebale moći činiti s njima ono što mi želimo.
No za razliku od uobičajenog zapadnjačkog zagovaranja seksualnog oslobođenja, transnacionalne nebjelkinje smatraju da je seksualno oslobođenje šire od slobodnog izlaganja naših tijela; tu se radi i o sigurnom prakticiranju naših religija, običaja i ideologija bez prijetnje uznemiravanjem ili diskriminacijom.
Osim toga, kada su žrtve seksualnog trgovanja većinom nebjelkinje koje žive u ranjivim uvjetima, moramo se zapitati o predrasudama i privilegijama koje imaju oni/e koji organiziraju pokrete koji opisuju seksualno oslobođenje kao neobavezni seks, golotinju i reafirmaciju riječi koje nas nastavljaju povrijeđivati i marginalizirati nas – npr. “kurva”.
I premda organizacije poput FEMEN-a mogu pomoći u diskreditiranju slut shaminga one troše veliku količinu vremena zahtijevajući od žena da se otkriju (umjesto da postave nebjelkinje rođene u drugim zemaljama na čelne pozicije kao bi pomogle u stvaranju inkluzivnijih strategija u samom pokretu).
Seksualni turizam i “vojna prostitucija” preplavljuju zemlje u razvoju, posebno one koje imaju povijest koloniziranih zemalja.
Ako se ne ukinu nejednakosti koje su uspostavljene tijekom američke i europske kolonijalističke povijesti genocida i porobljavanja, one će i dalje utjecati na pojedince s obzirom na njihovu etničku ili rasnu pripadnost, dodatno pogoršano seksizmom.
Transnacionalni/e feministi/kinje vjeruju da kako bismo postigle/i istinsku seksualnu slobodu najprije trebamo dekonstruirati sustave zbog kojih je seksualna eksploatacija svakodnevno iskustvo brojnih žena diljem svijeta.
Na primjer, umjesto da govorimo ženama da odbace pokrivala ili da nose mini-suknje kako bi nam pokazale da su seksualno slobodne, trebali bismo iz podržati u njihovim izborima – bez obzira uključuje li to ili ne seksualiziranu odjeću ili ponašanje – te se boriti za ukidanje društvenih konstrukata koji dopuštaju da žene budu obilježene na osnovi njihove odjeće.
Prava radnica u domaćinstvu i useljenička prava također zauzimaju istaknuto mjesto u transnacionalnom feminističkom aktivizmu.
Transnacionalne nebjelkinje koje žive u SAD-u predstavljaju najveći dio kućnih pomoćnica/radnica: 46% ih je rođeno u drugoj zemlji, a 25% ih nema državljanstvo.
I premda je zapadni feminizam svjestan da je zaštita kućnih radnica feminističko pitanje, mnogi/e propuštaju uočiti vezu između imigracijskih reformi, radničkih prava i rodnog nasilja diljem svijeta. Uvijek se tu radi o rasnim i klasnim nejednakostima, i jedno se ne može riješiti neovisno o drugom.
Transnacionalne feminističke organizacije osiguravaju da se uoče potrebe i onih marginaliziranih unutar manjinskih skupina. Upravo to radi Sylvia Rivera Law Project (SRLP) koji pruža pravne usluge trans-imigrantima.
Važno je podržati useljeničke zajednice. ali i boriti se protiv američkih kapitalističkih težnji u razvijenim zemljama zbog kojih je imigracija nužnost, a ne izbor.
Biti feminist/kinja znači biti antikapitalist/kinja, antiimperijalist/kinja i antipatrijarhalan/na zbog toga što ti sustavi funkcioniraju udruženo u stvaranju nejednakosti i održavanja statusa quo.
Kao Amerikanki, jako mi je stalo do američkih politika i načina na koje one utječu na žene u ovoj zemlji.
Kao Latinoamerikanki iz Dominikanske Republike, moje misli se uvijek obraćaju ženama u mojoj domovini i drugim latinoameričkim zemljama.
Kao žena koja je rođena u drugoj državi, razmišljam o načinu na koji globalni problemi utječu na marginalizirane žene u drugim dijelovima svijeta. I kao osoba koja govori strani jezik, pitam se kako moj aktivizam i pisanje prevesti onima kojima je to najpotrebnije.
Moj feminizam transcendira granice zato što to čini i moj identitet.
Ja sam transnacionalna. U svom feminizmu, kako bih utjecala, moram se boriti protiv zemalja koje postavljaju granice; u suprotnom, sistemska opresija nikada neće nestati.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
