Prije mjesec dana, u Keniji je ubijeno 147 studenata i studentica na sveučilištu u Garissi. Opsada sveučilišta trajala je gotovo 15 sati. Napad je izvela teroristička organizacija Al-Shabab, koja je posljednju ‘veliku akciju’ u Keniji imala 2013. godine kada su militanti/ce izveli/e napad u jednom prodajnom centru u Nairobiju, pri čemu je ubijeno 67 osoba.
O Al-Shababu
Tko i što je zapravo Al-Shabab? O kakvoj se o organizaciji radi, kakva se motivacija krije iza ovih strašnih djela? Mnogi će posegnuti za brzim, jednostavnim objašnjenjem – Al-Shabab je islamistička teroristička organizacija, a većina ubijenih studenata i studentica bili/e su kršćani/ke. Dakle, radilo bi se o nekakvoj religijskoj motivaciji, želji za religijskom prevlašću, religijskim ratovima. Kao i obično – stvar nije toliko jednostavna, osim ako vam nije lakše ograničavati se na takva shvaćanja.
Al-Shabab je teroristička organizacija iz Somalije. Organizacija se formirala 2006. godine, kada su etiopske vlasti svrgnule tzv. ‘zajednicu islamskih sudova’ u Somaliji (alternativno administrativno tijelo stvoreno prema šarijatskom zakonu).
Od tada se Al-Shabab bori sa ‘federalnom tranzicijskom vladom’ (Transitional Federal Government ili TFG) koja je službena vlast u Somaliji. TFG su preuzeli vlast u Somaliji 2004. godine nakon snažne potpore od strane UN-a, SAD-a i Afričke Unije.
To što je organizacija iz Somalije, ne znači da se sastoji isključivo od Somalijaca/ki. Članovi i članice Al-Shababa su i Sudanci/ke, Jemenci/ke, Afganistanci/ke, Pakistanci/ke, Bangladežani/ke, Kenijci/ke, Amerikanci/ke. Većina vodstva Al-Shababa prošla je obuku u Afganistanu i Iraku, a pripadnike i pripadnice su nerijetko regrutirali i silom, ali i jednostavnim obećanjima o sigurnosti – koja u zemlji koja nema mira posljednjih dvadeset godina itekako djeluju.
Sukob Kenije i Somalije
Zašto Al-Shabab, raznolika teroristička organizacija s bazom u Somaliji, vrši česte napade u Keniji? Zbog ‘globalnog džihada’? Naravno da ne. Kenija i Somalija dijele dugu i kompliciranu povijest. Sukobi između Somalije i Kenije protežu se kroz posljednjih nekoliko desetljeća, a korijene imaju – kao i svi sukobi u Africi – u periodu kolonijalizma.
Područje današnje Somalije u kolonijalnom je razdoblju bilo podijeljeno između Velike Britanije koja je držala sjeverni dio i Italije u čijem je posjedu bio ostatak. Prve godine nakon nezavisnosti obilježila je borba za ujedinjenje područja naseljenih somalijskom manjinom u susjednoj Keniji i Etiopiji s novom Somalijom, što je dovelo do pogoršanja odnosa Somalije sa susjednim zemljama.
Godine 1960., kada je Somalija stekla nezavisnost od Britanije, obećano je da će joj pripasti i Sjevernoistočna provinicija (prijašnji Northern Frontier District, tzv. NFD) u kojoj je živjelo mnogo Somalijaca/ki. Međutim, nedugo nakon tog obećanja, Britanija je odlučila taj komad zemlje ipak dodijeliti Keniji, unatoč želji većine tadašnje populacije za životom ispod somalijske zastave. I dan danas se većina populacije u tom dijelu zemlje identificira kao Somalijci/ke. Upravo se u tom dijelu zemlje nalazi sveučilišni kampus u Garissi, na kojem se dogodio strašan napad Al-Shababa početkom travnja. Nije to bio prvi napad na tom području Kenije, većina napada i sukoba događuju se upravo u toj regiji.
Problematično nasljeđe kolonijalizma
Proizvoljno i nepromišljeno iscrtavanje granica novih zemalja nije jedino što je kolonijalizam podario ovim afričkim zemljama. Postoji još jedno veliko i dubinski problematično nasljeđe kolonijalizma – nasilje. U knjizi Prezreni na svijetu, Frantz Fanon o kolonijalizmu i nasilju piše sljedeće: “U kolonijalnim režimima, međutim, policajac i vojnik, svojom neposrednom prisutnošću i čestim intervencijama održavaju veze s koloniziranim domorocima i savjetuju ih kundacima i napalm bombama da budu mirni. Posrednik vlasti govori jezikom golog nasilja, ne ublažuje tlačenje, ne skriva dominaciju”. Nasilje koje se prepoznaje kao način komunikacije i efektivno djelovanje nasljeđe je kolonijalizma koji u svojoj naravi zapravo i jest čisto nasilje.
Još je jedna stvar zajednička većini bivših kolonija – to su zemlje čiji stanovnici/ce imaju jake religijske ili nacionalne identitete. Ti su identiteti stasali uslijed potrage za izvornim, za svojstvenim, za onime što je suprotno od kolonizatora, za onime što nije zajedničko s kolonizatorom – a jest zajedničko većini koloniziranih. Kolonijalni je režim ljudima oduzimao mnogo toga, ponekad i sve. Mnoge je i lišio vlastite ljudskosti, sve ih na razinu životinja, pa je jačanje, prije svega, religijskog identiteta bio čin prisvajanja sebe, očajnički potez u želji za samodefiniranjem, za kontroliranjem vlastitog bića, a možda i (posljedično) vlastite sudbine.
Ipak, etničke i religijske podjele prije svega su (ponekad namjerno) dolijevanje ulja na vatru, dok je sama vatra upravo ekonomska nestabilnost, siromaštvo i sveprisutno nasilje.
Afrički rog i povezanost s arapskim svijetom
Prevrtimo sada malo film unaprijed. U osamdesetima, tijekom rata protiv Etiopije, Somalija je dugo bila pod protektoratom SAD-a, koje su izgradile više vojnih baza na prostoru zemlje. Takozvana Demokratska republika Somalija raspala se 1991. godine i od onda u državi vlada kaos – već dvadeset godina nijedna strana nije uspjela uvesti potpunu vlast nad zemljom, a zemljom vladaju sukobi. SAD je Somaliju potpomagao tijekom dugogodišnjeg sukoba s Etiopijom. Etiopija je 1991. godine pak izgubila izlaz na more osamostaljenjem države koju znamo kao Eritreju. Danas su stvari drugačije – Etiopija je važan saveznik SAD-a, dok je Eritreja više naklonjena Al-Shababu. Eritreja u Al-Shababu vidi mogućnost da napakosti Etiopiji, svojoj dugogodišnjoj neprijateljici.
Afrički je rog regija koja se neprestano nalazi u krizi. Ne samo u krizi nasilja i sukoba – regija je redovno pod udarom prirodnih katastrofa kao što su suše ili poplave koje posebice teško pogađaju ruralna područja. Posljedica toga je jedna od najviših razina neuhranjenosti u svijetu, pa se u regiji neprestano pojavljuju velike humanitarne krize, koje se, nažalost, ne rješavaju uspješno. Ako gledamo posljednje brojke, Somalija je u top deset zemlja svijeta po nekoliko nezavidnih stavki – velika smrtnost i majki i djece pri porodu i pothranjenost djece mlađe od pet godina (više od 30 posto djece u toj dobi je pothranjeno). Više od 60 posto stanovništva Somalije mlađe je od 24 godine, a samo je 2 posto starijih od 65 godina.
Rog Afrike također je i regija koja je duboko povezana s arapskim svijetom. Te kulturne i religijske veze nisu od jučer. Dovoljno je prisjetiti se samo jedne povijesne epizode – snažnog Sultanata Adal koji je od 1415. do 1555. godine postojao na tlu današnje Somalije, Džibutija i Etiopije. To je samo jedan od brojnih sultanata koji su u nekom trenutku postojali na području Afričkog roga, a posljednji su iščezli tek u 20. stoljeću.
Somalija je pak 1974. godine postala prva nearapska članica Arapske lige. Jasna je poveznica između intenzivnijih nemira na ovom području Afrike posljednjih nekoliko godina i nemira koji drmaju Bliskim istokom u posljednje vrijeme. Dok postoje problemi na Bliskom istoku, postojat će i na Afričkom rogu. Prisjetimo se ponovno napada Al-Shababa na prodajni centar u Nairobiju 2013. godine, Westgate Mall, tvrdili/e su tada – nije slučajno izabrana meta. Shopping centar je, naime, bio u vlasništvu Izraelaca.
Terorizam kao izraz očaja
Iako u našim medijima i papinim govorima nećete toliko često (ili uopće) čuti o nekršćanskim žrtvama, činjenica je da Al-Shabab (a i druge islamističke terorističke organizacije) ne napadaju samo kršćane – napadaju i sufije, i šijite, i sunite, i sve drugo što se nađe na putu. Al-Shabab, primjerice, često vrši manje napade unutar Somalije. To su uglavnom napadi na mjesta na kojima se nalaze civili. Većina Somalijaca/ki su muslimani/ke , a Al-Shabab ih redovno napada i ne brine puno o tome.
Radi se o slabom terorizmu, o terorizmu koji je izraz očaja – kao i kod većine terorističkih organizacija, napad na nezaštićena mjesta prepuna civila pokazuje da nemaju snage napadati vojne ciljeve. Ubijanjem civila pokušava se utjerati strah u kosti, ali taj strah završava u krivim kostima.
Ovdje možemo povući paralelu i s nigerijskim Boko Haramom. James Verini, u jednom od svojih članaka o Boko Haramu za National Geographic, izvještava kako mu mještani nakon jednog napada govore da ‘žele vjerovati da je u pitanju Boko Haram’. To implicira da je njihov život u sjevernoj Nigeriji postao toliko neshvatljivo strašan da je željeti vjerovati kako je Boko Haram upleten rješenje, jer nudi, unutar kaosa – objašnjenje. Upravo je sjever Nigerije, na kojem se izrodio Boko Haram, najsiromašniji dio zemlje – više od polovice djece mlađe od pet godina zaostaje u razvoju zbog pothranjenosti, brojna kućanstva uopće nemaju pristup električnoj energiji, visoka je razina nepismenosti, a obrazovni sustav uvelike ispašta. Siromaštvo, nered, korupcija. To je slika Nigerije u kojoj se rodio Boko Haram. U početku je Boko Haram bio propagiran kao ‘pokret otpora protiv loše vladavine’, a ne čista islamistička organizacija. Religija je poslužila kao ujedinjavajući faktor, ali ona nije bila uzrok nastanka Boko Harama.
Terorizam u Nigeriji, kao ni terorizam u Somaliji, ne može se analizirati bez analiziranja nasljeđa kolonijalizma, ali i trenutnog djelovanja imperijalističkih sila. Ne može se analizirati bez analiziranja siromaštva naroda (jer se ne mora raditi o siromaštvu države – Nigerija je bogata zemlja, jedna od vodećih svjetskih izvoznica nafte), korumpiranih vlasti i društvene nepravde.
Takvo analiziranje nije opravdavanje strašnih pokolja koje su počinile i koje čine razne terorističke organizacije, ali jest jedini način da se ti pokolji u budućnosti smanje ili u potpunosti zaustave. Moramo prodrijeti u srž problema kako bi se on počeo rješavati. Pravo pitanje jest – ima li uopće volje i interesa u međunarodnoj zajednici za rješavanjem problema terorizma? I ne, rat protiv terorizma nije točan odgovor.
