U centru za kulturu Trešnjevka jučer je Chiara Bonfiglioli održala predavanje pod nazivom ‘Moda, ženski rad i feministička kritika globalne tekstilne industrije’.
Predavanjem se problematizirala rodna i rasna podjela rada koja postoji u odjevnoj industriji, te se problematizirao i odnos mode i potrošnje kroz prizmu ženskog rada u industriji. Odnos mode i potrošnje objašnjava se fenomenom ‘brzi modni ciklus‘ kojemu je cilj imati instantnu raspoloživost proizvoda u dućanima. Zbog pritiska na radnice/ke koje/i rade u tekstilnim tvornicama kako bi se ispunio rok za narudžbu, radnice/ke često rade u lošim uvjetima. Chiara Bonfiglioli dala je primjer urušavanja zgrade Rana Plaza u Bangladešu u travnju 2013, koja se smatra najsmrtonosnijom nesrećom u tvornici odjeće u povijesti kada je umrlo 1.129 radnica/ka, a ozlijeđeno ih je 2.515.
Liberalizacijom sustava oporezivanja postalo je puno lakše otvarati tvornice odjeće na prostorima globalnog juga. Zbog prethodno navedenog fenomena ‘brzi modni ciklus’ na područjima gdje su otvorene tvornice odjeće kreće utrka do dna oko troškova proizvodnje i posljedično slijedi iskorištavanje radnica/ka, kao i rezanje njihovih plaća i prava. Priča o proturječju modne industrije, kada s jedne strane postoji zarađivanje a s druge strane goleme nejednakosti nije samo stvar nama udaljenih zemalja. Hrvatski je primjer takve situacije riječka tvornica Pletenina Iris, kada se radnice nakon kolektivnog godišnjeg odmora izvijestilo da se pogon seli u Srbiju. Tvornice odjeće možemo pronaći u većini zemalja istočne Europe i u Turskoj, gdje se većinom izvozi u ostale (zapadne) dijelove Europske Unije. Organizacija Clean Clothes Campaign radila je istraživanje o poziciji radnica/ka u tekstilnoj industriji u svojoj kampanji “Stitched Up“. Jedan je od zaključaka kampanje da su plaće koje se isplaćuju radnicama/ima na rubu siromaštva, kao i šokantni radni uvjeti prisutni na globalnoj razini tekstilne industrije. Istraživanje je pokazalo da se u Hrvatskoj radnicama/ima ne isplaćuje plaća od koje se može živjeti (koja je 2013. za Hrvatsku iznosila 862 eura), već se isplaćuje minimalna zakonska plaća koja je tada iznosila 308 eura. Takav jaz između minimalne plaće i plaće od koje se može živjeti tjera radnice/ke na obavljanje drugih poslova, kao i na prekovremeni rad koji može iznositi i do 20 sati tjedno. Prikazom stvarnih situacija ranica/ka tekstilne industrije na područjima istočne Europe i Turske htio se razbiti mit da odjeća proizvedena u Europi (Made in Europe) ne znači da je proizvedena u boljim uvjetima.
