“Bila sam poput žene koja njeguje sumnju da joj muž ima aferu izjedajući se pritom bez čvrstog dokaza. A onda je sve izašlo na vidjelo“, piše u svojoj knjizi Lilly Ledbetter opisujući trenutak iz 1998. godine kada je primajući anonimnu bilješku doznala da muški menadžeri, zaposleni iste godine kao i ona, zarađuju 13.500 dolara više od nje, što je bila trećina njene godišnje plaće. Nakon godina zlostavljanja na poslu ova bivša menadžerica u postrojenju u tvornici guma Goodyear tužila je istu zbog diskriminacije u plaći zbog čega se ovaj slučaj smatra pravnim simbolom. Međutim, priča Lilly Ledbetter mnogo je više od novinskih isječaka i pravnih spisa što ovi memoari Grace and Grit: My Fight for Equal Pay and Fairness at Goodyear and Beyond i otkrivaju.
Ledbetter je odrasla u mjestu Possum Trot u državi Alabami, u kući bez tekuće vode i struje. Sjeća se brutalnog djeda koji joj je pokušao ubiti voljenog psa te djetinjstva provedenog u branju pamuka. U ruralnoj Americi 20. stoljeća za mnoge je posao u proizvodnim pogonima značio spas i napredak tako da je već u ranoj dobi Ledbetter zamišljala kako bi život bio lak da joj otac radi u tvornici Goodyear u obližnjem gradu Gadsen.
{slika}
U četrdeset i prvoj godini života Ledbetter je dobila taj posao. To je bilo 1979. godine. Njen težak rad u ovoj tvornici omogućio je preobrazbu životnog standarda njene obitelji kroz samo jednu generaciju. Naime, dok je njoj njena majka rijetko kupila knjigu, njena su djeca završila fakultet. Ipak, zapanjujuće je bilo ponižavanje i zlostavljanje koje je morala podnositi kao jedna od rijetkih žena u menadžmentu. Muški suradnici su joj se seksualno nabacivali, a kada bi ih odbila oni bi joj se osvećivali otežavajući joj posao i lišavajući je unaprjeđenja koje je zaslužila.
Porota joj je 2003. godine dodijelila 3.8 milijuna dolara. Međutim, žalbeni je sud kasnije presudio u korist tvornice Goodyear obrazlažući da se diskriminacijska odluka da joj se plati manje negoli muškim kolegama dogodila previše davno. Trebala je tužiti odmah, znači kada se diskriminacija zbog manje plaće prvi put dogodila, objasnio je sud, iako ona nije mogla znati za razliku u plaćama. Unatoč jasnom neslaganju od strane sutkinje Ruth Bader Ginsberg, Vrhovni je sud potvrdio ovo nelogično obrazloženje.
Premda Ledbetter nikada neće doživjeti da se ispravi nepravda koja joj je nanesena, ipak je njeno iskustvo donijelo pravdu drugima što je i sama mogla vidjeti. Naime, 2009. godine američki Kongres je usvojio Zakon Lilly Ledbetter o poštenoj plaći. Ovaj zakon pojašnjava da je diskriminacija prisutna ne samo kada je odluka o nejednakoj plaći donesena već i svaki put kada je nejednaka plaća isplaćena. Negodovanje u vezi njenog slučaja također je pomoglo mobilizirati podršku zbog koje je donesena dopuna u Zakonu o poštenim radnim standardima gdje je navedeno da se trebaju pružiti učinkovitija pravna sredstva žrtvama diskriminacije u isplatama plaća na osnovu spola ili iz drugih razloga.
{slika}
Paralelna, i intrigantna, priča u ovim memoarima prikaz je odnosa koji je imala sa svojim mužem. Charles, koji je umro nedugo prije negoli je predsjednik Obama potpisao Zakon Lilly Ledbetter o poštenoj plaći, je bio pobožni kršćanin koji je zahtijevao poslušnost nakon što su se njih dvoje vjenčali. On je bio republikanac, a ona demokratkinja. Ali, on joj je bio najbolji prijatelj koji ju je podržavao u borbi s bivšim poslodavcem i koji ju je štitio kada je mogao.
Ovo je priča o cjeloživotnoj borbi za pravednost i zaslužuje da je se naširoko čita. I to ne samo kao dokument slučaja tako nevjerojatno nepravednog da je izazvao promjenu u zakonodavstvu SAD-a, već i kao upoznavanje izvanredne žene koja je usto i izvrsna pripovjedačica.
Prevela i prilagodila Veronika Matijačić
