U srijedu, 13. ožujka, u Radničkom domu održana je radionica pod nazivom Kako organizirati solidarnost: kampanja Kamensko, u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), koja se bavi problematikom radničkih prava i aktivne solidarnosti, uvođenjem demokratskih procesa u ekonomsku sferu te s time povezanim organizacijskim pitanjima. Gošće radionice koje su održale uvodna predavanja bile su bivša radnica Kamenskog Danica Radošević, Jelena Miloš iz BRID-a, Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije i Teodor Celakoski iz akcijske grupe Pravo na grad. Tema radionice bila je organizacijska analiza jedne od poznatijih kampanja u kojoj su udruge civilnog društva, studenti i građani na konkretan način podržali radnice, a kroz prizmu navedene teme raspravljalo se i o mogućnosti zajedničkog djelovanja u budućim projektima.
Radionicu je uvodnim riječima otvorio Jovica Lončar, koji je ukratko predstavio Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) koji je bio domaćin radionice, kao i ciljeve same radionice i gošće koji su bile pozvane govoriti o temi.
Jelena Miloš iz BRID-a započela je raspravu osvrnuvši se na probleme s kojima se Kamensko susretalo od početka i načine na koje su se isti problemi nastojali rješavati. Istaknula je kako je za uspjeh Kamenskog presudna bila solidarnost na različitim društvenim razinama, što, nažalost, nije bilo dovoljno uspješno realizirano, kao i očekivana pomoć sindikata koja je izostala. Navela je i kako je nedostajala nužna pravna i ekonomska pomoć koja bi omogućila adekvatne analize koje bi pomogle u rješavanju problematične situacije. Miloš je spomenula da je za buduće djelovanje presudna sinergija triju razina društva: istraživačke zajednice, sindikata i nevladinih udruga, koje je potrebno umrežiti i među njima stvoriti kontakte.
Bivša radnica Kamenskog Danica Radošević priču je nastavila navodeći svoja vlastita iskustva rada u Kamenskom prije i nakon podnesenog stečaja. Uvjeti rada bili su teški i prije stečaja, no kada je kolektivni ugovor konačno raskinut privatizacijom, uvjeti rada postali su nepodnošljivi. Kako je navela Radošević, uz radni dan od 16 sati, radnicama je plaća kasnila mjesecima, a kap je prelila čašu u srpnju 2010. godine, kada su u vlastitoj organizaciji započele četverodnevni štrajk glađu. Međutim, iz uprave im je rečeno kako na štrajk nemaju pravo budući da su same potpisale stečaj, što Radošević vidi kao jednu od najvećih nepravdi nanesenih radnicama u cijelom postupku.
Na Radošević se nadovezala Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije, koji se primarno bavi pitanjima nejednake moći u društvu i mogućnostima postizanja ravnopravnijih odnosa, prvenstveno onih ekonomsko-socijalnih. Kao glavni problem Centra Benčić navodi premale kapacitete, odnosno nedovoljan broj stručnjaka i stručnjakinja koje bi se bavile spomenutom tematikom.
U slučaju Kamenskog najvažnijim smatra otkrivanje pozadinskih događanja koji su doveli Kamensko do današnje situacije, pri čemu ističe interese krupnog i medijskog kapitala, protiv kojeg se civilnim organizacijama jako teško boriti. Navodi i kako je razina solidarnosti u društvu nedovoljna, te da ne postoji potrebna kohezija grupe koja bi se zajedničkim snagama borila protiv elite.
Završnu riječ dobio je Teodor Celakoski iz akcijske grupe Pravo na grad, koji je govorio o borbi oko Cvjetnog trga i s time povezanim organizacijama koje su njegovu akcijsku grupu dovele i do Kamenskog.
Gošće su radionicu zaključile riječima da od objekta treba postati subjekt, ostaviti se uloge žrtve i preuzeti odgovornost kako bi uspjeli u svim budućim civilnim akcijama i projektima. Upravo je solidarnost vrednota koju je potrebno njegovati i poticati na opću dobrobit cjelokupnog društva. Kako je Armin Salihović (Nevidljivi radnici, Slovenija) rekao: “Zahtijevaj nemoguće! Jer ono što je nemoguće je ono što se ostvaruje!”
