Tekst Jasenke Kodrnje koji je upucen Renatu Maticu a nije objavljen u listu Globus. To je odgovor na pismo Renata Matica objavljeno u listu Globus 25. rujna 2009.
“Problema nema” sažetak je pisma Renata Matića “Nisam baš umirao od smijeha čitajući da sam seksist”, objavljenom u Globusu 25. rujna kao odgovor na moj članak od 11. rujna. Renato Matić opet ne govori istinu, odnosno laže. Naime, postavit ću jednostavno pitanje. Je li represija normalna društvena pojava ili problem? Dakako, mogući su različiti odgovori ovisno o osobnosti, sustavu vrijednosti, teorijskom konceptu, svjetonazorskoj paradigmi koja uokviruje pojedinačne pojave i zbivanja. Mislim na represije-sankcije onih ponašanja kojima se iskazuju ljudska prava i slobode, a kojima se ne ugrožava sloboda drugih. Kako je moj osobni odgovor pozitivan, jer ja represiju doživljavam štetnom, a ne normalnom društvenom činjenicom moram odgovoriti Renatu Matiću. Problem je postojeći, a ne nepostojeći kako on tvrdi. To bi bio moj kratak odgovor. Naime, neke pojave nakon proljetnih studentskih prosvjeda pokazuju značajke institucionalnog pritiska na ljudske slobode i prava njihovih aktera, te se, što se toga tiče, akademska, znanstvena i politička razina međusobno premrežavaju. Navest ću primjere:
- Znam da su studenti i studentice koji/e su sudjelovali/e u proljetnom prosvjedu bili na različite načine šikanirani, odnosno sankcionirani (verbalni komentari od strane nastavnika i nastavnica, uskraćenje potpisa, odbijanje seminarskih radnji). Time se mladim ljudima slala jasna poruka da budu poslušne, a ne slobodne osobe, da šute kada to traže institucije jer će u protivnom dobiti po prstima. Ovaj je problem evidentno vezan uz ljudska prava, slobodu govora i slobodu prosvjeda.
- Isključenje predmeta iz područja rodnih studija na jednom fakultetu je znanstveni problem jer onemogućuje studenticama i studentima stjecanje znanja iz očišta suvremene kritičke postmoderne i postfeminističke paradigme. Budući da su u Hrvatskoj rodni studiji u odnosu na mnoge zemlje svijeta, prije svega Europe, na akademskoj razini nedovoljno prisutni, njihovo isključenje s jednog odsjeka, odnosno fakulteta znači još veće suženje akademskih mogućnosti i prostora ovog vida znanja. To je akademski i znanstveni problem.
- Brisanje tri kolegija jedne nastavnice ili nastavnika nije uobičajena praksa (pauziranje ili rotacija), već izuzetna pojava – isključenje, sankcija. To govori zdrav razum i usporedba nastavnog programa ove i prethodne školske godine. Niti jednom nastavniku ili nastavnici nisu isključili tri kolegija, a to se nije događalo ni prethodnih godina. Uostalom, priča o pauziranju ili rotiranju predmeta čista je izmišljotina. Pritom valja voditi račune i o jeziku kojim se maskira, laže, kamuflira stvarnost što je značajka totalitarnog govora. Tako se različite sankcije ne imenuju riječima odgovarajućeg značenja, već se vrši zamjena, koriste se blaži izrazi, pa se stvarnost lažno uljepšava. Budući da sam ja sudjelovala u studentskim prosvjedima koje je uprava Hrvatskih studija osudila – maknuta sam. To je primjer kršenja ljudskih prava i sloboda i primjer licemjerja govora.
- Informirana sam od strane Renata Matića, valjda da bi sprao odgovornost sa sebe, da je sastanku Vijeća odsjeka za sociologiju na kome se odlučivalo o nastavnom programu za narednu godinu nazočila osoba (član/ica uprave koja nije sociolog /inja) koja je izvršila stanoviti verbalni pritisak u smislu brisanja kolegija koje sam predavala. Ista ta osoba bila je žestoka aktivna protivnica studentskih prosvjeda (pripada onoj grupi nastavnika koji su studentima prijetili isključenjem, te ih pogrdno nazivali komunjarama na primjer). Izgleda da je pročelnik Matić bio poslušnik, transmitor koji se povinovao volji odozgo. Ovo je jasni primjer institucionalnog pritiska – dakle problem.
- O razlozima brisanja moga imena tri puta ne postoji valjani pisani dokument. Iako sam pročelnika zamolila zapisnik sa sastanka, on mi ga nije uručio, a na upit mogu li dobiti zapisnik u pravnoj službi odgovorio mi je negativno. U pravnoj službi ne postoje zapisnici sa sastanaka Vijeća odsjeka. Čitava priča obavljena je mutno, netransparentno, nedokumentirano, nelegitimno. Nitko me o tome nije osobno obavijestio, već sam novi program iščitala s interneta. To je vjerojatno problem.
No, Matić misli drukčije. Za njega problema nema. Slika njegova svijeta je biologistička… Čovjek je sebično prirodno biće. “I dok se većina kreće u krugu od sebične brige do neosjetljivosti za druge, preko zabavnih sadržaja do iscrpljujućih kontroliranih sukoba… ” “…ljudi ne uočavaju velike i bitne probleme, već se iscrpljuju ratujući sa sebi bliskima…” “Odgovor bi se mogao potražiti u teško savladivoj prirodnoj potrebi za obilježavanjem ekskluzivnog individualnog prostora, koje se čuva tako ljubomorno i posesivno…”
Na kraju Matić aludira na međusobnu sličnost svjetonazora i položaja (misleći između ostaloga na sebe i mene, ako sam dobro shvatila). Ideja o sličnosti svega u svemiru vrlo mi je bliska. Mogu osjetiti empatiju s kamenom koji erodira kao i s djetetom koje plače. Ujevićevski sam “na zvijezdi” i tu “u cvijetu ugaslom.” Doista suosjećam s Matićem. Uostalom činjenica da između čovjeka i meni najdražih primata postoji 98% genske identičnosti upućuje na doživljaj jedinstva. Na toj univerzalnoj ravni sve je isto, jedno je cjelina, život je san. Ne budimo cjepidlake. La vita e bella! Pripetavajmo se!
Međutim u konkretnom društvenom i političkom prostoru i vremenu (realnom i stoga često surovom) koje formalno-vrijednosno implicira poštivanje ljudskih prava i sloboda, institucionalna represija na pojedince je negativna društvena činjenica. Ljudska prava su civilizacijsko postignuće i stoga imperativ! To podrazumijeva jedinstvo govora i djela, a ne dvoličnost, podložnost i manipuliranje. Razlika između Matića i mene je, u tom smislu, civilizacijska.
