Prevela i prilagodila Davorka Turk
U posljednjih petnaest godina istraživala sam ženske antiratne pokrete različitih vrsta u mnoštvu zemalja i regija. Zahvaljujući ovim putovanjima, i razgovorima sa ženama u brojnim grupama, organizacijama i mrežama koje sam upoznala i proučavala, zaključila sam da s pouzdanjem možemo koristiti riječi “feministički mirovni aktivizam”, “feministički antimilitarizam” ili “feminističke analize rata”. O kakvom se zapravo feminizmu ovdje radi?
Oni skloniji skeptičnoj distanci prema feminizmu i pokretu žena često su još skeptičniji kada je riječ o ženskoj povezanosti s mirovnim pokretima. Oni drže da su žene, u nesrazmjerno većem broju nego muškaraci, privučene mirovnim pokretima; i da se ovo mora izvesti iz nekog primordijalnog instinkta. Ženama je “priroda namijenila” da budu majke, njegovateljice i skrbnice. One su “mirotvorke po prirodi”. Neki čak i slave tu ideju: “Žene su bolje od muškaraca. One mogu spasiti svijet”. Ali vrlo je često taj trop, “žene se protive ratu na temelju svoje uloge u stvaranju života”, dio kritičkog anti-esencijalističkog diskursa: biologija ništa ne određuje.
Iskustvo mi je pokazalo da ovo upućivanje na “žensku pacifističku narav” nije ni u kakvom doticaju s činjenicama “na terenu”. Vrlo je često inspirirano anti-feminizmom. U prvom redu, provokativno prenaglašava žensku prisutnost u mirovnim pokretima. Žena je u mirovnim pokretima puno, to je istina, ali one rijetko brojkom pretežu nad muškarcima. Nadalje, naišla sam na vrlo malo žena koje, dok kampiraju ispred vojnih baza, lobiraju kod političara i demonstiraju za mir, zazivaju žensku prirodu poroditeljice života. Neke su, to je istina, obogaćene osobnom povješću koja ih je socijalizirala u te njegovateljske i skrbiteljske vještine. Ali većina njih je (nažalost) vidjela previše vojnikinja, majki zlostavljačica i ratobornih političkih liderica da bi mislile kako priroda ili njegovanje može garantirati antiratni impuls u žena. Osim toga, vjerovati u najbolje kod žena jest vjerovati u najgore kod muškaraca: to bi značilo da su oni nepopravljivo skloni nasilju. Da su žene vjerovale da su ljudska bića dihotomna ili fiksirana u svoje “prirode”, ne bi vidjele nikakvog smisla u kampanjama za promjenu. Antiratni aktivisti su po definiciji socijalni konstruktivisti.
Stoga sam smatrala produktivnijim ostaviti po strani ovaj argument o predporođajnim i postporođajnim utjecajima na žene i prići ženskom antiratnom organiziranju s drukčijim setom pitanja. Umjesto toga aktivistkinje pitam: koje su vaše analize nasilja i rata? zbog čega ste izabrale organizirati se kao žene? kakve veze rod ima s tim? koja je vaša aktivistička strategija? I odgovori koje čujem zbrajaju se u jednu vrstu feminizma – što će reći ne set gena, već set ideja, političku ideologiju.
Ali, ovdje opet moramo biti oprezni, stoga što feminizam poprima mnoge oblike, a otpomažuća praksa njihova dijeljenja i označavanja već je u prošlosti naškodila pokretu. U takozvanom feminističkom pokretu drugoga vala 1960-tih i 70-ih, tri su varijante feminizma, navodno međusobno isključive, označene kao “radikalna”, “socijalistička” i “liberalna”. U nastojanju da odredim vrstu feminizma koja se oblikuje kao odgovor na nasilje militarizacije i oružanog sukoba, pronašla sam da su tragovi sve ove tri tradicije nužno prisutni, i to ne kao međusobno isključujući već isprepleteni.
Za početak, doživljavajući rat, bilo da smo ga iskusili iz prve ruke ili preko TV ekrana, teško da možemo ignorirati način na koji su žene potlačene i iskorištavane kroz svoja tijela, svoju seksualnost i svoje reproduktivne mogućnosti. Rat dramatično uvećava muški autoritet. Pogoršava seksualno nasilje nad ženama u odnosu na takozvana razdoblja mira. Prostitucija i trgovanje ženama su popratne pojave militarizacije. Tako da je antiratnom militarizmu suđeno da bude “radikalan” u smislu da muškarce i maskulinitet (društveno oblikovan) vidi kao izvore opresije nad ženama.
A onda opet, antimilitaristički i antiratni feminizam pokriva puno veći raspon pitanja nego što je to sam sistem roda. Kapitalizam, ekonomska eksploatacija i natjecanje za globalne resurse i tržišta nepogrešivo uzrokuju ratove. Jednako tako rat često uzrokuje, ili se njime koristi, politizacija razlika između nacionalnih identiteta, religije i etniciteta. U klasi i rasi, dvama značajnim poljima ljudskih odnosa, antiratni feminizam označava djelovanje rodnih odnosa, i na oprezu je po pitanju njihova presijecanja. Mi smo nužno “socijalističke” ili “anti-rasističke” feministice.
Dakle, antiratni feminizam je nužno snažna kombinacija radikalnog i socijalističkog feminizma. Ali onda on sigurno nije i “liberalni” feminizam? Opet krivo. To je koncept koji naznačava “da ženska prava nisu bila izmišljena, antiratne feministice bi ih sigurno izmislile. Suprotstavljajući se militarizmu i ratu morale smo se zauzimati za ‘ženska prava kao ljudska prava'”, bori se za razvoj sistema međunarodne pravde, za to da silovanje bude definirano kao ratni zločin. Morale smo voditi kampanje za takve liberalne principe kao što su jednaki tretman žena i pravedna reprezentacija u političkim sistemima. Kako inače opisati našu borbu da se izglasa Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1325 o “Ženama, miru i sigurnosti” koja ističe zahtjev za uključivanjem žena u mirovne pregovore i operacije očuvanja mira?
Onakav s kakvim sam se susrela, antiratni feminizam ima još karakteristika koje se transformiraju u druge aspekte naših pojedinačnih života, i naše kulturalne i društvene borbe za transformaciju roda. On uključuje kritiku značenja i djelovanja moći same – žene često biraju organizirati se na načine koji nastoje promijeniti “moć nad” (dominaciju) u “moć za” (mogućnost). To je nužno transnacionalni feminizam, budući su naši pokreti u kontaktu jedan s drugim preko mnogo granica. I vodi računa o realitetu i značaju struktura i sistema moći – puno antiratnih feministica odbija odbaciti koncept “patrijarhata”. Kažu, muška moć živi i dalje. Mi je možemo iskusiti iz prve ruke.
Kako ja to vidim, u kušnjama rata iskovan je jedan holistički, potpuni feminizam.
