Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
Prije dvije godine proživjela sam prekid veze za koju sam iskreno vjerovala da će potrajati. Nije da mi je to bio prvi prekid u životu, no svakako je bio među najgadnijima. Otada sam promijenila devet seksualnih partnera/ica; s niti jednim/nom od njih nisam bila u ozbiljnijoj vezi. Ne govorim vam ovo zato što vas želim šokirati (iako namjerno naglašavam točan broj partnera/ica jer mislim da je vrijeme da svi skupa prestanemo regirati na način: “Isuse Bože! Srami se broja svojih partnera/ica (koji je premalen / prevelik)!!”). Razlog zbog kojega vam ovo govorim je slijedeći: ja bih doista voljela biti u trajnoj, dugoročnoj, monogamnoj vezi. Tako je, ja sam drolja koja sanja o stabilnoj vezi punoj ljubavi i povjerenja. No tako nešto nije suđeno nama droljama…zar ne? To je, barem, priča koju nam prodaju: ženama koje mijenjaju frajere kao čarape Prava Ljubav nije suđena. Zašto? A tko će ga znati! Možda nam se sa svakim novim partnerom/icom smanjuje broj nekakvih hormona za stvaranje veza ili tako nešto? A možda je promiskuitetno ponašanje jasan znak da nam je samopoštovanje na toliko niskim granama da nas nitko nikada neće moći / htjeti voljeti?
Nije da nisam iskušala i drugu opciju: tamo negdje do trideset-i-neke bila sam (gotovo) 100% monogamna. Nije to bila stvar principa, životne filozofije, etike i slično – u to vrijeme to mi je jednostavno dolazilo samo po sebi. Čak i kada bi se upustila u kakvu ludu avanturu ili spavala s nekime na prvom spoju, na kraju bih s tom istom osobom redovito završila u vezi… a to (vjerujte mi na riječ!) i nije najbolji recept za sreću i blagostanje. Sjećam se jednog naročito gadnog sušnog razdoblja: godinu i pol dana nisam nikoga ni poljubila, a kamoli što drugo. Ukratko, bila sam očajna. I tako, nakon godinu i pol dana najgore apstinencije ikad, izašla sam na spoj s jednom djevojkom i iste večeri završila s njom u krevetu. Bilo nam je sjajno (no dobro, nakon godinu i pol dana i nisam bila previše izbirljiva), no problemi su počeli već idućeg jutra kada se ispostavilo da ona (za razliku od mene) želi nešto više. I što se dogodilo? Da li sam bila iskrena, rekla joj da ne želim biti s njom i lijepo se vratila svom samovanju? Probajte pogoditi… Moj život nakon toga odvijao se prema slijedećoj šabloni: loša veza, depresivno razdoblje nakon prekida, manični izlasci i sumanuta potraga za Pravom Osobom. Čim bih osjetila i najmanji tračak povezanosti s nekime, prionula bih uz njega/nju srcem i dušom jer sam očajnički željela da cijela stvar upali, i da baš ta osoba bude Ona Prava. Jer ako uspijem pronaći Pravu Osobu neću umrijeti sama, očajna i smežurane vagine. A kad bi nešto pošlo po krivu (a nešto uvijek pođe po krivu), bio bi to kraj svijeta. Bila bih potpuno slomljena, uvijek iznova. A onda se dogodilo čudo…
Nikada mi nije palo na pamet da bih mogla pronaći nekoga preko oglasa u novinama ili na Internetu. Naravno da sam ih povremeno čitala, uglavnom iz znatiželje. U nekoliko navrata sam i sama dala oglas, ne zato jer sam zbilja vjerovala da ću nekoga upoznati već čisto zato jer sam željela imati osjećaj da imam kakav-takav izbor (čak su i loše opcije bolje od nikakvih opcija!). I tako dolazimo do tog sudbonosnog trenutka: petak navečer, ja sam kod kuće, depresivna do boli zbog još jednog lošeg prekida. Danima se nisam tuširala ili izašla iz kuće. Pijuckam vino odjevena u prljavu trenirku i stavljam još jedan oglas na Internet, samo zato da mogu čitati odgovore i poruke i samu sebe uvjeravati da me netko ipak želi. A onda mi se javio B. Djelovao je pametno, šarmantno i odraslo. Nakon što smo izmijenili nekoliko poruka pozvao me na piće. Te iste večeri. Na svoje veliko iznenađenje, pristala sam. Narednih sat vremena provela sam dotjerujući se uz zvuke vlastitog unutarnjeg monologa: A što ako je on zapravo manijakalni ubojica? Zatući će me sjekirom. Najbolje da mu se javim i otkažem cijelu stvar! Ne, ne želim otkazati. Intuicija mi govori da je tip u redu. Isuse, rascopat će mi glavu sjekirom… Zašto vam ovo govorim? Jer nije lako biti droljom. Naprotiv, većinu vremena je prilično zastrašujuće. Čitav nas život uče da se bojimo, i taj strah ne nestaje čak ni kada shvatimo tko ga i zašto u nama pobuđuje. A tu su, dakako, i stvarni rizici. Društvo voli kažnjavati drolje. Ponekad ih kažnjavaju i pojedinci, a uvjerena sam da mnogi od njih čitaju male oglase…
Cimerici sam ostavila poruku da me nazove u 23:00 – ako se ne javim, neka zove policiju. A onda sam otišla u kafić gdje smo se trebali sastati. Dosad ste vjerojatno shvatili da tip nije bio manijakalni ubojica. Pijuckali smo vino, čavrljali, a onda me on pozvao k sebi. I opet sam, na svoje preveliko iznenađenje, pristala (doduše, prvo sam ga tražila adresu koju sam zatim dojavila svojoj cimerici, te mu jasno dala do znanja da sam završila tečaj samoobrane). Dragi/e čitatelji/ce, poševila sam se s njim. I to tri puta u jednoj noći. I bilo je genijalno. No na putu kuću, obuzela me nelagoda. Što sam to upravo učinila?! Što bi to trebalo značiti? Što će moji prijatelji reći? Sjedila sam u autu, potpuno paralizirana. Onda sam se popela u stan, uvukla u krevet i utonula u nemiran san. Idućeg sam dana za ručkom nervozno spomenula svoju avanturicu, no strah i nelagodu ubrzo je raspršila bujica oduševljenih pitanja. Ohrabrena, ispričala sam još nekolicini prijatelja i osjetila zlurado zadovoljstvo. Ovo vam govorim jer je i nama droljama potrebna podrška. Svaka žena koja udovoljava svojim nagonima suočena je s prijetnjama i cenzurom, s čitavim zborom osuda i prijekora. Zato nam je potreban netko tko će slušati naše priče i dijeliti našu radost.
I tako, uvjerila sam se u bezrezervnu ljubav i podršku svojih prijatelja, te naučila kako doći do ljubavnika. Napokon sam shvatila ono što su mnogi oko mene već odavno znali: nisam bila spremna za novu vezu. I znate što? To je bilo sasvim uredu. Sada kad sam otkrila da postoje i druge mogućnosti napokon sam mogla prestati pokušavati. Nastavila sam surfati u potrazi za tipovima poput B.-a, ali bez naročitog uspjeha. Gomile odvratnih poruka, flertanje putem e-maila, par neuspjelih spojeva, te svega nekoliko, uglavnom nezanimljivih, ševa. Ali sve to uopće nije bilo važno; postavši droljom dobila sam nešto mnogo vrijednije. Dobila sam vrijeme i prostor za liječenje slomljenog srca, za iscjeljivanje onog djela mene koji je vjerovao da su nakon svih tih propalih veza i moje tijelo i moje potrebe sasvim groteskne. Napokon sam se osjećala moćno i poželjno, preuzela sam kontrolu nad vlastitom željom. Znam da više ne moram birati između loše veze i celibata; ne moram pristati biti u vezi samo zato jer mi je potreban netko tko će zadovoljavati moje seksualne i emocionalne potrebe. Biti droljom nije uvijek ni lijepo ni lako, niti sam ja uvijek osobito dobra u tome. Ne znam je li to stvar navike ili karaktera, no ponekad se želim vezati. To mi se dogodilo s B.-om; nakon mjeseci neobaveznih susreta osjetila sam da želim nešto više. Uslijedile su suze, optužbe… ukratko, cijela je stvar neslavno propala.
I dalje sam u potrazi za partnerima/icama, na Netu ali i šire; bilo je tu i poruka i spojeva i avantura, čak i nešto za što sam mislila da bi moglo postati ozbiljno ali na kraju ništa od toga. Uprizorila sam neke od svojih seksualnih maštarija i naučila da je za neke od njih bolje da i dalje ostanu samo maštarije. Naučila sam kako nedvosmisleno i na fini način odbiti nekoga, ali i cijeniti kada i sama dobijem takvu ´finu´ košaricu. Bildam svoje emocionalne mišiće i vjerujem da ću s vremenom biti jača nego ikad. I dalje želim ljubav. Pardon, Ljubav. Zlatni prsten, obećanje vjernosti, životnog partnera, nekoga tko će biti moj dom… nazovite to kako hoćete. Možda ću to pronaći, ali možda i neću. Ne mogu se praviti da mi nije stalo. Pomaže mi to što sam drolja: to mi daje strpljenja, drži očaj podalje, podsjeća me da nema smisla gubiti vrijeme u očekivanju nekoga ili nečega, već da treba uživati u životu ovdje i sada.
Ne govorim vam ovo jer vjerujem da sam otkrila toplu vodu – sve ovo znale su žene i prije mene. Govorim vam ovo jer mnogo ljudi još uvijek ne shvaća. Ne govorim vam ovo jer smatram da ste i vi drolje ili biste to trebale postati. Pišući ovo izlažem se osudi članova obitelji, kolega, bivših partnera/ica. Mnogi od vas koji ovo čitaju vjerojatno će me osuditi, kritizirati, rugati mi se. Tko zna, možda ovo shvatite i kao poziv da mi dajete savjete ili da mi se upucavate (NEMOJTE!). Sve ovo vam govorim jer još uvijek postoje porote koje smatraju da svaka žena koja iole izgleda kao da bi mogla biti drolja ´sama to traži´. Jer smatram da je važno da svi shvate jednom zasvagda: biti droljom ne znači imati smrtonosnu bolest ili skrenuti na krivi put. To nije trend ili hir ili prolazna faza. To nije nešto što će se prešutno tolerirati samo zato što bi ženama trebalo dopustiti da donose i dobre i “loše” odluke. To je izbor koji bi nam se trebao nuditi jer sadrži oslobađajući, iscjeljujući potencijal. Taj izbor promijenio je moj vlastiti život.
