Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova je zaprimila niz pritužbi građana i građanki kao i poziv za reagiranjem od strane Ženske mreže a vezano za (ne)dostupnost medicinskog zahvata prekida trudnoće u zdravstvenim ustanovama, te je pomno pratila medijske tekstove o ograničenom pristupu medicinskom zahvatu prekida trudnoće koji su prethodnih dana objavljivani u medijima. U svrhu podizanja svijesti građana i građanka o pravnim propisima vezanim uz konkretnu tematiku, odlučila je ukazati na sljedeće činjenice.
Objavljeni tekstovi kao i njihova naknadna potvrda od strane Ministarstva zdravlja potvrđuju situaciju koju je i Pravobraniteljica utvrdila kroz provedeno istraživanje o dostupnosti medicinskog zahvata prekida trudnoće na uzorku od 32 zdravstvene ustanove u Republici Hrvatskoj.
S obzirom da utvrđene činjenice jasno ukazuju kako je pristup medicinskom zahvatu prekida trudnoće u značajnom broju zdravstvenih ustanova otežan, a u nekima u potpunosti uskraćen, Pravobraniteljica u ulozi nezavisnog tijela za suzbijanje diskriminacije u području ravnopravnosti spolova ima zakonsku obvezu ukazati na pravne činjenice kojima se do sada u javnosti nije obraćala dovoljna pozornost.
Prije svega, Pravobraniteljica ukazuje kako je u Republici Hrvatskoj na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji prekid trudnoće definira kao medicinski zahvat te ženama jamči pristup toj vrsti medicinske usluge pod određenim uvjetima propisanim samim zakonom. Odluka o prekidu trudnoće je osobna odluka svake žene zasebno i odražava njenu osobnu autonomiju i vlasništvo nad svojim tijelom zajamčenu Ustavom Republike Hrvatske svakoj građanki i građaninu.
Pravobraniteljica također ukazuje kako pobačaj predstavlja medicinsku uslugu koja se u Republici Hrvatskoj pruža, kako u zdravstvenim institucijama u sastavu državnog sustava javnog zdravstva, tako i u privatnim medicinskim institucijama koje svoje usluge pružaju na tržištu medicinskih usluga. Štoviše, bilo da se pruža u medicinskoj instituciji iz državnog sustava ili privatnoj instituciji, troškovi medicinskog zahvata prekida trudnoće nisu pokriveni zdravstvenim osiguranjem već ih je potrebno podmiriti iz osobnih sredstava. Iz ove činjenice jasno proizlazi kako se radi o medicinskoj usluzi koja se ženama pruža za novčanu naknadu te stoga ulazi u doseg pravnih propisa kojim se reguliraju odnosi na tržištu. To se posebno odnosi na pravne propise Europske unije koji se od 1. srpnja 2013. godine u Republici Hrvatskoj primjenjuju izravno i po svojoj pravnoj snazi su nadređeni su svim nacionalnim propisima koji s njima nisu u skladu.
U tom smislu Pravobraniteljica ukazuje kako čl. 57. Ugovora o funkcioniranju Europske unije izričito propisuje “Uslugama u smislu Ugovora smatraju se one “usluge” koje se uobičajeno obavljaju uz naknadu, u mjeri u kojoj nisu uređene odredbama koje se odnose na slobodu kretanja robe, kapitala i osoba”. Odredba čl. 57. UFEU jasno odražava ustaljenu praksu Suda pravde Europske unije, prema kojoj bilo koja vrsta usluge koje se pružaju za naknadu bilo koje vrste, uključujući i medicinsku uslugu pa čak i ako se naknada isplaćuje kroz sustav zdravstvenog osiguranja, ulazi u opseg EU odredaba o zajedničkom tržištu. Pristup medicinskim uslugama građana i građanki Europske unije u Republici Hrvatskoj, uključujući i medicinsku uslugu prekida trudnoće, treba biti uređen sukladno propisima Europske unije.
Nadalje, Pravobraniteljica ukazuje na Direktivu 2004/113/EZ o provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pristupu i nabavi robe, odnosno pružanju usluga, koja jasno propisuje kako bilo koje ograničenje pristupu usluzi uvjetovano, izravno ili neizravno, spolnom pripadnošću osobe predstavlja diskriminaciju temeljem spola i kao takvo je strogo zabranjeno u pravnom poretku Europske unije. Štoviše, kroz svoju praksu Sud pravde Europske unije jasno je naglašavao kako bilo kakvo nepovoljno postupanje prema ženama vezano uz činjenicu trudnoće predstavlja diskriminaciju žena temeljem spola jer se događa samo i isključivo ženama kao društvenoj skupini. Sukladno navedenom, Zakon o ravnopravnosti spolova, kao organski zakon kojim se detaljno uređuje ustavno jamstvo jednakosti žena i muškaraca, izričito definira nepovoljno postupanje temeljem trudnoće kao oblik spolne diskriminacije žena.
Iz navedenih pravnih činjenica jasno slijedi kako bilo kakvo ograničenje pristupa medicinskoj usluzi prekida trudnoće, koja predstavlja legalan medicinski zahvat koji je iz bioloških razloga dostupan isključivo ženama, predstavlja izravnu spolnu diskriminaciju žena u pogledu pristupa uslugama i kao takvo je zabranjeno gore navedenom Direktivom 2004/113/EZ te Zakonom o ravnopravnosti spolova.
Pravobraniteljica je svjesna kako Zakon o liječništvu propisuje mogućnost prigovora savjesti za liječnike koji iz osobnih etičkih razloga ne žele sudjelovati u konkretnom medicinskom zahvatu. Pravobraniteljica naglašava kako se radi isključivo o osobnoj odluci pojedinca te se stoga ova mogućnost ne može proširiti na čitavu instituciju kao takvu. Svaka medicinska ustanova koja sudjeluje u državnom sustavu zdravstvene zaštite i koja je osposobljena i zakonski obvezna pružiti medicinski zahvat prekida trudnoće ima jasnu pravnu obvezu osigurati učinkoviti pristup ovoj vrsti medicinske usluge svim ženama koje su koristeći svoju ustavom zajamčenom slobodu izbora donijele tu nimalo laganu osobnu odluku. Na upravnim tijelima takvih medicinskih ustanova je da uspostave sustav pružanja ove vrste usluge koji će jamčiti da građanke Republike Hrvatske kao i građanke Europske unije u Republici Hrvatskoj u svakom trenutku imaju učinkovit pristup ovoj vrsti medicinskog zahvata u skladu sa uvjetima propisanim Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. U slučaju da upravna tijela medicinskih ustanova koje su dužne osigurati učinkoviti pristup ovom medicinskom zahvatu nisu sposobna organizirati pružanje ove usluge u skladu sa svojom zakonskom obvezom, tada je na Ministarstvu zdravlja – kao nadležnom tijelu izvršne vlasti, poduzeti sve mjere iz svoje nadležnosti kako bi osiguralo da konkretna ustanova ispuni svoju zakonsku obvezu.
Pravobraniteljica smatra reakciju Ministarstva zdravlja na objavljene tekstove ispravnim korakom u smjeru uklanjanja postojeće diskriminacije žena u području medicinskih usluga, ali ujedno upozorava kako bi nastavak prakse ograničavanja pristupa medicinskom zahvatu prekida trudnoće predstavljao jasnu povredu zabrane izravne diskriminacije temeljem spola u pogledu pristupa medicinskim uslugama koja je izričito zabranjeno gore navedenom Direktivom ali i Zakonom o ravnopravnosti.
