Slike koje su se pojavile na granicama Europe pružaju novo gledište što znači biti ranjiv, biti muškarac, reći ne ratu i biti izbjeglica.
Tri fotografije izbjegličke krize na granicama Europe posebice snažno su odjeknuli preko naših tableta i TV ekrana kod nas, konzumenata vijesti, izvlačeći iz nas suosjećajne uzdahe i duboku nelagodu.
Prva je moderni prikaz Madone i djeteta: Sirijac Laith Majid čvrsto drži svoje dvoje djece koje je doveo do obale na otok Kos u Grčkoj nakon što se njihov mali brod prevrnuo; njegovo lice je iskrivljeno u grimasu potpunog beznađa, njegova usna ponire preko stisnutih zubiju i suze mu liju niz lice. Fotograf Daniel Ether koji je snimio fotografiju objasnio je na Facebooku da iako on možda “nije najemocionalnija osoba… otac Laith Majid, i njegova reakcija kada je zajedno s obitelji stigao do Grčke još uvijek me tjera na suze.”
Druga i treća fotografija dokumentiraju tragičnu smrt malog sirijskog dječaka, Aylana Kurdija. S licem prema dolje u pijesku, dok plima istovremeno prelazi njegovim malim tijelom, njegova slika proširila se cijelim svijetom: u grafitima u londonskoj podzemnoj željeznici i u pješčanim skulpturama na obalama Indije.
Treća ikonična fotografija krize je ona Aylanova oca, Abdullaha. Stojeći iznad svježe iskopanog groba u svom rodnom gradu Kobaneu drži tijelo svoga sina u bijelom prekrivaču. Muškarac na lijevo pruža svoje ruke kako bi pridržao malo tijelo. Izraz Abdullahova lica sugerira kako bi se mogao srušiti svakog trena od boli, puštajući malog dječaka da padne kroz njegove ruke i drugi put.
Ove fotografije pokrenule su napad na političku savjest Europe i to s rezultatima. Dio zagovara da su upravo te fotografije konačno potaknule odgovor od strane britanskog premijera Davida Camerona koji je posljednjih dana posjetio izbjegličke kampove i ponudio veću pomoć te obećao da će primiti još 20 000 sirijskih izbjeglica u Veliku Britaniju.
Osim toga što fotografije prikazuju Sirijce koji su prisiljeni pobjeći, fotografije pokazuju temeljnu karakteristiku: one prikazuju muškarce. Jer muškarci su protagonisti trenutačne izbjegličke krize. Ove fotografije ne dokumentiraju same činjenice, već su počele tkati novu priču o tome što znači biti ranjiv, biti muškarac i biti izbjeglica.
Militariziranje maskuliniteta
U uobičajenim pričama o ratu žene i djeca su žrtve rata. Povijesne knjige uče nas da dok muškarci ostaju i herojski se bore, žene i djeca bježe. “Žene i djeca prvi!” Uobičajen refren od povijesnog Titanika do moderne flote migrantskih brodova zapaljenih u Mediteranskom moru. Iskustvo muškaraca u ratu i njihova sposobnost da budu žrtve rata – dugo je bila zanemarena u medijima i istraživanju. Posljednjih nekoliko godina međunarodna zajednica počela je priznavati doseg u kojem je seksualno nasilje korišteno kao oružje protiv muškaraca jednako kao i protiv žena, na primjer. U međuvremenu, visoka razina posttraumatskog stresa doživljenog od strane veterana koji su se vratili u SAD i UK iz Afganistana i Iraka kroz prošlo desetljeće dobro je dokumentirana, ali vrlo loše liječena, usprkos tome što je američka vlada potrošila 3 milijarde dolara samo u 2012. na rehabilitaciju. Za mnoge muškarce, bilo one koji su se našli u borbama ili vojnicima na prvoj crti bojišnice, patnja ostaje tabu tema. Slike dvojice očeva opisuju ranjivost koja se rijetko pripisuje muškarcima u vrijeme rata. Zapravo, dominacija slika muškaraca koji pate, na našim ekranima označava novost u načinu na koji se izvještava o ratu. Ovo je nešto što potencijalno moć da radikalno promijeni naše ideje o maskulinitetu i u ratu i u miru.
Bježeći od rata nailaze na rat
Tradicionalnija, militarizirajuća vizija maskuliniteta pojavila se na ekranima kada je izbio sukob između uglavnom muške mađarske granične policije i grupe većinom muških izbjeglica kojima je zabranjen prelazak granice iz Srbije. Muškarce, koje se donedavno tretiralo kao ranjive žrtve mora, brzo se i efikasno pretvorilo u ratoborne borce koji su, samo zbog svog spola, postali sigurnosna prijetnja. Njihovo negodovanje da ih se pusti prijeći granicu dočekano je suzavcem i vodenim topovima. Kako je jedan reporter BBC-ija izjavio, “ovo sliči ratnoj zoni na rubu Europske unije.” Mađarski glasnogovornik na BBC-ju govorio je o “naoružanoj rulji stotine i tisuće ljudi,” a istovremeno je Srbija oštro osudila nasilnu odmazdu i “brutalne postupke” mađarskih vlasti.
Slika me podsjeća na način kako su protestiranje i pobuna u pritvorima dugo bili prikazivani u britanskim medijima: očajni muškarci, koji koriste očajne mjere portretirani su kao anarhistička “prijetnja” kada pokušavaju preživjeti jer su bili prisiljeni pobjeći, a snaga koja se koristi protiv njih je disproporcionalna i nehumana.
{slika}
Čin migriranja, vjeruju, produktivniji je prilog miru nego da ostanu i bore se te time doprinose nasilju. Bijegom nastoje novčano doprinijeti kućanstvu i možda dovesti svoje obitelji u poziciju sigurnosti iz svog izgnanstva. Kao što je reporterka BBC-ija, Lyse Doucet komentirala u nekim od ovih kultura, tradicija je da muškarci prvi odlaze i situiraju se, u međuvremenu šaljući novac kako bi pomogli obiteljima da prežive kod kuće. Prelazak granice veliki je rizik i obitelji pokušavaju rasporediti rizike ravnomjerno. “Koja mi je druga opcija?”, kaže jedan izbjeglica.
Neki, koji su se odlučili protiv militarizma, nastojat će voditi svoju političku borbu u izbjeglištvu. Dobro je zabilježeno kako izbjegličke zajednice mogu imati veliku ulogu u rekonstrukciji i ekonomskom razvitku nakon završetka rata. U izbjeglištvu, izbjeglice su u mogućnosti stvoriti opoziciju prema represivnim faktorima i rade na uspostavi mira kada su na sigurnom. Kao studentica znala sam pratiti stotine Zimbabveanaca prema njihovoj ambasadi u Londonu gdje su iz tjedna u tjedan potpisivali peticiju da se zaustave zvjerstva nad ljudskim pravima zajedno sa svojim saveznicima iz pozicije moći i sigurnosti.
Drugi, poznatiji primjeri uloga izbjeglica u donošenju političkih promjena uključuju otpor nastao u egzilu protiv opresivnog režima u Gvatemali. Vođen od strane dobitnika Nobelove nagrade za mir, Rigobertom Menchuom, izbjeglice su se mobilizirale za mirovnu soluciju u konfliktu i osigurale siguran povratak 100 000 izbjeglica. Isto tako treba upamtiti krucijalnu ulogu eritrejskih izbjeglica u pobjedi nezavisnosti uz pomoć referenduma iz 1993. Znaju da je egzil utočište, ali također i mjesto za novu vrstu borbe i politike; za mirovnu mobilizaciju. Za mnoge izbjeglice odluka da pobjegnu je odluka za borbu bez nasilja.
Kako se boriti protiv ISIL-a? Uistinu, ne znam, ali znam da su Abdullah i Laith htjeli najbolje za svoju djecu i vjerovali da je najbolji način da to postignu nije bio odlazak u rat. Eksplozija nasilja na granici je odgovor na očajničku situaciju. No naše TV kuće, u svojoj opsesiji s “tom grupom muškaraca” trebale bi pokazivati drugačiju sliku.
Prevela i prilagodila Marija Sabolić
