U potpunom mraku i tišini po završetku predstave Aleksandra Zec, autorskog projekta redatelja Olivera Frljića čija se praizvedba održala sinoć u riječkom HKD Teatru, jedino o čemu sam razmišljala tih par minuta prije pljeska publike bilo je: Kakva bi žena danas bila moja vršnjakinja Aleksandra Zec?
Ako nikada niste čuli za Aleksandru Zec ona je bila zagrebačka dvanaestogodišnjakinja koju su u noći sa 7. na 8. prosinac 1991. oteli i na Sljemenu ubili pripadnici pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova. Ranije te večeri ubili su njezinog oca na pragu njihove kuće na zagrebačkoj Trešnjevci , a nju i majku strpali u kombi, odvezli na Sljeme i brutalno likvidirali. U glavu i prsa Marije Zec ispaljeno je osam hitaca, a sedam je hitaca završilo u glavi i jedan u nadlakticu dvanaestogodišnje djevojčice. Korišteno je oružje i vozilo jedinice pričuvnog sastava MUP-a. Aleksandrina mlađa sestra Gordana i brat Dušan uspjeli su pobjeći. Majka i kćer ubijene su jer su vidjele ubojstvo supruga i oca Mihajla.
Tijekom istražnog postupka za ubojstvo članova obitelji Zec 1991. ubojice koje su priznale djelo dale su iskaz bez prisustva njihovih odvjetnika, pa su zbog te proceduralne pogreške ubojice oslobođene i nikada za njega nisu odgovarala usprkos mnogim dokazima i svjedocima. Za propuste nitko nije odgovarao, a Aleksandrini egzekutori Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović iz svega su izašli kao slobodni hrvatski građani/ke. Sinišu Rimca je 1995. godine Franjo Tuđman odlikovao redom Nikole Šubića Zrinskog za “junački čin u ratu”, a 2010. Stjepan Mesić pomilovao za ubojstva počinjena na Pakračkoj poljani.
Upravo zato predstava Olivera Frljića nije obična kazališna predstava. Ona kroz lice dvanaestogodišnje djevojčice tjera cjelokupno hrvatsko društvo i svakoga od nas da sami sebe pogledamo u ogledalo i suočimo se sa svojim demonima. I jasno se odredimo prema njima.
Govoriti o Aleksandri Zec, naravno, nije kriminaliziranje Domovinskog rata niti se “uz bučni mit o Aleksandri Zec šuti o 400 ubijene hrvatske djece “.
Ne postoje “naša” i “vaša” djeca, djeca s “poželjnim krvnim zrncima” i djeca s “nepoželjnim krvnim zrncima”. Stvari su jednostavne. Dijete je dijete. Zločin je zločin. U slučaju brutalne egzekucije Aleksandre Zec zločin ima svoje ime i prezime, ima svoje lice. Ova tema je bolna zato što se svi mi, kao društvo i kao država, moramo suočiti s činjenicom: Svi su SVE znali, nisu učinili NIŠTA.
Kada će hrvatske žrtve dobiti kazališnu predstavu, pitanje je s kojim započinje i Frljić te kroz snažan monolog glumice Jelene Lopatić, koja glumi Gordanu Zec, oslikava emotivne reakcije onih koje smetaju ovakve teme. Taj dio predstave svakako je trebalo pogledati desetak prosvjednika koji su nas dočekali ispred Teatra. Ako već ne i cijelu predstavu.
U predstavi se čitaju iskazi sudionika ubojstva tijekom istrage koji opisuju tijek događaje te večeri i teško je ne razmišljati kako se Aleksandra Zec, djevojčica od 12 godina, osjećala i o čemu je razmišljala prije svoje egzekucije. Kako bi se ja osjećala da sam bila na njezinom mjestu? Znaju li djeca i razumiju li uopće zašto postaju žrtve i što im se zapravo događa? Zato ova predstava nije samo o Aleksandri Zec. Ona na svoj način govori o svakom djetetu koje je žrtva rata. Za mnoge od njih još ne znamo tko su im egzekutori, Aleksandrine znamo. Ne samo to, jednog smo čak i odlikovali, a niti jedan nije odgovarao za svoj zločin zbog proceduralne pogreške. Niti su sankcionirani oni koju su tu proceduralnu pogrešku počinili.
Predstava je i teška i mučna, jer svatko od nas ne može ne osjetiti dio krivnje i nemoći zbog nepotrebne smrti jednog nedužnog djeteta te poraz hrvatskog društva i države s kojim se više od dvadeset godina odbijamo suočiti. Najdramatičniji dio predstave nije samo čitanje iskaza, nego i slike s očevida na kojima možete vidjeti malo tijelo u pidžami zavezanih ruku zakopano u smeću. Zar je zaista ta mala djevojčica bila tolika prijetnja da je zaslužila sedam ispaljenih hitaca u glavu?
Nakon razgovora Ivane Roščić, koja glumi Aleksandru Zec i djevojčica, članica kazališne radionice ZiM iz Rijeke, i njihovog pogleda prema publici u kojoj “možda sjedi Aleksandrin egzekutor” poražavajuća je spoznaja da smo zapravo svi mi pomalo Aleksandrini egzekutori. Htjeli to mi ili ne.
Stoga ako zaista želimo sačuvati dostojanstvo Domovinskog rata koji je jedan od najvažnijih događaja naše povijesti i jedan od temelja našeg društva i države, tada svakom takvom zločinu treba dati njegovo lice, s njime se treba suočiti, njega treba raščistiti. Zato se predstava Aleksandra Zec mora pogledati, jer, ako ništa drugo, prekida šutnju. Nisam kazališna kritičarka stoga se neću ni usuditi davati ocjene o kazališnoj i kulturnoj vrijednosti djela, kvaliteti scenografije i izvedbi glumaca. Ono što sigurno mogu reći je da me niti jedna kazališna predstava do sada nije ostavila s takvom knedlom u grlu i žući u želucu. Zaista nema boljih riječi koje bi opisale taj osjećaj.
Na kraju bi samo istaknula da je tužno da smo praizvedbu o ubojstvu jedne zagrebačke djevojčice morali pogledati u Rijeci. Bravo za Rijeku. Dragi moj Zagrebe, možeš ti i bolje od toga?
