Prevela: Sanela Blaguški
Rođene u području i dalje poznatom kao “Istočni blok”, tri mlade žene sada u svojim dvadesetim srčano su prigrlile pretvorbu vlastitog društva u kapitalističko. Café Babel je razgovarao s novim europskim “zaposlenim djevojkama”.
Cecilia (22 g.) preselila se iz Bugarske u Erlangen studirati kazalište i medijske studije. Katharina (20 g.) iz Slovačke bi htjela postati diplomatkinja nakon studija, nadajući se putovanju po svijetu. Anna iz Češke je, u dobi od 28 g., predavačica na sveučilištu u Brnu. Sve tri su rođene u bivšim komunističkim zemljama te su sada u svojim dvadesetim godinama. Svjesne vlastite neovisnosti, te žene su objeručke prihvatile ponuđene mogućnosti tranzicije njihovih zemalja u kapitalizam, proširenja EU i gospodarske globalizacije. Šta uopće znači komunizam za njih danas, dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida? U vrijeme globalizacije i širenja EU zar je uopće bitno iz kojih zemalja dolazite?
Komunizam: obilježje kojega se teško “otarasiti”.
“Činjenica da sam slučajno rođena u komunističkoj zemlji me ne zabrinjava” kaže Katharina. “Moji roditelji ponekad razgovaraju o tom vremenu, ali ja osobno poznajem samo kapitalistički sistem. Međutim, unatoč njezinoj očitoj indiferentnosti, način na koji se njezina zemlja percipira u inozemstvu joj ipak smeta: “Kad god čitam neke strane novine, a posebno američke članke o Slovačkoj, ona uvijek dobije oznaku “post-komunističke” zemlje. To je pridjev koji izgleda nikako ne možemo izbjeći”.
Odlučna Cecilia je još radikalnija kad priča o komunističkoj prošlosti svoje domovine: “Krajnje je vrijeme da ljudi prestanu živjeti u prošlosti.” Ova 22-godišnjakinja odbacuje socijalistički model kao ‘utopiju’, iako priznaje dobre namjere socijalista. “Ja jednostavno ne vjerujem da je moguće učiniti sve jednakim. Uvijek će biti nekih koji su ambiciozniji i uporniji od drugih. Svakome bi trebalo biti dopušteno da se razvija kako želi.”
Anna, 28, uvjerena je da joj je prošlost oblikovala život više nego što bi to bilo da je rođena u nekoj drugoj zemlji. “Gotovo svaka zemlja ima prošlost koja bi mogla negativno utjecati na njene građane. Moja struka je ono što sam stvarno ja.”
Sve te žene temelje viđenje sebe u odnosu na svoje profesionalne ciljeve i mogućnosti. Sa strašću i zanosom, inače rezervirana Anna govori o svom napretku koji je došao kao sudbina: “Ponekad mislim da ja nisam izabrala posao već da je posao izabrao mene. Nakon studija filmske režije, ova 28-godišnjakinja je sada, zahvaljujući ustrajnosti i naporu, predavačica i akademkinja na Institutu za filmske studije u Masaryk sveučilištu u Brnu.Objavljuje članke na više jezika o nijemom filmu i povijesnom razvoju filmske tehnologije. Usprkos početnim poteškoćama u donošenju odluka, put joj je bio izravan i uspješan. Ona se identificira s onim što radi: “Moja struka je ono što sam stvarno ja.”
Postotak u žena u radnoj snazi u zemljama Centralne i Istočne Europe još uvijek je viši od prosjeka EU15
Za Ceciliju je napuštanje Bugarske bila osobna emancipacija. “Bilo mi je važno da postanem samostalna i da ne moram više živjeti s roditeljima.” Ona ne gleda na posao samo kao na način zarađivanja novca, već i kao sredstvo da otkrije “što se događa oko mene, kakva prava i privilegije ljudi imaju. Samo na taj način možemo promijeniti nešto.” Žustar način kojim ove mlade žene pristupaju profesionalnom razvoju može se objasniti, prema dr. Christiani Klenner, voditeljici studija “Žene i Spol” na Hans-Böckler-Stiftung, visokim postotkom žena na tržištu rada u post-komunističkim zemljama. Iako statistike pokazuju da je od 2005 broj žena u postotku zaposlenog stanovništva opao raspadom istočnog bloka i tranzicijom u kapitalizam, taj postotak je ipak i dalje ostao veći nego u zemljama EU-15.
“Da” emancipaciji – “Ne” uravnilovki!
Nijedna od ovih mladih žena, međutim, ne tvrdi za sebe da je feministkinja. Za sve njih, način života i vlastite profesije uključuju neke jednostavne ciljeve: “Osjećam se dobro kao žena, ja sam sretna što sam ja”, tvrdi Katharina. Anna isto tako tvrdi da “prije svega vidim sebe kao osobu. Nikad nisam stvarno mislila o tome da li sam tretirana različito jer sam žena. To je način na koji sam odgojena.” Samo u jednom području opažamo neravnopravan tretman: na tržištu rada. To iritira Katharinu “kada muškarci zarađuju više novca nego žena za isti posao to me jako smeta. To je kao da ljudi dobiju ‘bonus’ za penis.”
Prema studiji iz 2005.e provedenoj na Sveučilištu Humboldt u Berlinu o razumijevanju uloga spolova u zapadnoj i istočnoj Europi, veliki postotak ispitanih žena iz istočne Europe izjasnio se da ravnopravnost žena još nije postignuta u njihovoj zemlji, osobito na tržištu rada. Za ove žene, stvarna ravnopravnost dolazi jednakim pristupom pravima.
Između kultura: nova Europa
Fleksibilnost i mobilnost s kojima Cecilia, Katharina i Anna mijenjaju Europsku uniju, mogao bi poslužiti kao poticaj za daljnji razvoj njihovih zemalja. “Mnogi istočni Europljani će se rado vratiti u svoju zemlju”, ističe Anna, “ako im se ponudi prilika za život i posao”. Katharina se ne osjeća samo europljankom već više građankom svijeta “Ja ne volim kad ljudi ističu svoje podrijetlo. To je ono što dovodi do etničkih i nacionalnih sukoba.” Cecilia nudi najbolji uvid unutrašnjem sukobu – pripadanju jednoj domovini ali i privlačnim mogućnostima koje Europa nudi: “Možda je jedna jedina stvar sigurna a to je da sam uistinu i čvrsto u klinču između dviju kultura.”
