Ovako planiranje obitelji najčešće izgleda u Indiji: žene u dvadesetima, uglavnom supruge farmera, skupljaju se u zoru na stepenicama lokalne bolnice. Nakon nekoliko sati, stiže kirurg. Nema puno vremena. Zamoli žene da sjednu jedna do druge na podu operacijske sale i zatim u samo nekoliko minuta laparoskopom operira njihove jajovode, osiguravajući da nikada više neće zatrudnjeti.
Desetljećima se Indija oslanjala na žensku sterilizaciju kao na primarni vid kontracepcije, financirajući oko četiri milijuna zahvata podvezivanja jajovoda godišnje, odnosno više od ikoje druge zemlje. Ove će godine vlada premijera Narendre Modija napraviti velik korak k modernizaciji ovoga sistema, uvodeći besplatne kontracepcijske injekcije u javne zdravstvene ustanove. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje njihovo korištenje bez ograničenja za sve žene u fertilnoj dobi.
Međunarodne organizacije, uključujući Agenciju za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država i Fondaciju Bill & Melinda Gates, su dugo zagovarale nove opcije kontracepcije, tvrdeći da indijske žene – često iscrpljene, anemične i s visokim rizikom od smrti budući da zatrudnjuju često i s nedovoljnim vremenskim razmakom – hitno trebaju metodu odgađanja ili razmaka između trudnoća.
Broj ljudskih života kojih se ove politike tiču ogroman je i još raste. Indija će uskoro prestići Kinu i postati najmnogoljudnija država na svijetu, a očekuje se da će do 2050. broj stanovnika narasti za 400 milijuna, odnosno više od populacije Sjedinjenih Američkih Država.
Paradoksalno, ovdje u Indiji, najoštriju opoziciju ovim novim kontracepcijskim metodama – na Zapadu nekoć smatranima osnažujućim za žene, koje sada mogu kontrolirati svoju fertilnost – predstavljaju ženske aktivističke grupe koje sumnjaju u sigurnost ovih metoda i vjeruju da ih forsiraju zapadnjačke farmaceutske tvrtke gladne profita. S druge strane, konzervativna stranka Bharatiya Janata premijera Modija prekinula je desetljetni otpor kontracepcijskim injekcijama.
Do promjene je došlo djelomično stoga što je trenutna vlada manje zabrinuta protivljenjem organizacija civilnog društva, od kojih je većina bila bliža prethodnoj vladajućoj stranci Indijskog Nacionalnog Kongresa. Također, poticaj je bio i medicinska katastrofa koja se dogodila 2014. u indijskoj državi Chhattisgarh, gdje je 13 žena umrlo nakon zahvata sterilizacije u vladinom ‘sterilizacijskom kampu’.
Kontracepcijske injekcije dostupne su u Indiji u privatnom zdravstvenom sektoru od 1993. Sada će se postepeno uvesti i u javne ustanove, prvo u odabrane bolnice i medicinske institute, a zatim u zdravstvene ustanove diljem države.
“Želimo biti jako pažljivi”, rekao je C.K.Mishra iz indijskog Ministarstva zdravstva i obiteljske skrbi te dodao: “Ne želimo napraviti niti jedan krivi korak.”
U kontekstu novije indijske povijesti, javno nepovjerenje ne čudi. Naime, 1975. vlada premijerke Indire Gandhi vodila je agresivnu kampanju, ponekad prisiljavajući mlade muškarce bez djece na vazektomiju, kako bi ispunili zacrtane kvote. Provedeno je preko šest milijuna sterilizacija, što je izazvalo širok i snažan protest.
Nakon više od deset godina, kada je Indija počela uzimati u obzir uvođenje kontracepcijskih injekcija u javne ustanove, aktivističke su grupe tražile od Ustavnog suda da zabrani njihovo korištenje, tvrdeći da nisu dokazano sigurne, te da bi mogle biti korištene silom.
Sud je proslijedio slučaj Indijskom tehničkom savjetodavnom odboru za lijekove, koji je 1995. dozvolio uporabu kontracepcijskih injekcija u privatnom sektoru, ali savjetovao da je bolje ne uvoditi ih u javne zdravstvene ustanove. Ova odluka nije dovođena u pitanje idućih 20 godina, dok su kontracepcijske injekcije ušle u široku upotrebu u susjednim Bangladešu, Šri Lanki i Nepalu.
Protivnici tvrde kako je indijska zdravstvena infrastruktura preslaba da bi regulirala korištenje injekcija, monitorirala nuspojave i osiguravala da pacijenti daju informirani pristanak. Indijska vlada ulaže tek nešto više od jedan posto bruto domaćeg proizvoda na javno zdravstvo, u usporedbi s tri posto u Rusiji i Kini, te osam posto u Sjedinjenima Američkim Državama.
Neki protivnici argumentiraju svoj otpor podsjećajući na Ameriku u vrijeme Hladnog rata, kada je kontracepcija, tvrde, korištena u svrhu borbe protiv siromaštva i širenja komunizma obuzdavanjem kroničnog siromaštva. Mohan Rao, profesor društvenih znanosti pri Sveučilištu Jawaharlal Nehru i dugogodišnji protivnik kontracepcijskih injekcija, rekao je da bi indijska vlada uvela ovu metodu mnogo ranije, da nije bilo ženskih organizacija. Dodao je kako su “one imale jasnu sliku toga što je imperijalizam i što imperijalizam čini populacijama iz trećega svijeta.”
Godine 2010. je K. Sujatha Rao, tadašnja članica Ministarstva zdravstva i obiteljske skrbi (u vrijeme vlade na čelu s Indijskim Nacionalnim Kongresom), preporučila ukidanje zabrane kontracepcijskih injekcija. Kratko nakon toga, dala je ostavku te, kako objašnjava, “zbog pritisaka od strane civilnog društva, kada sam otišla, vlada to nije više uopće poticala.”
Atmosfera se promijenila nakon što je Modijeva stranka došla na vlast u svibnju 2014., posebice nakon katastrofe u Chhattisgarhu šest mjeseci kasnije. Prošle su se godine ‘sve zvijezde posložile’, rekla je dr. Jyoti Vajpayee, ginekologinja koja nadzire programe planiranja obitelji u Indiji za Gates Foundation.
“Ova se vlada vratila s velikom podrškom, tako da si mogu dopustiti rizik”, rekla je dr. Jyoti Vajpayee.
Ona i drugi dugo su pokušavali uvjeriti službena tijela da postojeće opcije – muška i ženska sterilizacija, kontracepcijske tablete, dijafragme i kondomi – nisu dovoljne za milijune indijskih žena koje se udaju u kasnim tinejdžerskim godinama i provedu godine iznoseći trudnoću za trudnoćom.
Istraživanja su pokazala da bi se, globalno, 30 posto smrti žena pri porodu i 10 posto smrti novorođenčadi moglo spriječiti kada bi između dvije trudnoće bio vremenski razmak barem dvije godine.
Na sastanku u kolovozu, Indijski tehnički savjetodavni odbor za lijekove zaključio je da bi kontracepcijske injekcije trebale biti uključena u program planiranja obitelji, tvrdeći kako njihovo dvadesetogodišnje korištenje u privatnom sektoru te istraživanja provedena na sličnim lijekovima ukazuju da je njihovo uvođenje u javni zdravstveni sektor sigurno i bez pilot programa.
Usprkos tome, tradicionalne metode neće biti odbačene.
Mnoge žene, koje su doputovale iz svojih sela u sterilizacijski kamp, udaljen oko 90 milja od Delhija, rekle su da su spremne na ‘onu operaciju’ te da cijena od 1.400 rupija (oko 20 američkih dolara) nije igrala ulogu u njihovoj odluci. Nagovorile su ih suradnice kampa koje su ih i dopratile, uglavnom starije žene iz njihovih sela.
Te su žene plaćene 1.000 rupija po pacijentici s jednim djetetom ili dvoje djece koju dovedu na sterilizaciju, ili 240 rupija po pacijentici s troje djece ili više. Priznale su da je bilo otpora prema sterilizaciji, posebice od strane mlađih žena koje bi jednog dana mogle htjeti još djece.
“Moramo im reći mnogo toga da bi ih nagovorile” objasnila je pedesetogodišnja Sudesh Wati.
Mlade žene često poslušaju suradnice kampa.
“Nakon što je ona razgovarala sa mnom, zaključila sam da u današnje vrijeme nitko ne želi više od dvoje djece”, rekla je 35-godišnja Krishna Yadav, pokazujući na ljubaznu sjedokosu ženu koja je stajala u blizini. “Govorila mi je to zadnja dva mjeseca.”
Na pitanje o kontracepcijskim injekcijama, žene su uglavnom izgledale zbunjeno. Nisu nikada čule za njih.
“U svakom slučaju”, tvrdi Lalit Sharma, medicinska sestra koja obučava suradnice kampa koje dovode žene na sterilizaciju, “kada se pojavi nova metoda, žene će je gotovo sigurno prihvatiti. Kakva god metoda bila, ako ju vlada uvede, one slijepo vjeruju”.
Prevela i prilagodila Stephanie Stelko
