“Facebook je naše oružje”, rekla je zagovornica Iranki, prognana novinarka Masih Alinejad. U Iranu mediji izvještavaju o tome da je novinarka Masih Alinejad u Londonu silovana pod utjecajem droga koje mijenjaju umne sposobnosti. To je u potpunosti netočno. No to je dio zlobne klevetničke kampanje u njenoj rodnoj zemlji koja ju sprječava od ponovnog skorog povratka tamo. Unatoč tome, ona je uspijevala postati jedna od vodećih iranskih aktivistica za ljudska prava i to zahvaljujući vještom korištenju društvenih mreža.
Putem svoje facebook grupe “Moja skrivena sloboda” (My Stealthy Freedom) Alinejad je ohrabrila žene da objavljuju svoje fotografije bez obaveznog hidžaba kako bi prosvjedovale protiv restriktivne politike islamske Vlade. Od početka otvaranja facebook grupe od svibnja 2014. prikupila je 897 tisuća lajkova. O njoj je s divljenjem pisao Vogue, a slavljena je i na Ženevskom summitu ljudskih prava i demokracije (Geneva Summit for Human Rights and Democracy). No, u isto vrijeme, Alinejad je oklevetana od strane iranskih medija kao žena koja se bori za ljudska prava Iranki, a istovremeno nema hrabrosti stupiti na iransko tlo.
{slika}
Alinejad je odrasla u Iranu, ali ne u Teheranu već u malom gradiću Ghomikol. Od dana svog rođenja prisiljena je nositi pokrivalo. Zbog studentskog aktivizma sa svojih 19 godina protestirala je protiv režima koji nije poštivao ljudska prava, te je bila i zatvorena, no puštena je na slobodu nešto ranije kako bi rodila svog sina. Godine 2009. preselila se u Ujedinjeno Kraljevstvo gdje je studirala novinarstvo na Oxford Brookes Universityju.
Danas živi u Brooklynu i radi za Voice of America, službenu radiotelevizijsku instituciju američke Vlade, uz Amerikanca iranskog porijekla satiričara i novinara Samana Arbabia.
Arbabi je nazvan “iranski John Stewart” i to zbog svoje emisije satiričkih vijesti nazvane “Parazit”. On ujedno pomaže Alinejad kreirati tjedni 15 minutni video serijal nazvan “Tablet”, temeljen na zajednici “Moja skrivena sloboda”.
Alinejad i Arbabi imaju jednostavan odnos – kada je uzbuđena, Alinejad često pribjegava frazama na perzijskom jeziku, koje joj Arbabi onda pomaže prevesti. Susreli su se u Londonu 2009. kada je ona bila gost u njegovoj radio emisiji.
Alinejad je hodajući gradom počela nositi šešire zato što se osjećala nesigurno i neugodno hodati ulicama gole glave. “Moje tijelo je ovdje, no moja duša je još u Iranu”, rekla je Alinejad, sićušna žena s ogromnim kovrčama na glavi. Još dok je bila studentica Oxford Brooks Universityja, Alinejad je putem društvenih mreža organizirala kampanju za iranskog studentskog aktivista Majida Tavakolia.
Tavakoli je 2009. uhićen zbog prosvjedovanja, a iranske vlasti su ga prisilile da nosi žensku odjeću i hidžab, u pokušaju da ga ponize. Alinejad je organizirala prosvjed putem društvenih mreža nazvan “Muškarci nose hidžab” u solidariziranju s Tavakolijem, pišući poziv na akciju koji je prihvatilo nekoliko mladih iranskih aktivista. Alinejad napominje kako neugodnost muškaraca prilikom nošenja hidžaba podcrtava kako je nepravedno prisiljavati žene da ga nose.
{slika}
Ovaj Facebook prosvjed, uz “iranski zeleni pokret” koji je prosvjedovao protiv tadašnjeg predsjednika Mahmouda Ahmadinejada, pomogao je Alinejad da spozna moć društvenih medija. To otkriće za Alinejad predstavlja činjenica da pojedinka ili pojedinac ne treba biti poznata ili slavna osoba kako bi utjecala na promjene.
Alinejad je previše samozatajna da bi se osobno promovirala. “Ja uopće ne volim selfie”, rekla je Alinejad i napominje da čak ne želi ni mijenjati svijet toliko koliko želi promijeniti živote žena dotaknutih ovim specifičnim problemom. Uz njezin prvotni projekt prikazivanja žena bez hidžaba, Alinejad se ponekad zauzima za skupinu ostalih pitanja građanskih prava putem smišljenog hashtaga #LetsKissInIran (Poljubimo se u Iranu) kojim se prosvjeduje protiv činjenice da je ljubljenje osoba suprotnog spola u obraze kažnjivo s 99 udaraca bičem. Ili hashtagom #ItsMensTurn (Sada je red na muškarce) kojim pokušava uključiti Irance u borbu za ženska prava.
Ovih dana, Alinejad i Arbabi uz svog producenta provode duge dane u federalnoj zgradi u središtu Manhattana radeći na Tablet video serijalima. S obzirom da nijednom od njih nije dopušteno biti u Iranu, ili čak niti zaposliti osoblje u Iranu, oslanjaju se na žene profilirane u svakoj epizodi, na način da se one same snime i pošalju im svoje snimke. Nekoliko volontera u Iranu i SAD-u pomažu im u postprodukciji i prijevodu, a epizode se objavljuju na Facebooku.
Svaki tjedan emisija kroz kratku biografiju prikazuje kako se Iranke bore sa svojim svakodnevnim životom u Iranu. Alinejad im šalje listu pitanja i katkad ih podučava kako biti još televizičnije.
U stalnoj rubrici emisije govori se o građanskim pravima u Iranu, primjer je nedavni spot koji objašnjava ženska prava u Iranu temeljena Ustavu Islamske Republike. Huffington Post je sreo Alinejad u njenom uredu kako bi objasnila što Irankama riječ “skrivena” znači, zašto ljudi podcjenjuju moć prisilnog i obveznog hidžaba, te što političari sa Zapada mogu učiniti za iranska građanska prava.
Je li za Iranke opasno staviti vlastitu fotografiju na internet?
Iranke su u opasnosti i bez da šalju svoje fotografije. Biti žena u Iranu je samo po sebi opasno. Zato što ne mogu pjevati i putovati bez dozvole svojih muževa.
Ono što želim poručiti preko Tableta i “Moje neprimjetne slobode” jest da se Iranke ne smije činiti žrtvama. Iako su poput taokinja u rukama muškaraca i iranskih zakona, one su snažne, bore se za svoja prava i zaista su uspješne”, rekla je Alinejad. S obzirom da su prisiljene nositi hidžab ne žele šutjeti. One žele javno progovoriti i za to trebaju platformu. Zahvaljujući društvenim mrežama “Moja skrivena sloboda” ima priliku biti njihov glas. Sve su Iranke upoznate s rizikom objavljivanja svojih fotografija na Facebooku i progovaranja o svojim pravima. Ali živjeti kao taokinja je mnogo opasnije.
Prema podacima iranske policije, 3.6 milijuna žena je bilo upozoreno zbog nenošenja “prikladnog islamskog” hidžaba. U jednoj godini, 18 000 žena je bilo odvedeno pred sud zbog toga. Te žene nisu bile one koje su meni slale svoje fotografije, dakle one su u opasnosti i bez toga. Kada pitam žene koje su mi podastrijele svoje fotografije po nekoliko puta: “jesi li sigurna da želiš objaviti svoju sliku”, one kažu, “da, apsolutno, to je jedini način na koji možemo prosvjedovati protiv prisilnog nošenja hidžaba”.
{slika}
Kao što je napisano “Moja skrivena sloboda” promijenila je živote Iranki u samom Iranu. Jedan od mojih najboljih primjera je Mohabbhat, žena invalid, Iranka koju smo profilirali na Tabletu prošli mjesec, rekla je Alinejad. Ona je prvotno poslala svoju fotografiju MSF-u rekavši “Ne samo da se moram nositi svakodnevno s ovim preprekama u svojim invalidskim kolicima, već se moram brinuti i za svoju maramu za glavu”, rekla je Mohabbhat. Stoga sam je pitala želi li ispričati svoju priču putem videa. Ona je zatim snimala sebe kako se kreće gradom Isfahanom, u invalidskim kolicima, te pokazuje kako to zna biti nepristupačno. Nakon što je video objavljen, izazvao je snažne reakcije. Njezino ime Mohabbhat znači dobrota na perzijskom jeziku, rekla nam je da je bila izgubila doticaj s dobrotom, s društvom i sa samom sobom, ali nakon tog videa upoznala je ljude koju su joj na ulici nudili pomoć, vožnju i ljubazne riječi. Biti na filmu za nju je bilo poput pogleda u ogledalo, uz poruku da ne brine o tome što drugi ljudi misle. To je pojačano time što je ona divna osoba, talentirana, a uskoro će imati i svoju umjetničku izložbu!
Dakle, publika “Moje neprimjetne slobode” je aktivna i može postići stvarne promjene u životima žena?
Da, definitivno, još jedan primjer je Masoumeh Atai, žena koju smo profilirali na Tabletu. Njoj je šogor bacio kiselinu u lice tijekom razvoda od svog supruga. Otkad smo objavili tu priču, potpora za Masoumeh je bila iznimno velika, te je ona uspjela dobiti skrbništvo nad svojim djetetom, što je vrlo teško u Iranu.
Imaju li žene koje objavljuju fotografije ikakvu potporu svoje obitelji? Ili se one zapravo izlažu svim mogućim opasnostima?
U mnogo slučajeva, u početku nemaju potporu, no nakon nekog vremena njihovi bližnji promijene stav. Jednom sam objavila fotografiju, te sam dobila SMS poruku muškarca iz Irana: “Ona je moja supruga i nemate pravo objaviti njenu sliku”. Zaista sam se uplašila i uklonila tu fotografiju. Zatim je ona saznala da sam obrisala fotografiju, te mi je poslala e-mail. Odgovorila sam joj da mi je njen suprug zabranio objavu te fotografije, a ona je rekla: “Dakle, ti se boriš za ženska prava, ali meni ne daješ čak ni pravo da se u svojoj kući borim za svoja prava? Poslušala si mog supruga i obrisala fotografiju?”
Nakon toga sam, oklijevajući, opet sam objavila njenu fotografiju. Šest mjeseci kasnije dobila sam video uradak jedne učenice koja je pokazala koliko je ograničavajuća njena odora, te sam čula muški glas iza kamere. Kasnije sam saznala da je taj glas pripadao muškarcu iz prethodne priče! Dakle, on je napredovao od osuđivanja postupka svoje supruge do pružanja potpore supruzi i kćeri u njihovoj borbi protiv hidžaba. I bila sam vrlo zadovoljna time.
Dakle, to je i pitanje promjene unutar kućanstva, koliko i pitanje građanskih prava?
Točno. Ono što mi radimo u emisiji nije nužno usmjereno protiv Vlade ili protiv religije i slično. To je društveno pitanje i mnoga pitanja u Iranu nemaju veze s vlašću. To je unutar društva, ono što se događa kada muževi i braća kontroliraju sve u kući.
Zašto je obavezno nošenje hidžaba toliko važno za ljudska prava u Iranu? I što kažete ljudima koji tvrde da je to od sekundarne važnosti uzimajući u obzir cjelinu problema?
Ljudi pokušavaju umanjiti važnost toga tvrdeći da Iran ima mnogo drugih problema, a da se ovdje radi samo o malom komadu odjeće. No, nije tako. Vladi je to vrlo važno pitanje, to je za njih srž. Jer kada idete u Iran, kako ćete shvatiti da se radi o Islamskoj Republici Iranu? Preko žena, preko njihovih pokrivala.
Ako ste poslušali govore ajatole Homeinija ili sadašnjeg ajatole Kameinija, znate da je to za njih drugo najvažnije kulturološko pitanje, odmah nakon “Zapada”.
Iranski ministar kulture Ali Jannati naveo je u svom nedavnom govoru: “Budite oprezni, Zapad je od nas zatražio sporazum o nuklearnom oružju, a sljedeći korak bi mogla biti ravnopravnost za žene.” U tome je važnost ovog pitanja za njih.
Dakle, mi se ne borimo samo protiv hidžaba. Hidžab je samo prvi korak prema potpunoj ravnopravnosti i zato nam oni ne žele dati to prvo pravo. Djevojčice prisiljavaju da budu netko drugi od njihove sedme godine (kada kreću u školu). A kada vam oduzmu vaš pravi identitet, kako ćete kontrolirati ono što se događa u vašoj glavi? Kada ne kontrolirate svoju glavu, ne kontrolirate ništa.
Čini se da i vama i Vladi iznimno stalo do snage jezika. Je li “Moja skrivena sloboda” uopće utjecala na službenu retoriku u vezi hidžaba?
Da, mislim da je. Još od revolucije 1979.g., kad god je vlada raspravljala o hidžabu nazivali su to “naredbom od Boga”. No, posljednjih godina kad god imaju konferencije u Iranu, odnose se prema tome kao prema pitanju prisilnog hidžaba. Mislim da je moja skrivena sloboda promjenila njihovu terminologiju na način više ne navode da se radi o “božanskom zakonu”, već priznaju da je to umjetna osuda. Prije “Moje neprimjetne slobode” bilo je mnogo žena aktivistica koje su pokušale govoriti o hidžabu. Danas o tome govori cijelo društvo.
Na što točno mislite pri izrazu “skrivena” koji je dio naziva vašeg projekta? Koju perzijsku riječ taj izraz najbolje predstavlja?
Riječ sthealty je prijevod izraza “yavoshaki” što znači skrivena. A to znači mnogo za žene koje su odrasle u Iranu. Ako se zaljubite u nekoga onda ste yavoshaki, ako putujete s partnerom onda ste yavoshaki, skinete svoj pokrov, yavoshaki, glazba je yavoshaki, pjevanje je yavoshaki. Sve što možete zamisliti da je normalno, postoji u Iranu, ali morate to skrivati kao da ne postoji: yavoshaki. Zašto? Zato što je to zločin i prema iranskom pravilu kažnjavanja dobijete udarce bičem. Ono što se ne može reći ne može se niti dogoditi. Štogod ne želite da Iranci čine recite im da to ne rade.
Kako se promijenila situacija s građanskim pravima od izbora Hassan Rouhani 2013?
Što se tiče ženskih prava nije se ništa promijenilo. Ništa se nije promijenilo glede ljudskih prava. Zapravo, broj smaknuća je čak veći. Glavni fokus u Rouhanijevom mandatu je nuklearno pitanje. On je tu da se nosi sa Zapadom, ali ne i s vlastitim stanovništvom.
Progovorili ste o tome kako bi strane političarke trebale protestirati protiv Iranske politike?
Da. Iran je jedina zemlja koja zahtjeva od svih Iranki, pa i strankinja, da nose hidžab. Čak ni Saudijska Arabija to ne čini. Zato mislim da kada strani dostojanstvenici dolaze u Iran, trebali bi odbaciti hidžab. Kada su stranci tihi naša Vlada postaje sve moćnija. Mislim da su mnogi prestrašeni političkom korektnošću da bi to učinili, no mislim da je to apsolutno nužno.
Dobivate li podršku ostalih islamskih država na Bliskom Istoku?
Da, dobivamo podršku iz Saudijske Arabije i Afganistana. Jedna žena iz Saudijske Arabije poslala je svoju fotografiju, no onda je odlučila da je to previše riskantno i povukla ju je. Jedan od naših Tableta, mini dokumentaraca, je o dvije sestre iz Afganistana. One su afganistanske izbjeglice, u dobi od 19 i 22 godine, koje žive u Iranu, imaju jako religiozne roditelje koji su baš odlučili pobjeći u Tursku. Rekle su da nikad nisu imale priliku plesati, da je to bio zločin za njih, zato one plešu na Facebooku, snimaju se i pjevaju. Čine sve na Facebooku. Njihov stvarni život je sada na Facebooku.
Što mislite kako ljudi u represivnim društvima koriste Facebook i društvene mreže?
Jedinstvena i na neki način luda situacija u Iranu je ta da režim ne postupa kao Sjeverna Koreja, bez interneta. Pa iako građani ne mogu putovati izvan zemlje, kada su povezani sa svijetom preko interneta, lako je shvatiti koliko je Vlada apsurdna.Ljudi u “underground” Iranu žive normalan život, ali površina je potpuno neprirodna, lažna fasada.
Facebook je naše oružje. Dosegli/e smo brojku od dva milijuna ljudi na Facebook grupi Moja skrivena sloboda.
Mislim da će sljedeća revolucija u Iranu biti ženska revolucija. To je razlog zašto nas se Vlada boji, zamislite, samo zbog jedne Facebook stranice. Oni imaju oružje, zatvore, novac, sve. Mi imamo samo Facebook. I to ih još uvijek plaši. Zašto? Zato što ne žele da žene budu osnažene. Ne žele da žene budu glasne.
Prevela i prilagodila Valentina Stipković
