Kaže se da svi putovi vode u Rim, a odgovor na pitanje kamo vode dokumenti o obrazovanju pokušali su ponuditi panelisti/ce jučerašnje tribine “Kamo vode dokumenti”, održane na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Rasprava je započela mirnim tonom, a gosti tribine koji su (ne)spremno odgovarali na pitanja publike bili su Neven Budak, savjetnik predsjednika Vlade RH za znanost, Ružica Beljo Lučić i Saša Zelenika iz MZOS-a, te Danijela Dolenec, delegatkinja Akademske solidarnosti i znanstvena novakinja na FPZg-u. Bilo je riječi prvenstveno o Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju, smjernicama za strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije, te prijedlozima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.
Pitanje kojim je započela živahnija rasprava bilo je upućeno Budaku, vrlo konciznog i jasnog sadržaja, o njegovom stavu o prijedlozima mijenjanja zakonske regulative. Budak, kao i članovi Ministarstva prisutni na tribini složili su se u činjenici kako nema izmjena koje bi suštinski utjecale na mijenjanje sustava, no vrlo brzo suprotstavila im se publika, uglavnom predvođena s nekoliko profesora Filozofskog fakulteta, uz dobro poznate i ponavljane riječi: “O čemu mi razgovaramo? O kakvom mi sustavu govorimo? Mi nemamo sustav!”
Ipak, panelisti/ce se nisu tako lako predali i odustali od stajališta koje podupiru. Ružica Beljo Lučić uporno je naglašavala kako članovi Vlade teže ka kulturi dijaloga, te kako Ministarstvo želi biti na tragu onoga što su napisali delegati Akademske solidarnosti, ali kako je u ovom trenutku zbog sveopće recesije nemoguće ostvariti obrazovanje za sve, ponavljajući dobru staru floskulu, država nema otkuda platiti sve te silne profesore, docente, a sad još i znanstvene novake. S druge je strane, Danijela Dolenec spremno je odgovorila na pitanje moderatora rasprave, koliko su se stvari promijenile od donošenja Deklaracije, te koje su mogućnosti države na normativnoj razini, kao i kritike kako je Deklaracija u pretjeranom duhu humanističkih znanosti. Naglasila je kako, ako nam je stalo do razvijanja znanosti u Hrvatskoj, moramo biti svjesni kako nas fondovi Europske unije neće očuvati, kako je takvo mišljenje površno i iluzionarno.
Rasprava se ubrzo potom u potpunosti razbuktala, osobito komunikacijom s publikom. Nedopustivo je da visokoškolskim obrazovanjem i znanošću upravlja tržište rada, da znanost biva obvezom, a ne širenjem znanja, da se konstantno potiče komercijalizacija i kompeticija, naglašavano je od strane publike. Činilo se kako javno mnijenje konstantno lebdi među pripadnicima publike, no kako to obično biva, elite moći imaju posljednju riječ, stoga se čini kako je i ova tribina rezultirala uzaludno potrošenim satima. Predstavnici iz Ministarstva naglašavala su dvije sasvim kontradiktorne i opozitorne činjenice: trebalo bi uzeti vremena i kvalitetno razmisliti o posljedicama odluka koje se žele donijeti, a opet, vremena nema i nije dobro čekati. Stoga, kako to stoji u izjavi Sindikata “Akademska solidarnost”, od 20. travnja 2012.: “Nova vlast svakim danom sve više otkriva staro lice, pa tako i u resoru ministra Željka Jovanovića. I dok se u prvim intervjuima ministar nastojao što više distancirati od prakse svojega prethodnika Radovana Fuchsa, prvi konkretni potezi otkrivaju mnogo više kontinuiteta i sličnosti nego distance i razlike.”
Jedna od profesorica svoje je nezadovoljstvo radom Vlade na obrazovanju i znanosti, vrlo jasno izrazila, optužujući one koji kažu da je novac koji ulažu u novake i novakinje, državni novac, protiveći im se konstatacijom kako je to novac građana, ne države, te kako će ulaskom u EU taj novac pokloniti ionako bogatim, europskim državama, dok će naši novaci i novakinje raditi “za sramotnu svotu od 1600 kuna, od koje se ne može preživjeti”. Ipak, tenzije je na vrhunac doveo profesor koji je uputio ironičnu opasku članovima Ministarstva o stalnom prepisivanju i dopisivanju starih zakona, navodeći kako bi bilo dobro da onda barem skroz prepišu zakon neke od uspješnih europskih zemalja, ako već nisu sposobni nešto novo sami napraviti.
Opće je poznata činjenica kako u hrvatskom visokoškolskom obrazovanju zbilja vlada kaos, činjenica je to koja se ne može poreći. No apsurdno je za to optuživati akademike i znanstvenike, jer, licemjerno je reći kako za sustav nema novaca, a želimo provesti ozbiljne reforme znanosti i obrazovanja. “Nema ozbiljnih reformi bez ulaganja”, opravdano je naglasila Dolenec. Pritom nikome odveć ne koriste floskule poput Zelenikovih o Ministarstvu kao službi koja je tu kako bi svima nama omogućila bolji život i rad. Krajnje je vrijeme da tu floskulu napokon provedu u djelo, te da mrtvo slovo na papiru napokon oživi.
