Ako sam već morala izgubiti nevinost na nogometnom stadionu onda je velebni Wembley sigurno bio best place to do it. Kad mi je već prvi put onda bolje da je drag, nježan, pravi engleski džentlmen.
To mi je otprilike prostrujalo kroz glavu kad je stigao poziv za utakmicu Engleska – Hrvatska, dan prije sudbonosnog eventa. “Idem na utakmicu” kažem.. “Pa zašto baš ti” odgovaraju redom muški kolege i prijatelji. “Ne znaš čak ni igrače nabrojati” – “Ali znam da ne igra Ćorluka što je šteta kad ih već idem gledati.”
Da stvar bude zanimljivija nema tome dugo da sam poželjela iskusiti upravo stapanje u masi nogometnih navijača. Kvragu, mora u tome biti nešto privlačno. Pa nismo baš svi s Venere i Marsa. Ima nas koji zajedno obitavamo na ovoj Zemlji pa ako muškarci mogu u šoping mora nešto i u nogometu nama ženama biti privlačno. Osim samih nogometaša naravno.
Šesti red od travnjaka pružao je nevjerojatno dobar pogled na plave i bijele dresove no tek su mi drugi dan objasnili kako to ustvari i nije dobra pozicija ako hoćeš vidjeti igru. Koga briga za igru, bitno da smo vidjeli njih. A vidjeli smo čak i slavnu englesku 17-icu. Atmosfera u publici od prve je minute vatrenija od one na terenu. Da se dijele bodovi za navijače i njihovu sposobnost bodrenja, uvjerena sam da bi Hrvati bili svjetski prvaci. Čak i kad su naši na tavnjaku tromi, kilavi i trče kao da danima nisu jeli ni pili, dečki u crveno-bijelim dresovima oko mene ne posustaju. Skaču, urlaju, navijaju.
Na momente se prepustim atmosferi i skoro pa ih razumijem. Euforija, adrenalin, razočaranje kad fulamo gol, vriskovi i urlanje kad zabijemo. Jednostavno, ponese te. Otprilike k’o seks ili dobar koncert. Malo te diže, malo te spušta. Ali kad stvari krenu nizbrdo, i semafor pokazuje 4:1 ne u našu korist, lica u publici odaju toliku tugu i razočaranje da se pitam jel sve u redu sa mnom kad se ja tako ne osjećam. Faca jednog našeg poslovnjaka je tako zabrinuta da se pokušavam sjetiti da se nije možda baš taj dan raspalo njegovo poslovno carstvo. I tu negdje polako shvaćam. Žene se mogu uživjeti u nogomet dok je zabavno ali kad se kolo sreće okrene, shvaćamo da je to samo igra i nema mjesta tragediji.
Odlazim sa stadiona manje više ravnodušna prema rezultatu ali s punim poštovanjem prema arhitektu koji je projektirao i organizirao milijun ulaza i izlaza na stadion tako da se čini kao da zapravo ulazimo u kino a ne arenu s par desetaka tisuća posjetitelja.
Dan poslije otkrivam novosti u muško-muškim odnosima. Nogomet je valjda jedino područje u kojem ne vrijedi pravilo urođene muške solidarnosti. Slušam komentare i čitam tekstove u novinama i za sve je kriv izbornik, nema goreg, spominje se smjena, pa drž nedaj, loše je postavio igru i falija je. Svaki bi bio izbornik i svaki zna što je trebalo napraviti. Sjeme zavisti među njima čak me malo i razveselilo. Sport je business u kojem jednako kao na Wall Streetu vladaju muškarci. Nijedna dominantno ženska industrija ili ženska liga u bilo kojem sportu ne vrti toliko novaca koliko muška. Možda se zato i ne možemo potpuno uživjeti u igru s loptom koju vode 22 muškarca.
Ja sam pak preživjela pa čak i uživala u svom prvom nogometnom iskustvu iako sam tek dan nakon saznala da je Bilić krivo postavio igru, da je Pokrivač kriv za sve jer eto čini se da nije baš pokrivao. Hm, nisam ih se usudila pitati “Zvuči mi poznato al tko je ustvari Pokrivač, ja vam znam samo one na -ić (Modrić, Olić), Kranjčara i Eduarda”. I Beckhama naravno.
