Vrlo simboličan datum za događanje na kojemu se raspravlja o pravima na pobačaj: točno 25 godina nakon usvajanja belgijskog zakona koji je dekriminalizirao pravo na pobačaj, Equality Law Clinic (ULB) okupila je stručnjake/inje i istraživače/ice iz Belgije, Francuske, Italije, Hrvatske i SAD-a kako bi razgovarali o sadašnjoj situaciji kada se radi o ovom ključnom ljudskom pravu. Vrlo inspirativna diskusija s dubinskim analizama novijih pravnih slučajeva, političkog konteksta, konzervativnih napada te uspjeha nevladinih organizacija!
Aziza Ahmed, sa Sveučilišta Northeastern (SAD), istaknula je rastući trend u njezinoj zemlji da se u parnicama razmatraju medicinska dokumentacija i specijalistički nalazi koji su zasnovani na konzervativnim stajalištima o posljedicama pobačaja na žensko mentalno zdravlje. U kontekstu individualizma pojavilo se takozvano “pravo na znanje” koje imaju trudnice, podupirući tako strategije aktivista i institucija koji su protiv pobačaja i zahtijevaju da se ženama, prije nego što donesu odluku o svojoj trudnoći, daju liječničke uredbe i selektivne informacije. Ovakva vrsta pristranog savjetovanja već je realnost i u nekim zemljama članicama EU-a.
Lin-li Pan Van de Meulebroeke (Equality Law Clinic) predstavila je situaciju u Belgiji gdje je pobačaj dekriminaliziran kao takav, ali je još uvijek upisan u belgijskom kaznenom zakonu. Kada se radi o pobačaju, sâmo pitanje informiranosti je diskutabilno: u Belgiji pola liječnika u praksi imaju preko 55 godina, a samo jedno sveučilište (ULB) omogućuje edukaciju o pobačaju.
Koordinatorica za javne politike EWL-a Pierrette Pape izložila je sveobuhvatan pregled izazova seksualnim pravima u Europi, uključujući i pravo na pobačaj. Podsjetila je na međunarodni napad na ljudska prava koji je vidljiv u raspravama o ženskim pravima u UN-u, kao što je bila nedavna rasprava Komisije za status žena (Commission on the Status of Women). Zbog mita da je u Europi “ravnopravnost već postignuta”, osiguravanje spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava (SRHR) ne smatra se političkim prioritetom: posljedica toga je da se ne pružaju zdravstvene usluge, da ne postoji strategija koja bi omogućila da one budu dostupne svim ženama, posebno ženama u ranjivim skupinama (kao što su na primjer migrantice ili žene s invaliditetom), da žene imaju na raspolaganju ograničeni broj kontracepcijskih metoda, a javno financiranje ne uspijeva osigurati ravnopravnost u pristupu reproduktivnoj i spolnoj zdravstvenoj skrbi. Mjere štednje imaju štetne posljedice na uživanje reproduktivnih i spolnih ljudskih prava (SRHR) žena i muškaraca: tijekom posljednjih godina države članice EU-a srezale su javno financiranje zdravstva što je dovelo do zatvaranja medicinskih centara i bolnica. Istovremeno, rastuća komodifikacija zdravlja vidljiva je u brojnim zdravstvenim područjima: na primjer na Cipru, gdje je pobačaj protuzakonit, pobačaj je postao privatni biznis; u drugim zemljama, lijekovi protiv bolova ili carski rez za trudnice su postali “mogućnost koja se dodatno plaća”. Osim toga, ultrakonzervativne i religijske grupe razvijaju strategije utjecaja na javno mijenje i javne politike i napadaju ženska prava, LGBTI prava, spolno obrazovanje. Sve veće korištenje prigovora savjesti je vrlo dobar pokazatelj konteksta ranjivosti reproduktivnog i spolnog zdravlja u Europi.
Irene Donadio iz IPPF-EN-a predstavila je uspješnu strategiju u jednom parničkom slučaju koju je vodio IPPF-EN protiv Italije vezanom uz prigovor savjesti, gdje je Europski odbor za socijalna prava (Council of Europe Committee of Social Rights) prepoznao kršenje prava na zdravlje i diskriminaciju od strane Italije.
Lisa Kelly, iz Centra za reproduktivna prava (Center for Reproductive Rights), analizirala je nekoliko slučajeva parnica vezanih uz pravo na pobačaj te je predstavila vrlo zanimljive rezultate o metodama koje koriste sudovi te posljedičnim rizicima diferenciranja tretmana ovisno o kontekstu. Korištenjem pojma “nedužni fetus” kada postoji potreba za pobačajem nakon silovanja, ili isticanjem potrebe da se zaštiti djevojaštvo u slučajevima kada majke traže pomoć za svoje kćeri, sudovi šalju poruke da pobačaj može biti opravdan u pojedinim slučajevima, ali ne i kao univerzalno pravo svih žena.
Amir Hodžić iz CESI-ja u Hrvatskoj predstavio je izvještaj CESI-ja o neokonzervativnim skupinama u Europi i njihovim strategijama, koje biraju pojedina ljudska prava kao svoje ključne bitke: pravo na život (od začeća), pravo na obitelj (isključivo heteroseksualnu s dominantnim muškarcem/ocem) i pravo na religijske slobode. Pozvao je progresivne pokrete da ponovno utvrde vrijednosti i terminologiju.
Pierre-Arnaud Perrouty iz Europske humanističke federacije (European Humanist Federation) imao je komplemetarno izlaganje o ekstremističkim religijskim skupinama u Europi, te je govorio o tome kako koriste iste strategije i političke metode kao i nevladine organizacije koje se bore za ljudska prava kako bi dobili potporu javnosti u kontekstu krize i nedostatka inspirativne vizije budućnosti.
U završnoj diskusiji s publikom istaknuta je važnost jezika, poruka i vrijednosti: na primjer, vrlo je uočljivo da se akteri koji se bore protiv prava na izbor odnosno pobačaj pretvaraju da su “pro-life” (“za-život”) te kako vrednuju dostojanstvo koje je osnovno ljudsko pravo koje brižljivo čuvaju povelje UN-a i svi nacionalni ustavi. Pravo na pobačaj treba shvaćati kao društveno pitanje, koje se tiče svakoga kao pitanje ravnopravnosti, dostojanstva i poštovanja, koje je šire od individualnog izbora. Svi aspekti društva imaju utjecaj na pravo na pobačaj, a nedostatak prava na pobačaj spriječava žene da uživaju svoja druga prava: ekonomsku neovisnost, slobodu od nasilja, pristup obrazovanju i donošenju odluka itd. Demonstracije u Španjolskoj 2014., koje su okupile tisuće ljudi svih starosnih skupina uključujući i muškarce, kao i nedavno učvršćivanje zakona o pobačaju u Francuskoj inspirativni su primjeri društvenih akcija u smjeru shvaćanja prava na pobačaj kao dijela fundamentalnih ljudskih prava u našem zajedničkom društvu.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
