Mjesto žena u modernoj državi
Malezija je razvijena država. Arhitektura Kuala Lumpura s vrtoglavo visokim neboderima koji kombiniraju stilove raznolikih muslimanskih zemalja sa suvremenim tendencijama zapadnih zemalja doista čini njihov horizont daleko zanimljivijim od europskih. Ova ideja ‘moderniziranog islama’ nominalna je državna politika društvenog razvoja. U državnoj službi pronaći ćete žene, muslimanke na mnogobrojnim vodećim pozicijama, a navodno i sačinjavaju 47% ukupne radne snage. Država aktivno provodi mjere za uključivanje ženskog stanovništva u javne sfere društva.
Uzimajući u obzir da se radi o rapidnim društvenim promjenama koje se odvijaju unatrag posljednjih tridesetak godina, postavlja se pitanje kako se izmijenila struktura tradicionalne malezijske obitelji. Drugim riječima, je li povećano sudjelovanje žena u javnoj sferi uzrokovalo određenu preraspodjelu poslova u privatnoj, i kako se ona odigrala?
… i mjesto sluškinja u modernoj obitelji
Odgovor nije toliko očit kao što se može činiti. Kućanstvo i dalje vodi žena. Žena pere odjeću, kuha ručak i ustaje u cik zore da spravi doručak, dok se oni koji zarađuju novac spremaju za posao. Nakon posla, ona će skuhati večeru i oprati suđe. Ako nakon toga bude vremena, sjest će se na tri metra iza gospodara na stolac uza zid i gledati emisiju po njihovom izboru.
Iza ponoći žena u principu spava. Osim ako “bread winner” poželi nešto prigristi prije spavanja. U to slučaju će probuditi ženu da mu nešto spremi.
Sve ove poslove ne izvršava Malezijka – ipak su se toliko modernizirali! – nego se u tu svrhu zapošljava kućna pomoćnica iz Indonezije. Proces povećanja radničkih imigranata iz siromašnijih zemlja u Maleziji započeo je 1980-ih godina, s njezinim vrtoglavim ekonomskim rastom. Indonežanke će biti presretne da se zaposle jer u Indoneziji posla nema – već sada 6 milijuna njezinih državljana radi u inozemstvu, a zaradu šalje obitelji u domovini. Malezijci trebaju jeftine kućne pomoćnice (iako je tamo i dalje uvriježeni naziv ‘sluškinje’), a Indonežani trebaju posao. Svatko je dobio ono što je htio, svi bi trebali biti zadovoljni.
Problem je to što je Malezija već postala ozloglašena po zlostavljanjima stranih kućnih pomoćnica. Pronaći će se slike njihova spaljivanja, udaranja, silovanja, cijeli dijapazon nasilničkog ponašanja. Od niza medijskih izvještaja o takvim incidentima, spomenut ću jedan od recentnijih, koji se zbio su prosincu 2012. godine kada je od neplaćenog prisilnog rada oslobođeno 105 stranih radnica u kućanstvu (od naziva koji je nedavno uveden u engleskom jeziku, ‘domestic worker’), od kojih je njih 95 iz Indonezije. Agencija za zapošljavanje kojoj su platile uslugu osiguravanja posla u malezijskom kućanstvu ih je držala zatočene u zgradi u blizini Kuala Lumpura. Slučajevi fizičkog i seksualnog iskorištavanja i nasilja bili su toliko učestali da je u lipnju 2009. godine indonezijska vlada zabranila ženama odlazak u Maleziju u svrhu rada u kućanstvu. Zabrana je povučena nakon dvije godine kada su ponovno započeli pregovori između vlada obiju zemlja o pravima radnica.
Međutim, dimenzije čitavog problem radnica u kućanstvu u Maleziji ne svode se isključivo na fizičko i seksualno nasilje. Radi se o sustavnom iskorištavaju imigrantskih radnica u domaćinstvu koje se tek u najokrutnijem obliku manifestira kao fizičko nasilje, a posljedica je nedostatka bilo kakve pravne zaštite.
Kućne pomoćnice između privatne i javne sfere
Izostanak regulacije prava radnica u kućanstvu nije posljedica izostanka zaštite općih prava radnika, jer zakoni o tome postoje, nego se radi o specifičnom položaju radnice u kućanstvu koji bismo mogli okarakterizirati kao određeni ‘zakonodavni limb’. Prema izvještaju Međunarodne organizacije rada (ILO) o trenutnim uvjetima i pravima radnika u domaćinstvima iz 2012. godine, u Maleziji radnici i radnice ostaju izvan dosega zakona o općim pravima radnika i radnica. Ovo znači da efektivno nemaju pravno definirano trajanje radnog tjedna, nemaju pravo na slobodan dan i nije im određena minimalna plaća. Iako ovaj problem nije ograničen na Maleziju – rad u domaćinstvu na svjetskoj razni pati od problema nereguliranosti – kada se uspoređuju statusi radnika/ica u domaćinstvu u raznim državama postaje očito da Malezija spada u skupinu zemalja s najgorim uvjetima. Istovremeno, predstavlja značajni faktor u svjetskoj statistici zapošljavajući iznimno veliki broj radnica u kućanstvu, od kojih je većina, što je prema Human Rights Watch otprilike 300.000, iz Indonezije.
{slika}
Kada se prava ne reguliraju, stvaraju se nehumani uvjeti rada i života. Prema ILO, radni dan kućnih pomoćnica traje između 16 i 18 sati, što im ostavlja 8 do 6 sati za spavanje i odmor. Ugovor koji uspostavljaju s poslodavcem je u trajanju od dvije godine, i tijekom tog vremena nemaju pravo na godišnji odmor niti porodiljni dopust, a većina nema nijedan slobodan dan u tjednu. Iako se procjenjuje da im plaća iznosi 400 do 600 malezijskih ringeta mjesečno (700 do 1100 kn), teško je utvrditi koliko točno zarađuju budući da mnogi poslodavci od plaće deduciraju svotu koju platili agenciji za sluškinje. Radi se o tome da između Indonežanke koja traži posao u kućanstvu i poslodavca koji traži kućnu pomoćnicu postoje dvije posredničke instance. Prva je indonezijska agencija za “novačenje” sluškinja, kojoj radno sposobna Indonežanka plaća uslugu pronalaska posla. Druga je malezijska agencija za sluškinje koja kontaktira indonezijske agencija i poslodavcu iz Malezije traži sluškinju u skladu s njegovim zahtjevima. Uslugu indonezijskoj agenciji plaća indonezijska radnica, a malezijskoj u principu poslodavac. Većina njih međutim taj iznos uzima od plaće koju bi trebao dati sluškinji.
Uzimajući u obzir realnu mogućnost fizičkog zlostavljanja i loše radne uvjete, čini se apsurdnim da Indonežanke i dalje žele tamo raditi. Ne samo da nisu obeshrabrene, nego sudeći prema kontinuiranom rastu broja međunarodne migracije zbog posla iz Indonezije, interes se povećava. Uzrok tome jest iznimno niski životni standard u Indoneziji, kao i velika nezaposlenost. Iako je plaća kućnih pomoćnica ispod minimalne plaće propisane za malezijske radnike, i dalje je više od indonezijske minimalne plaće, čime i malezijska vlada opravdava neprimjenjivanje zakona o radu na sluškinje.
Postoji i drugi razlog vezan direktno uz rodni aspekt problema radnica iz Indonezije. Prema istraživanju o iskustvima Indonežanki koje su radile u kućanstvima Saudijske Arabije (koja zajedno s Malezijom čini najpopularnije destinacije među indonezijskim migrantskim radnicama) strah od zlostavljanja prevladan je željom za osamostaljenjem ili poboljšavanjem pozicije unutar vlastite obitelji, što im omogućuje novčani prihod. U tradicionalnim i siromašnijim obiteljima, a većina indonezijskih migrantskih radnica upravo je takvog socijalnog profila, žene su imale manju moć odlučivanja unutar obitelji. Jednom kada su otišle u inozemstvo i počele svojim prihodom uzdržavati obitelj, njihov utjecaj u obiteljskoj zajednici je porastao. Posao i zarada omogućili su im da redefiniraju vlastiti položaj u starim strukturama, bez da nužno napuste zajednicu uz koju su čitav život vezane.
Što se tiče uloge države u zaštiti prava svojih državljana, ona je djelomice kompromitirana njezinom ekonomskom ovisnošću o prihodima radnika i radnica u emigraciji. Indonezijska vlast u nekoliko je navrata pokušala izboriti se za bolje radne uvjete. U tu svrhu sastavljen je prvi “Memorandum of Understanding” i potpisan od predstavnika dviju vlada 2006. godine, koji je, nakon nastavka zlostavljanja radnica, i zabrane indonezijske vlade da stanovnici i stanovnice nastavljaju odlaziti kao radnici u kućanstvu u Maleziju, zamijenjen novim memorandumom u svibnju 2011. godine. Posljednji je memorandum prema strankama trebao značajno doprinijeti poboljšanju položaja radnika i radnica, ali realno ne predstavlja nikakav pomaku u tom smjeru. Njime se opet propušta odrediti iznos minimalne naknade za rad, a slobodni radni dan predviđen ugovorom može se zamijeniti naknadom za prekovremeni rad. Međutim, čak i da su u memorandumu na adekvatan način definirana radnička prava, time se ne bi osigurala njihova zaštita, budući da taj ugovor nije potpuno pravno obvezujući niti za jednu zemlju potpisnicu.
S druge strane, u interesu je malezijske vlasti doći do određenog dogovora budući da nacionalna ekonomija ovisi o stranoj radnoj snazi. Prema nekim izvorima, trenutno je registrirano oko 2 milijuna stranih radnika i radnica, a broj ilegalnih se procjenjuje na dodatnih 1.9 milijuna. Od posebnog je međutim interesa zadržati pritok indonezijske radne snage zato što je upravo ona najjeftinija.
Transformacije spolnog ugovora
Naizgled je problem kršenja prava radnica u kućanstvu svediv pod pitanja općih radničkih prava, i one doista nisu jedini stranci koje rade u lošim uvjetima. U Maleziji su jednako ugroženi i migrantski radnici koji obavljaju teške fizičke poslove. Međutim, izražen je rodni aspekt ne samo u pitanju kućnih pomoćnica nego i u pitanju migrantskog rada na svjetskoj razini. Broj migracija zbog posla u rapidnom je porastu (u posljednjih je sedamnaest godina broj radnika i radnica u emigraciji uvećan za 19 milijuna), a veliki udio u tome sačinjavaju upravo radnice u domaćinstvu. Na prvi se pogled rad u kućanstvu može se činiti kao vrijedna ulazna točka u tržište rada za žene, ali, kako ističe MOR, ” loši uvjeti rada i nedostatna pravna zaštita radnica u domaćinstvu povećava rodnu neravnopravnost”. Kao smo napomenuli, položaj kućnih pomoćnica posebno je ugrožen time što u većini zemalja nije reguliran općim zakonima o radu. Prema tome, iako se može sa sigurnošću tvrditi da su svi radnici zaposleni izvan matične zemlji često nalaze u nezaštićenoj poziciji, radnice u domaćinstvu posebno su ugrožene zbog privatne naravi svog posla. Povijesno gledano, odnos radnica u kućanstvu i njihovih poslodavaca često se temeljio na paternalističkom modelu, umjesto na eksplicitnom ugovoru o zapošljavanju kojim bi se jasno odredila prava i obveze radnika i poslodavca. Kao rezultat toga što u potpunosti ovise o volji poslodavca, nemaju nikakva prava i zbog izolirane naravi posla, navodi se u izvještaju, ove radnice osobito su često žrtve prisilnog rada i zlostavljanja.
Izražena rodna disproporcionalnost u ovom zanimanju može se objasniti otpornošću spolnog ugovora na strukturne promjene. Carole Pateman u Spolnom ugovoru (2000) tvrdi da je osnutak moderne države obilježilo ne samo sklapanje društvenog ugovora kojim su svi ljudi (muškarci) stekli status punopravnog pojedinca države, nego i spolnog ugovora kojim je definiran položaj žena. One nisu tek smještene u privatnu sferu, jer bi to značilo da se iz nje jednostavno mogu maknuti. U samoj je strukturi moderne države sadržana podjela na privatnu i javnu sferu, a žena je isključena iz ove druge, i osuđena na izvršavanje dužnosti i zadataka unutar prve. Prema tome, nije moguće samo ‘proširiti’ politička prava tako da se ona odnose i na žene, bez da se ne uvedu neke radikalnije promjene na relaciji privatno-javnih odnosa. Dokaz otpornosti patrijarhalne strukture vidimo u očuvanju tradicionalne privatno-javne podjele zahvaljujući prebacivanju funkcije kućanice na drugog pojedinca, koji je opet (kao i nekoć malezijske žene!) deprivilegirana pojedinka – imigrantkinja.
