U susret Noćnom maršu za Dan žena u ponedjeljak je održana tribina ‘Informiraj se, budi emancipiran/a: Što je zaista Istanbulska konvencija?’, u organizaciji ljudskopravaške organizacije B.a.B.e. i neformalnog feminističkog kolektiva fAKTIV.
Događaj je tematizirao Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koja je predmetom brojnih društvenih prijepora posljednju godinu dana. Na tribini su sudjelovale odvjetnica Ines Bojić ispred udruge B.a.B.e., aktivistkinja Jelena Tešija ispred feminističkog kolektiva fAKTIV te Željka Borić, koja je kroz svoje primjere desetogodišnjih sudskih borbi s domaćim pravosuđem i konačnom presudom u njezinu korist na Europskom sudu za ljudska prava ukazala na manjkavosti aktualnog sustava u suzbijanju i prevenciji nasilja prema ženama.
{slika}
“Dok konzervativne i klerikalne struje manipuliraju sadržajem Konvencije, zastrašujući građane i građanke nepostojećim terminom ‘rodne ideologije’, javnost biva uskraćena za stvarnu svrhu i namjenu ovog dokumenta. Istanbulska konvencija je pravno obvezujući međunarodni instrument kojim se kriminaliziraju djela kao što su tjelesno, psihičko i seksualno nasilje te seksualno uznemiravanje, prisilni brakovi, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilni pobačaji i koji treba štititi žene od svih oblika nasilja, sprečavati progon žena i generalno doprinositi uklanjanju nasilja prema ženama i nasilja u obitelji”, naglasile su organizatorice događaja.
Na tribini je istaknuto kako je ratifikacija Istanbulske konvencije nužna jer danas se zbog prekršajnog kažnjavanja obiteljskog nasilja nerijetko kažnjavaju i žrtva i počinitelj (za remećenje javnog reda i mira), prekršajna kazna često je novčana, a propisane kazne su preniske – minimalna kazna za silovanje je 1 godina, a za spolni odnošaj bez pristanka 6 mjeseci. U Hrvatskoj se izriče 5 puta manje mjera zabrane pristupa nego u Austriji, ne postoji niti jedan ‘rape crisis’ centar, a imamo samo jedan centar za žrtve seksualnog nasilja. Bitno je istaknuti kako nedostaje preko 700 mjesta u skloništima za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Uredi za podršku žrtvama rade na samo 7 županijski sudova u Hrvatskoj, njihova podrška dostupna je tek u slučajevima koji se gone kazneno, većina slučajeva obiteljskog nasilja gone se prekršajno. Hrvatska nema nacionalnu politiku koja bi se bavila svim oblicima nasilja prema ženama, samo za nasilje u obitelji.
“Nasilje prema ženama, odnosno nasilje u obitelji je višeslojan problem. Europska konvencija o ljudskim pravima je kao ustav, a Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji je njezina razrada. Istanbulska konvencija stvara svijest društva o nasilju prema ženama”, istaknula je odvjetnica Bojić.
Tešija je analizirala medijsku sliku nasilja prema ženama (od humorističnih i lifestyle rubrika do konkretnih slučajeva nasilja prema ženama), naglasila ulogu medija u normalizaciji nasilja prema ženama, stvaranju i perpetuiranju tog nasilja. Isto tako se osvrnula na Istanbulsku konvenciju iz aktivističke perspektive, uključujući i analizu zahtjeva Noćnog marša za 8. mart.
Sudionice su ocijenile kako je sustav krhka karika u prevenciji i suzbijanju nasilja prema ženama, te da je neodgovorno za društvo neratificirati Konvenciju u aktualnim društvenim i političkim okolnostima. Uz edukaciju osoba iz sustava (policija, pravosuđe, centri za socijalnu skrb) i osvještavanje šire javnosti, Konvencija osigurava sustav podrške za žrtve nasilja i njihove obitelji.
