Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Višnja Ljubičić danas je Hrvatskom saboru podnijela izvješće o radu za 2011. godinu.
Prema njenom izvješću najviše pritužbi odnosilo se na spolnu diskriminaciju (76,6 posto), dok se 42,5 posto pritužbi odnosilo na spolno uznemiravanje u području zapošljavanja i radnih odnosa.
Zašto je tome tako?
Uznemiravanja na radnom mjestu
Što se tiče uznemiravanja na radnom mjestu, a prema nedavno provedenom istraživanju, u kojem su sudjelovale ženske sindikalne organizacije u suradnji s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova navodi se da je tijekom prošle godine 37,5 posto žena na svom radnom mjestu iskusilo seksualno uznemiravanje, 36,6 posto je takvom ponašanju svjedočilo, dok ih je 11 posto bilo izloženo težim oblicima seksualnog uznemiravanja i ucjenjivanja.
Ovako velikim postocima seksualnog uznemiravanja velikim djelom doprinosi kriza i općenito loša gospodarska situacija, jer su žene u 90 posto slučajeva zaposlene na određeno vrijeme i na nesigurnom radnom mjestu, a velik ih broj radi i na crno pa su izložene ucjenama poslodavaca i kolega.
Ono što posebno zabrinjava su podaci da 10 posto zaposlenica tijekom karijere dobije ponudu za promaknuće “ako seksualno surađuje s nadređenim”.
Prema članku 4. Zakona o radu, pod uznemiravanjem smatra se svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja diskriminacije koja ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Spolno uznemiravanje je pak svako verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva radnika, koje uzrokuje strah ili neprijateljsko ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
U sudskom postupku zaštite dostojanstva radnika (uznemiravanje i spolno uznemiravanje) prema članku 30. Zakona o radu, teret dokazivanja je isključivo na strani poslodavca. To znači da tužitelj (osoba) u tužbi treba navesti (tvrdnju) da je prema njemu na radu počinjeno uznemiravanja ili spolno uznemiravanja, a tuženi (poslodavac) mora dokazati da nije počinio uznemiravanja. Ukoliko ne bi poslodavac uspio u tome, sud bi morao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i utvrditi da je tužitelj bio uznemiravan na radu.
Prema istom zakonu (čl. 130.) poslodavac mora imenovati povjerenika za zaštitu i dostojanstvo radnika, a što mnogi još nisu učinili.
Naime, poslodavac je dužan štiti zaposlenike od uznemiravanja. Postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika uređuju se kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.
Ukoliko poslodavac nije imenovao osobu koja će rješavati pitanja uznemiravanja to predstavlja težak prekršaj za koji je predviđena kazna od 31.000 do 60.000 kuna za poduzeća, i od 4.000 do 6.000 kuna za direktora.
Rad na određeno vrijeme
Iako su danas žene obrazovaniji spol, s magisterijima i doktoratima, tek mali broj žena je na upravljačkim pozicijama. Žene prednjače u statistikama nezaposlenosti. Kada su pak zaposlene, njihove plaće su i 20 posto niže nego plaće muških kolega. Osim toga, danas 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme.
Problem Hrvatske je što se o ovakvim podacima vrlo malo zna iz razloga što se istraživanja ne provode sustavno.
Rad na određeno vrijeme nikako ne može stimulirati žene i to iz sljedećih razloga:
-
teško da će se žena odlučiti ostati trudna ukoliko radi na određeno vrijeme
-
rad na određeno vrijeme zasniva se na tri godine
-
niti jednom zaposleniku na određeno vrijeme banka neće dati kredit
-
zaposlenici na određeno vrijeme nemaju siguran život
-
šanse za dobiti posao na neodređeno vrijeme su slabe
-
veća im je izloženost siromaštvu
Ovakva diskriminacija je često multiplicirana: žene koje rade na određeno još su k tome i mlade i u svojoj fertilnoj dobi, dakle, višestruko diskriminirane i kažnjene.
Uz to, dodajmo da temeljem Zakona o radu poslodavac ima obvezu prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme osigurati iste uvjete kao i zaposlenicima na neodređeno vrijeme, a to između ostalog to znači i omogućiti im usavršavanje i obrazovanje. No, to u praksi nije tako.
Obzirom da živimo u vrijeme krize i loše gospodarske situacije teško je pronaći novi posao, pa zato radnice često ostaju na istom radnom mjestu i godinama trpe kršenje prava, s nadom da će se problemi ipak nekako riješiti.
Na kraju da zaključimo: iako postoji zakonska regulativa koja propisuje ravnopravnost u plaćama, ravnopravnost na radnom mjestu, kao i kažnjavanje diskriminacije, ona se bezobzirno krši, pa čak i od strane onih koji su je propisali.
Nažalost, loša gospodarska situacija samo dodatno produbljuje probleme napredovanja žena. Obzirom da nemaju dovoljno novca kako bi platile peglanje rublja ili pospremanja kuće ili njegu starijeg člana obitelji, ili kako ne postoje vrtići koji rade popodnevnu smjenu, žene su prisiljene voditi brigu o kućanstvu, o odgoju djece i starim i nemoćnim roditeljima. To automatski dovodi do toga da nemaju jednake mogućnosti usavršavanja, prekovremenog ostajanja na poslu niti odlaska na službeno putovanje. Samim time zakinute su u mogućnosti napredovanja i dobivanja povišice.
Stoga, žene su prisiljene raditi i čuvati svoj posao, pa čak i kada su uvjeti nepovoljni ili kada su diskriminirane. Dok god se to ne promjeni, žene će u 90 posto slučajeva potpisivati ugovore na određeno vrijeme i biti u strahu od ucjena da se oni neće produljivati i zbog toga će pristajati na sve zahtjeve poslodavaca.
